Pola stoljeća pripadnosti jednoj organizaciji nije mala stvar, a ovakvim lijepim jubilejom ponosi se Josip Vugrin, vatrogasac iz Savske Vesi. Diplomu za pola stoljeća aktivnosti dobio je na nedavnoj godišnjoj skupštini DVD-a Savska Ves. Josip je rođen u Mačkovcu 1933. godine. Sam datum rođenja 1. siječnja pomalo je kuriozitet, a i znakovit je za njegovu veseljačku prirodu. Uz riječi zahvale za priznanje, svima prisutnima zaželio je da dožive i njegove godine i priznanja “uz pomoć Majke Božje Bistričke i Partije komunističke”. O svom vatrogastvu priča:
- Oženio sam se 1957. godine, supruga Viktorija i ja smo koji mjesec ostali u Mačkovcu, a onda smo doselili ovamo, u njenu rodnu Savsku Ves. Njena obitelj, Kraljićevi, tu su nam dali gradilište. Vatrogasac sam postao 1959. godine, a odmah potom i predsjednik Društva. Bio sam i obrtnik, soboslikar, i to je imalo svojih prednosti za djelovanje Društva. Došle su u ono vrijeme motorne vatrogasne crpke, što je bila novost i tražio sam jednu za nas. Rekoše nam da mi nemamo šansu da je dobijemo, tek ih je nekoliko stiglo u Međimurje. Ipak smo je dobili, a ja sam badava oslikao prostorije Saveza.
Soboslikarska vještina i na drugi je način bila od koristi vatrogastvu, u jednoj kasnijoj prilici. Organiziralo se obuku vatrogasaca koja je završila vježbom u kojoj se ljestvama trebalo penjati i iz kanti gasiti vatru, kako to pokazuje i fotografija iz Josipove osobne arhive. Danas to izgleda naivno, tehnička opremljenost vatrogasnih društava danas je nemjerljivo bolja no onda, iako još daleko od idealne.
Ali, zadatak obuke i vježbe bio je ispunjen, tako se stvarao duh dobre vatrogasne i preventivne kulture u mjestu. Savska Ves danas ima brojno društvo, jedno od najvećih u Međimurju, a malo požara.
No, struka je i udaljavala Josipa od vatrogastva.
- Počeo sam kao radnik kod majstora Vidovića i Krištofića, a 1963. godine otvorio sam svoj obrt. Kroz njega je prošlo 19 šegrta, a petorica su i sami postali majstori. Dosta smo radili i u Sloveniji, tada smo u novim tehnikama bili puno napredniji od njih. Za vatrogastvo nije bilo vremena.
Josip je od 1989. godine u mirovini - soboslikarskoj, ali ne vatrogasnoj.
- Od 1996. godine ponovo vježbam. Član sam veteranske ekipe DVD-a Savska Ves koja se natječe na starim, ručnim vatrogasnim špricama.
Svake godine pojavljujemo se na Kupu Svete Marije na starim špricama. Pretprošle godine bili smo treći, a i prošle smo godine bili brzi, samo nas je jedna nespretnost udaljila od vrha - jednome od članova ispala je mlaznica iz ruku. Sa svojih 77 godina najstariji sam od nas devetorice, ali ni prosjek nije slab, ukupno imamo 540 godina. Lani je u Svetoj Mariji bio i jedan natjecatelj od 78 godina, ali ja sam bio odmah uz njega.
Ima još jedna posebna veza koju je Josip držao sa svojim društvom, također u skladu s njegovom veseljačkom prirodom. Imao je vinograd u Banfiju i svojim je vinom opskrbljivao svoje društvo.
- Oni su meni dolazili u berbu, a ja bih njima osigurao 150 litara vina, za godišnju skupštinu i da se nađe uz posebne aktivnosti, uz odlaske na natjecanja.
Josip je vinograd prodao. Sad ovu vezu drži samo s one druge strane - na godišnjoj je skupštini za diplomu kolegama vatrogaskinjama i vatrogascima nazdravio gemištom. Tako i mora, ne može drugačije od svoje veseljačke prirode.
Dražen Kovač