PISMO IZ ZAGREBA: Jesu li državne institucije Sanaderova prćija?!

U politici izgubljena bitka često zna biti osvojen napredak. Zašto? Manje slave i reflektora, više slobode. Kada bubnjevi na političkoj pozornici umuknu, razum dolazi do riječi. Je li baš uvijek tako? Nije jer nema pravila. Na poraz, kao i na pobjedu, različiti ljudi različito reagiraju. Jaki i veliki poraz primaju dostojanstveno, a mali, narcisoidni, iskompleksirani i vlašću opijeni poraz doživljavaju kao sveopću tragediju, a ne poslovni neuspjeh. Kada slabima i malima ugasite svjetla pozornice, zamrači im se. Ali ne samo na pozornici, nego i u duši. Zato slabi i mali gube orijentaciju. Bez kamera, bliceva, i svjetala pozornice život im gubi smisao. Zato što osim pozornice, koju ničim nisu za služili, drugi život nemaju. To su u pravilu prazni, nesretni, jadni ljudi koji su se zaljubili u svoju sliku na ekranu i u novinama. Jedino do čega im je stalo je život poput onog na ekranu. No, taj i takav život ima (kratak) vijek trajanja. Tzv. jet seteri, ili, točnije - oni koji su poznati po tome što su poznati (jer nisu napravili ništa da zasluže svjetla pozornice) gube mjesto na javnoj sceni čim se pojavi netko novi, jednako beznačajan, primitivan i ne nužno lijep. Pjevačicama kojima glas i nije bog-zna-što loše priučeni menadžeri nastoje u prvi plan izgurati stas.
Gdje ste ih samo našli?
Što time postižu? Jak efekat i kratko trajanje. No, nije ta mrdni-guzom estetika baš toliko bezazlena. Ostavlja ona duboke ožiljke na društvu koje je sve gladnije polutalenata, poluidiota i redikula. Od ispodprosječno inteligentne i ni za što talentirane starlete s govornom manom te njezina bračnog supatnika, propalog, primitivnog poduzetnika netalentirani i neobrazovani urednici trash televizije stvaraju TV zvijezde. Na početku se nacija s njima sprda, kao što se, uostalom, nekada sprdala i s Lepom Brenom, da bi nakon dugih, nesnosnih mjeseci maltretiranja i tzv. ozbiljne novine počele izvještavati o njima. Taj je bračni par, zapravo, jedinica mjere prevladavajućeg hrvatskog primitivizma. Propala pjevačica, ni za što talentirana starleta, ogoljenom zadnjicom i prednjicom te ispovijestima o ljubavnicima i njihovom seksualnom (ne)umijeću te udajom za nogometaša lako osvaja naslovnice. A potom postaje i spisateljica čiju knjigu promoviraju trash novinari iz sve manje čitanih tjednih i dnevnih novina. U ruke te promotorice mrdni guzom estetike zamalo je dospjela i književna nagrada!? U državi koja već dva desetljeća čini sve ne bi li sa scene izgurala talentirane i obrazovane, a u prve (ruko)vodeće redove postavila podobne, bezidejne i redikulozne – jer vlast uz takve može vladati vječno – sasvim je normalno da javna televizija guši osobnost i autorstvo. Zato ekranima HTV-a od jutra pa do mrkle noći defiliraju likovi bez krvi, mesa i osobnosti. Jedini komentar njihove okupacije ekrana može glasiti: „Pa, pobogu, gdje su ih samo našli?!“
Uvijek se može niže
Izuzme li se Šprajc, koji jako voli iskakati iz profesionalnih okvira komentarima u krivo vrijeme i na krivome mjestu, voditelji dnevnika i vijesti, voditelji kontakt emisija (izuzme li se Danijela Trbović) primjer su pomanjkanja estetike, izobličene etike te po mentalno zdravlje nacije pogibeljne površnosti, kreativne, pa čak i prezenterske ispodprosječnosti. Država u kojoj urednica za demokratizaciju društva najvažnijega programa na javnoj televiziji na sav glas viče da je kraljica televizijskoga novinarstva, a u biti je gušiteljica sloboda, protagonistica negativne selekcije i nesuptilna cenzorica, moralno je ozbiljno bolesna. Posljedice te bolesti – pod pretpostavkom da se počnu liječiti odmah – osjećat će se još najmanje dvadesetak, ako ne i više godina. Pitate se kako je sve to moguće? Odgovor vam stiže, svakodnevno, s Markova trga ili nekog drugog mjesta na kojemu se okupe hrvatski oligarsi. Prošloga tjedna mučne su poruke o još jednom moralnom posrnuću stigle iz Sabora i s – ne biste vjerovali – zagrebačkog Mirogoja. Ako ste mislili da se niže ne može pasti, prevarili ste se. Uvijek se može niže. I uvijek od nižeg ima niže. Naročito u politici. A u Hrvatskoj je sve politika, pa i estrada (za što su dokaz Thompson, Škoro i još neki poneki – loše – raspjevani likovi). I sve je, naravno, estrada, pa i politika.
USKOK ga ima što pitati
Što se to dogodilo na Mirogoju? Uz grob Franje Tuđmana, kojemu se na desetu obljetnicu smrti došla pokloniti delegacija HDZ-a, prvi put je nakon bijega progovorio građanin Ivo Sanader. Bolje da nije. Bolje i za njega, bolje i za nas. S nekoliko je svojih prijetnji, koje više priliče krčmi nego groblju, dokazao da je taština jača od stida. Njegove prijetnje Stjepanu Mesiću, koji je još uvijek predsjednik i – za razliku od Sanadera – nije pobjegao s Pantovčaka, potvrdile su da svatko posjeduje upravo onoliko taštine koliko mu nedostaje razuma. Kada bi Sanader bio svjestan što je na Mirogoju, zapravo, izrekao, preporučio bih mu da se drži ovih Tolstojevih mudrih riječi: „Kani se svih izdataka koje praviš iz taštine.“ A riječi su često i oružje, ali i veliki izdaci. Sanader je, izgleda, na Mirogoj – u društvo Jadranke Kosor i njezinih priležnih suradnika (koji su Sanaderu jasno poručili da ga više ne žele u HDZ-u) – došao nepozvan. Ali ne samo da bi odao počast Tuđmanu (što je licemjerno jer je baš on detuđmanizirao HDZ), već da bi poslao poruku Mesiću koji je nekoliko dana prije javnost razveselio stavom da bi zbog ugovora s Inom USKOK trebao uz Polančeca ispitati i Sanadera. Moja malenksot dodaje - USKOK bi Sanadera trebao ispitati ne samo zbog ugovora koji je MOL-u omogućio da s vlasništvom manjim od 50 posto apsolutno zavlada Inom, već i zbog niza drugih afera. USKOK bi ga najprije trebao priupitati odakle mu bogatstvo.
Zna se zašto je otišao
Uvrijeđen i osjetljiv poput mlade pred vjenčanje, Sanader je prevalio preko usta ovu bujicu: „Za razliku od prvog hrvatskog predsjednika, predsjednik Mesić je započeo, a izgleda i završava svoj mandat lažima i vicevima... Mislim da mu je puno bolje i pametnije da ne poziva često USKOK jer bi taj USKOK uskoro mogao uskočiti i među njega i njegove.“ Nije Sanader došao na Mirogoj izraziti poštovanje Tuđmanu, već zaprijetiti Mesiću. Čime je oskrnavio i mjesto, ali i uspomenu na čovjeka kojega, tobože, neizmjerno poštuje. Ta je izjava, s obzirom na način i mjesto na kojem ju je izrekao, dokazala da je Sanader, zapravo, tašti, napuhani pozer s genima kamenima, uz koje je nemoguće dobro odglumiti europejca (naročito kad si među svojima). Prijetnjom da bi i Mesiću uskoro na vrata mogao zakucati USKOK Sanader želi još jednom prevariti javnost. Čime? Dojmom da on još uvijek drži sve konce u svojim rukama, da vlada tajnim službama te da je on, a ne Jadranka Kosor, gazda u HDZ-u. Da nije tako, ne bi tu izjavu dao na Mirogoju, na Tuđmanovu grobu, uz živu kulisu koju su mu činili premijerka, šef parlamenta Bebić, Šeks, Milinović, Hebrang... Sanader je još jednom iskoristio Jadranku Kosor koju je – istina – postavio za šeficu Vlade nastojeći umanjiti njezin politički značaj čak i na saboru stranke riječima (otprilike): „Dok sam ja sa svojim dečkima donosio strateške odluke, ona je odlazila u Sabor i vrijedno bilježila tko što govori.“ Istupom na Mirogoju Sanader je omalovažio i USKOK, i DORH, i Vladu, i policiju... Sve državne institucije koje su – poručio je – njegova prćija. Ako je tako, onda nama koji govorimo i pišemo ono što mislimo ne preostaje drugo nego bježati iz Hrvatske. A kamo kad rezervnu domovinu poput Sanaderovog vizionara Glavaša nemamo?! Je li to Sanader poručio javnosti da on na sve nas, pa i na Mesića, može poslati svoje parapolicijske jedinice, a njega ne smije dirati nitko? Ako je tako, onda su premijerkina zaklinjanja u nultu stopu tolerancije prema korupciji tek prazna, populistička naklapanja. Da, slažem se s Mesićem, Sanader treba dati na za to nadležnim mjestima odgovore na mnoga pitanja. Odogovor na pitanje zašto je otišao više nikoga ne zanima. Odgovor, bez da ga je izrekao, svi znaju.

P.S.
Na to da vrh države, odnosno HDZ-a, ne želi, ne smije ni ne može iskukanim mačem na, prije svega, lopovluk u državnim, javnim poduzećima, ukazala je prvo rasprava, a onda i glasovanje o SDP-ovu zahtjevu da se smijeni ministar Božidar Kalmeta. „Iz teksta SDP-a struji ledeni vjetar olovnih vremena, vjetar političkih presuda. Ide se na optužbu za udruženi zločinački pothvat. Ne miriše li to na sovjetsku praksu stavljanja u logore onih koji su opasni po društvo, osuđivanje po prijekim sudovima?“ – izrekao je sukus hadezeovske obrane Kalmete Vladimir Šeks. Inteligentni Šeks napravio je klasičnu zamjenu teza. Sovjetska praksa je nepriznavanje bilo kakve odgovornosti drugova na vlasti. Zahtjev da odgovorni odstupe s pozicija zbog korupcije u njihovu sektoru praksa je demokratskijega zapada. S toliko afera koliko ih ima Kalmeta ne bi niti u jednoj zapadnoj državi ostao na položaju dulje od 24 sata. Darko Milinović ustvrdio je kako je zahtjev za ostavku politički pamflet i stvaranje antipoduzetničke klime!? Je li uopće svjestan što je izrekao?! Poduzetnički duh guši korupcija za koju u svome resoru mora politički odgovarati Kalmeta. Zaštitom Kalmete javnosti je poslana jezovita poruka: „Nitko ni za što nije odgovoran!“ Pa, što će nam ni za što odgovorni ministri? Što će nam ni za što odgovorna Vlada? Ja sam sve više zato da raspustimo sve institucije i tako legaliziramo anarhiju. Sve te priče o borbi protiv korupcije prošloga su petka pale u vodu. Kao što reče Kalmeta - korupcije je bilo i bit će je. Zato, premijerko, štedite grlo. I naše uši.