OBITELJ RUDOLF IZ GARDINOVCA TREBA POMOĆ STRUČNJAKA KOJU NE MOGU PLATITI

Želio bih kćerki platiti logopeda da radi s njom kako bi bolje razvila govor, ali za to nemam dovoljno sredstava - kaže Branko Rudolf

Najmlađa djeca u obitelji Rudolf iz Gardinovca, Ljiljana (16) i Slavko (15), rođena su s teškim oštećenjima sluha, no početkom 2000. godina su im, tijekom dviju nacionalnih akcija, ugrađene pužnice. Usprkos pužnicama, ostalo je još puno rada kako bi djeca, eventualno, razvila govor, a time i bolju komunikaciju izvan roditeljskog doma. To je naslijeđe za budućnost koju moraju steći, no put do cilja je dug i prepun barijera. Zato se njihov otac Branko odlučio na istup u javnost.
- Iako smo korisnici dječjeg doplatka te invalidnine koju Ljiljana i Slavko primaju od države, to nije ni približno dovoljno za troškove koji se gomilaju. Pužnice su vrlo osjetljivi sustavi i nerijetko se oštete u dječjoj igri ili nestašluku. Popravak kvara koji je nedavno imao Slavko na svojoj pužnici koštao je 8.000 kuna! A dogodio se zbog guranja na školskom hodniku. Kad se pomakne ili otpoji tanka žica na pužnici, popravak košta i po 400-tinjak kuna. Trošak za baterije nadoknađuje HZZO - kaže Branko Rudolf (48). Sa suprugom Jelkanom (41) posvetio se građenju temelja budućnosti svoje djece oštećena sluha. No, godine strepnje za njihovu budućnost našeg su sugovornika učinile prekritičnim prema institucijama na koje je upućen i bez kojih ne može.
- Ljiljana je genetski (po mojoj strani) naslijedila gluhoću, ali je istodobno naslijedila i dar za likovno izražavanje. Zato sam želio da se tijekom srednjoškolskog obrazovanja izuči za pismoslikaricu, no to nam je onemogućeno već tijekom profesionalne orijentacije. Liječnici su je usmjerili za pomoćnog cvjećara. Sada pohađa 2. razred u čakovečkoj Gospodarskoj školi i pitam se gdje će se zaposliti kad iduće školske godine završi školovanje?! Spreman sam i za nova ulaganja u godinama koje dolaze i mogu djeci pokrenuti privatni posao s uzgojem i prodajom cvijeća, ali oni moraju naučiti još bolje komunicirati s ljudima iz okoline kako bi bili uspješni. Cilj mi je pružiti im mogućnost da od svog posla žive i da nikad ne moraju moliti i čekati tuđu pomoć. Osobno sam iskusio mnoge nepravde u životu i zato od srca zahvaljujem svim ljudima koji su nam pružili pomoć - kaže Branko.
- Slavko je još uvijek u osnovnoj školi u Varaždinu u kojoj prolazi i specijalne programe za djecu oštećena sluha, međutim, Ljiljani bi dobro došla pomoć stručnjaka koju nema od 5. razreda osnovne škole. Sreća je što joj u Gospodarskoj školi izlaze u susret i nastavno gradivo uspješno svladava pisanim putem. No, s govorom je malo teže, osobito kad ne razumije osobu koja joj nešto govori. Tad samo sagne glavu i šuti. Slavka svakodnevno autobusom vodim u Varaždin u školu i čekam završetak nastave kako bih ga dopratila kući. Troškovi za njihov prijevoz su veliki, a kamoli druge potrebe koje imaju i koje je teško zadovoljiti socijalnim primanjima i plaćom mog supruga koji je jedini u obitelji zaposlen - dodaje majka Jelkana.
- Radim kao mesar u Zagrebu (pri MORH-u) i snalažljivošću dolazim do rješenja u teškim financijskim situacijama. Život me tome naučio od malih nogu. No, ne mogu reći da mi pomoć za djecu ne bi dobro došla. Želja mi je platiti logopeda koji bi s njima radio jer nam je tehnički, a i financijski nemoguće voziti ih u Zagreb. Smatram da bi mojoj Ljiljani puno pomogao i neki dodatan oblik školovanja u kojem bi mogla iskazati svoju potrebu i nadarenost prema likovnom izražavanju. No, od državnih službi nisam nikada dobio podršku u tom smislu. I dalje surađujem sa socijalnim radnicima u Čakovcu iako sam nezadovoljan, ali znam da moram stisnuti srce i otići tamo. Najviše me zaboljelo što su djeca dulje vrijeme primala dječji doplatak manji od onog na koji imaju pravo, zbog pogreške koja je sada ispravljena, ali ne znam hoće li nam ikada biti isplaćeni i dugovi po toj osnovi - kaže Branko Rudolf te dodaje kako mu treba samo malo vjetra u jedra, a “plovidbu” će odraditi sam.
Željka Drljić