MLADEN ŽAGAR IZ VRATIŠINCA, ZAPOVJEDNIK ESKADRILE TRANSPORTNIH AVIONA

U Vojarni Pleso, u 91. zrakoplovnoj bazi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane djeluje i Eskadrila transportnih aviona kojoj je zapovjednik Vratišinčanin Mladen Žagar (51), jedan od Međimuraca koji su – dotakli nebo. U karijeri je odletio više od 3.500 sati, a trenutno leti i obučava mlade pilote na transporteru AN (Antonov) 32 B, moćnom zrakoplovu koji pokreće 11.000 konjskih snaga, a raspon krila doseže mu 29 metara. Pukovnik Žagar govorio nam je o putu do ostvarenja sna, iznio stavove o svojoj profesiji te nam otkrio da (i) avioni – imaju dušu.
Kao osnovnoškolcu, Mladenu Žagaru za oko je zapeo plakat kojim su se djeca pozivala u srednju vojnu školu. Prijavljuje se na natječaj Zrakoplovne vojne gimnazije Maršal Tito u Mostaru, prolazi liječničke preglede u Vojnom institutu u Zemunu i biva primljen. Potom završava dvije godine vojne akademije u Zadru, pa godinu dana obuke u noćnom i instrumentalnom letenju u Puli te godinu dana borbene obuke u Podgorici. Završava i tečaj za instruktora letenja te karijeru započinje u Mostaru na zrakoplovu G 2 (popularno zvanom galeb). Kao instruktor letenja radio je i u Libiji te u Zadru na zrakoplovima G 2 i utva, a 1991. daje otkaz i prelazi u Hrvatsku vojsku.
Je li izlazak iz JNA bio bezbolan?
- Nije. Kolega i ja smo dobili zadaću da djelujemo na vojarnu u Lendavi, a pričuvni cilj bio je most u Murskom Središću. Odbili smo zadaću, nakon čega su nam odmah skinuli činove te nam nije bilo dopušteno napuštanje vojarne. Uspjeli smo izaći i doći u Međimurje. Isprva sam radio u stožeru i zapovjedništvu HRZ-a, a potom u samostalnom zrakoplovnom vodu u Bjelovaru u kojem sam letio na dvokrilcu AN 2. U transportnoj eskadrili na raznim sam funkcijama od njezina osnutka, trenuntno kao zapovjednik. Danas, s dva AN-a 32 vršimo prijevoz ljudi i tereta diljem Europe i Bliskog istoka. Letjeli smo i u Afganistan, u Bagdad, a takvi letovi sa slijetanjima i uzimanjem goriva traju i po 11-ak sati.
Jeste li u ratnim okolnostima ikada poželjeli izaći iz vojne avijacije?
- Mogao sam letjeti bilo kamo, ali školovao sam se za vojnog pilota i meni je bilo normalno da to radim i u ratu. Za mene je to bila jedina opcija.
Zbog prirode školovanja, rodni dom napustili ste kao dijete. Je li Vam se bilo teško priviknuti?
- Nije jednostavno sazrijevati samostalno, bez blizine roditelja, ali našao sam se u okruženju koje mi je odgovaralo. Bilo mi je bitno gledati avione, učiti o njima, a kasnije i letjeti. Osobno sam se vrlo brzo adaptirao.
Odakle strast za letenjem?
- Nije se ta ljubav kod mene probudila spektakularno. Moj pokojni otac radio je u inozemstvu, na dalekim destinacijama... u Iranu, Pakistanu itd., zbog čega smo često letjeli putničkim avionima u posjete. Ta su me putovanja oduševljavala. Kad sam vidio plakat u školi kojim se pozivaju učenici u vojnu školu, odlučio sam pokušati postati pilot.

NEDONOŠČE BI U PILOTE

- Kad sam priopćio svoju želju za vojnom školom roditeljima, u kući je nastao opći smijeh. Nisu ozbiljno shvatili. Rođen sam kao nedonošče, zbog čega sam cijelo djetinjstvo bio mršav i bljedunjav, a moji su roditelji bili sigurni da su to znakovi nekakve bolesti. Pustili su me na liječničke preglede u Zemun najviše zbog toga da saznaju od čega bolujem. Kad sam se vratio s petodnevnih pretraga, i rekao da sam zdrav, tek tad su se zabrinuli, shvativši da odlazim od kuće. No, podržali su me i na tome im hvala jer im je tada bilo teže nego meni.

KAD PTIĆI POLIJEĆU

Pukovniku Mladenu Žagaru i danas je najveća satisfakcija za uložen trud umijeće mladog pilota kojeg je obučavao:
- Poseban je to profesionalni izazov. Sada obučavam već gotove pilote koji dolaze na preobuku za transportni avion s pilatusa ili supersoničnog zrakoplova (MiG-a). Dolaze u zrakoplov u kojem se radi timski i u kojem ne uče upravljati samo avionom, već i posadom. Lijepo je pratiti napredak u smislu nadogradnje letačkog znanja kod tih ljudi, a kad učenik u nekim situacijama postane bolji i od učitelja, tada i sam sebe obučavam i usavršavam.
Jednom kad naučite letjeti, naučili ste kako učiti dalje. Riječ je o poslu koji se mora voljeti jer iza ovog zvanja stoje krv, znoj i suze. Jedan moj kolega napisao je: “Pilot može biti svatko, pilot sam ja, pilot možeš biti ti, pilot može biti svatko tko voli nebo, sunce i ima srce jako.” Po meni - sve je rečeno.

ZELO ME JE

Možete li zamisliti život bez letenja?
- Ne. I u slobodno vrijeme letim. Ako mi zdravlje dopusti, letjet ću i u mirovini. Kad jednom kerozin uđe u krv, ne možeš ga isprati. Kak bi Međimurci rekli – zelo me je.
Osjećate li ikada strah od letenja?
- Nova ili iznenadna situacija izaziva nelagodu, neku vrstu kontroliranog straha koji tjera da se upotrijebe kompletno znanje, vještina i iskustvo te da se sve to iskoristi na najbolji mogući način. Taj osjećaj zovem pozitivnim strahom. Za transportnu avijaciju piloti kažu da su to sati dosadnog leta s desetak sekundi iskonske panike.
Pamtite li svoj prvi samostalan let?
- Bilo je to 1977. godine u Zadru, na G 2, nakon 14 sati obuke. Kad sam završio 2 školska kruga, nisam znao ni kako sam poletio ni kako sam sletio, ali taj sam let proživljavao kasnije puno puta. Svaki put me prožimala strepnja i sjetio sam se trenutaka u kojima bi moj učenik kretao na prvi samostalan let. Tek tada, kao instruktor, bio sam do kraja svjestan i svog prvog samostalnog leta u pravom smislu riječi.
Što vojni piloti u transportnoj eskadrili rade u doba mira?
- Pored redovitih zadaća za HRZ i Hrvatsku vojsku, letimo i za potrebe privrednih, zdravstvenih i drugih subjekata u zajednici. Prevozili smo vatrogasce i opremu, vozili i predsjednika države... To je tako svugdje u svijetu. Ima i medicinskih letova koji katkad znače spašavanje života.

DUH STAROG DVOKRILCA

Je li Vam neki određeni tip aviona posebno omiljen?
- AN 2 mi je pri srcu. U njega sam se zaljubio u ratno doba. Taj dvokrilac leti polako, nisko, ali pouzdano. Volio bih njime letjeti kad odem u mirovinu zato što taj avion nosi duh starih vremena i početaka letenja, duh vremena u kojem nije bilo instrumenata, već samo pilot, mašina i vrijeme.

OBITELJSKO KRILO

Pilot Mladen Žagar sa suprugom Grozdanom (49, po struci odgojiteljica) te kćerkama Julijom (25, dipl. soc. radnica) i Danelom (22, studentica novinarstva) živi u Varaždinu. Grozdana je u 26 godina braka iskusila i tešku stranu Mladenove profesije.
- Rat mi je i danas poput more, poput nekog groznog filma... Bilo je perioda u kojima po 2 do 3 mjeseca nisam znala što je s Mladenom. Iz Zadra sam 1991. otišla s dvije putne torbe: u jednu sam spakirala igračke naših kćerki, a u drugu njihovu robicu. U trenu je nestao život u kojem smo imali sve što nam je bilo potrebno i našli se na nultoj točki s koje je trebalo ponovo startati. Tek godinama kasnije, postala sam svjesna opasnosti koje je Mladen prolazio, a šutnjom nas ih je poštedio. Jako smo ponosne na njega, on je naš heroj, naš frajer. Kad su nam djeca bila mala, učila sam ih da tata čuva nebo i zemlju i kroz tu bajku im predočavala očevo zvanje - priča žena koja je smogla snage utišati huk opakih vremena u duši kako bi jasnije čula radost koja zvoni iz budućnosti. Zaliječila je rane i pustila osmijeh podrške da uzleti. Njezina djeca i kao odrasli ljudi žive bajku:
- Naš tata je cool! Njemu se ništa loše ne može dogoditi i nikada nisam drugačije ni razmišljala jer znam koliko je iskusan i koliko zna. Sestra i ja obožavamo letjeti s njim kad god nam se pruži prilika. To su posebni doživljaji. Leti i mama, ali njoj je zemlja ipak draža - dodaje Julija Žagar.
Mladen Žagar, tata koji može “dohvatiti Mjesec”, mahne krilima kad nadleti dom u kojem ga čeka nepresušno vrelo goriva za nova polijetanja.