Tajna Kuršanečkog luga

Što se doista dogodilo 18. studenoga 1664. godine u lovištu u Kuršanečkom lugu? Toga dana oko petnaest sati i trideset minuta umro je hrvatski ban Nikola Zrinski od teških rana koje mu je navodno zadao vepar. To je najčešća verzija događaja koja je tadašnjoj javnosti objavljena o uzroku smrti Nikole Zrinskoga. U serviranu priču o tome da je u lovu ranjeni vepar smrtonosno ozlijedio hrvatskog bana već onda je posumnjao dio suvremenika, od kojih su neki o tome ostavili i zapise.
Lepoglavski pavlin Ivan Kery u nadahnutom oproštajnom pogrebnom govoru rekao je da je toga dana umrla “utjeha Ugarske, svjetlost Slavonije, očinji vid Hrvatske, potpora Dalmacije, srce Europe, kumirstvo države, slava kršćanstva, štit carevine, užitak papinski te najjači zaštitnik općeg dobra i primjer svakog ljudskog nastojanja.” Iz izrečenih epiteta lepoglavskog pavlina može se očitati narav, značaj i uloga hrvatskog bana, domoljuba i ratnika u tadašnjoj Srednjoj Europi.
18. studenog 1664. godine, poslije višetjednog odmora i druženja sa svojim prijateljima i poznanicima: hrvatskim plemićem Nikolom Gusićem, ugarskim plemićem Pavlom Zichyjem, šopronskim odvjetnikom Stjepanom Vitnyedyem, svojim miljenikom kapetanom Angelinijem i erdeljskim velikašem Nikolom Bethlenom te dvorjanikom Mailanijem, Nikola Zrinski je poslije ručka s njima otišao u posljednji kraći lov prije priprema za put u Beč. Hrvatski ban je, naime, 20. studenog naumio krenuti na konferenciju nezadovoljnika u Hrvatskoj i Ugarskoj, koju je car i kralj Leopold II sazvao 25. studenog u Beču. Bio je to odgovor na sve veće nezadovoljstvo i ogorčenost Hrvata i Mađara zbog sramotnihj uvjeta, pod kojima je potajno od svih saveznika, u Vasvaru sklopio mir s Turcima nakon što ih je carska vojska porazila u močvarama kod Mogensdorfa. Umjesto konačnog obračuna s Osmanlijama, car Leopold dao im je razne ustupke, naravno, na račun najviše Hrvata i Mađara.
Nikola Zrinski predvodio je lov toga dana, ustrelivši puškom vepra i poslije kraće zabave lovom u Kuršanečkom lugu, svi su se okupili u blizini kočije kojom su došli u lov. Nakon kratkog vremena pojavio se lovnik Stjepan Paka i obavjestio bana o navodno ranjenom vepru. Nikola Zrinski odlučio je krenuti s lovnikom u lovište pošto je prethodno izričito odbio da ga bilo tko iz društva kod kočije slijedi. Nešto kasnije, pošto su se ban i lovnik udaljili u gustiš lovišta, začulo se iz šume zapomaganje i pucanj. Kapetan Angelini i ostali pojurili su do malog proplanka, gdje su ugledali ranjenog bana na tlu i lovnika, koji je zapomagao, stajavši na najdonjoj grani nedalekog drveta. Angeliniju i Mailaniju učilo se da nešto šuška u grmlju i ispalili su dva metka iz pištolja u tom pravcu. Nikola Zrinski obliven krvlju posljednjim se snagama pridigao, uhvatio rukom za ranu na vratu i onda srušio zauvijek. Činjenica je da ono što se dogodilo nitko od banove pratnje nije vidio, pa su saznanje o nesreći dobili od lovnika Pake.
O tom događaju postoji pismeno svjedočanstvo erdeljskog velikaša Nikole Bethlena, koje je zapravo prepričavanje iskaza Mailanija, a u kojem je najvrijedniji i najzanimljiviji detaljan opis teških rana na glavi bana, koje je vidio. Jedna rana išla mu je od lijevog uha preko kosti glave do čela, druga rana, gadno razmrcvarena, nalazila mu se na licu između lijevog uha i oka, a treča i najteža rana, od koje je Nikola brzo umro, bila je teška porezotina od desnog uha do grkljana, koja je lipteći krvarila. Nikola Bethlen osobno je vidio te rane i na kraju svog svjedočanstva zaključio: “Čudno je, da taki junak nije pucao, ni sjekao, premda je imao pušku i mač kod sebe.”
Tajnik braće Nikole i Petra Zrinskoga, augustinac Marko Forstal u zapisu “Stemmatographia” (rodoslovlje) navodi da je Nikola Zrinski namjerno ostavio svoju pratnju, da vepra i događaj nitko nije vidio, te da iskusniji sumnjaju da je ranu na licu između uha i oka zadalo pušćano tane. Suvremenici su sumnjali ili tvrdili da je Zrinski mućki ubijen od svoga lovnika po nalogu bečkog dvora. Istraživanja mađarske povjesničarke dokazuju da je udovica Stjepana Pake dobivala potporu bečkog dvora, što upućuje na moguću osnovu o mučkom ubojstvu Nikole Zrinskoga.
Možemo se upitati, zbog čega se Nikola Zrinski odlučio da posljednji lov bude baš u Kuršanečkom lugu kraj njegovih ostalih lovišta, npr. kraj Nedelišća, Štrigove ili Legrada? Zašto je energično spriječio sve iz pratnje koji mu se htjedoše odmah pridružiti, uz izgovor da će se brzo vratiti, otišao za Pakom u gustiš Kuršanečkog luga? Kome je i zbog čega toliko smetao da je morao umrijeti? Odgovor vjerojatno leži u osobi Nikole Zrinskoga, njegovom ugledu i značaju te slavi, naročito poslije zimskog pohoda i paljenja Sulejmanovog mosta kod Osijeka. Ugled i povjerenje koje je Nikola Zrinski imao kod svih nezadovoljnika, ne samo zbog sramnih uvjeta mira s poraženim Turcima, već prvenstveno sve većom težnjom cara Leopolda za apsolutnom vladavinom nad svima, kojima je nastojao nametnuti svoju volju i vlast. Nikola Zrinski trebao se u Beču sastati s veleposlanikom francuskog kralja, predstavnicima nezadovoljnika iz Bavarske i Štajerske. Iako se odmarao i pripremao na odlazak na konferenciju u Beču, hrvatski ban stalno je održavao veze s nezadovoljnicima i vodio aktivnu diplomaciju.
Svojedobno, kada su zemlje Srednje Europe htjele oformiti i dati vojne snage međunarodne koalicije za konačan obračun s turskom opasnošću, pod uvjetom da njima zapovijeda Nikola Zrinski, bečki dvor energično je to odbio. Bečki dvor zamjerio se Nikoli Zrinskome kada mu nimalo nije htio pomoći u obrani Novog Zrina, već je po tajnom dogovoru s Turcima dozvolio njegovo uništenje. Ogorčeni hrvatski ban tom se prilikom kod cara odrekao svog generalskog položaja. Mnogi su, pogotovo carski generali, zavidjeli Nikoli Zrinskome na slavi i počastima koje su mu europski moćnici iskazali poslije zimskog pohoda na Sulejmanov most. Cara i kralja Leopolda smetala je i stalna težnja hrvatskoga bana za većom pravnom i ostalom samostalnošću.
Smrću Nikole Zrinskoga pukla je karika koja je povezivala sve nezadovoljnike, nestala je osoba u koju su svi imali povjerenje, da je u stanju učiniti ono što je naumio.
Neki povjesničari izražavaju mišljenje da je smrću hrvatskog bana uklonjena čelna osoba općeg nezadovoljstva sve većim Leopoldovim apsolutizmom, koje još spominju pod izrazom “magnatska urota”.
O značaju i ulozi Nikole Zrinskoga u tadašnjoj Srednjoj Europi svjedoči i to da su poslije njegove smrti u njegovu čast pjevane pjesme, djelile se slike i održane mise zadušnice i u Madridu, Parizu, Rimu, Beču i Požunu.
Nakon 345 godina od smrti kneza Nikole Zrinskoga, hrvatskog bana, domoljuba i slavnog ratnika sve je manje onih koji govore o nesreći u lovu u Kuršanečkom lugu a sve više onih koji bez dvojbi smatraju da je mučki ubijen jači dio nepobjedivog dvojca koji su činili braća Nikola i Petar Zrinski.
Marjan Krajcer-Vitez