Neposredna demokracija – krajnji oblik participacije radnika i građana u upravljanju

Bez ikakva odjeka u hrvatskoj javnosti prošla je kratka informacija iz njemačkog koncerna OPEL kako je Radničko vijeće tog velikog automobilističkog poduzeća odbilo plan restrukturiranja koji je za tu kompaniju pripremila njegova matična tvrtka General Motors. Predsjednik Vijeća rekao je da je ukidanje čak 9.000 radnih mjesta u Europi neprihvatljivo i da je to gospodarska glupost jer će Opel ionako izgubiti 10.000 radnih mjesta do 2013. umirovljenjem i dobrovoljnim odlaskom radnika. Ali vlasnik je uporan, pa dolazi do velikog spora.
To je primjer što u Njemačkoj, a tako vjerojatno i u nekim drugim europskim zemljama, predstavljaju radnička vijeća, kako su odlučni u zaštiti radničkih prava. Poučan primjer za naše radne kolektive, pogotovo one koji su sada u krizi, pred otpuštanjem radnika. Javljaju se sindikati, ali radnička vijeća ne čujemo. Zašto? Kao da su podvrgnuta utjecaju upravnih tijela, menadžmenta. Ne javljaju se ni onda kad im se pruža prilika da radnici, preko radničkog dioničarstva, postanu vlasnici, poslovni partneri u vlastitoj firmi. Ni onda kad se na natječaju njihova firma prodaje za jednu kunu s tim da kupac preuzme dugove. Ako mogu razni tajkuni i stranci uz pomoć bankovnih kredita financirati proizvodnju i otplatu duga, zašto to ne bi mogla radnička vijeća i udruženi radnici te postati vlastiti gospodari? Ima li uopće ikoga kod nas, u sindikatima i političkim strankama, koji bi hrvatsko radništvo poticao da organizirano nastupa kako bi borba radnika za bolje uvjete rada prerasla u borbu za upravljanje, bar u onoj mjeri kakvu su postigli radnici u Njemačkoj, Švedskoj i drugdje, o čemu svjedoči i primjer Opela.
KAKVA JE
RETORIKA SDP-a
Prije dva mjeseca SDP je najavio da će se u saborskoj raspravi o izmjeni Zakona o radu založiti i za jačanje radničkih vijeća. Ništa od toga nisu u Saboru učinili. Ostali su na razini sindikalnih zahtjeva. Retorika im je sindikalna, a ne socijaldemokratska. Ni koraka dalje, premda spontani pokreti radnika u brojnim poduzećima (Split, Sinj, Rijeka, Čakovec, Brod, Kutina itd.) očito pokazuju da je hrvatsko radništvo spremno za korjenite izmjene svog društvnog položaja.
U tom smislu dvotjednik “Zarez” od 7. siječnja posebno ističe slučajeve uspostavljanja tzv. “stožera za obranu kompanija”, od kojih je najuspješniji bio dosad stožer kutinske Petrokemije. Godine 1998. kutinski su se radnici usprotivili privatizaciji. Upravo u Petrokemiji radi 45 posto svih kutinskih radnika, pa je na prosvjed, pod sloganom “Ne damo Petrokemiju, ne damo Kutinu”, došlo 10.000 stanovnika Kutine (od njih 14.000). Radnički je stožer preuzeo vođenje i upravljanje kompanijom te organizirao noćne straže. Prema njihovim riječima, radnici su tada “vladali tvrtkom i gradom”. Tvornica je tada najzad bila u rukama onih kojima doista i pripada – svojih radnika. Stožer je ljeti 1998. djelovao danonoćno 72 dana. Sve bitne odluke donosile su se uz pristanak svih radnika na velikim radničkim skupovima. Stožer je na kraju postigao svoje ciljeve i Petrokemija nije privatizirana. Stožer je nastavio djelovati i 2002., a opet je aktiviran i 2009. To je zasad najuspješniji i najsvjetliji primjer radničke borbe u Hrvatskoj od 1990. godine. To je ujedno najpoučniji uspješan primjer neposredne demokracije u radnim kolektivima, premda su radnici bili (i jesu) i drugdje primorani na taj način djelovati. Dolazilo je i dolazi do štrajkova i prosvjeda, čak i glađu, ali bez uspjeha. Dokle će to trajati, teško je reći, svakako dok u društvu, među cjelokupnim radništvom, ne sazre svijest o nužnosti kolektivne solidarnosti, o nužnosti kolektivne akcije protiv svemoći kapitala kojeg pokreće vučja glad za profitom.
SUSTAVI
NEPOSREDNE DEMOKRACIJE
Nadogradnja sustava neposredne industrijske demokracije bila je predmet rasprava raznih struja u europskom radničkom pokretu. U svom kapitalnom djelu “Glavni tokovi marksizma” Leszek Kolakowski navodi da su britanski socijalisti u 19. stoljeću raspravljali i predlagali sistem predstavničke proizvodne demokracije pored parlamentarne demokracije.
U zagrebačkom tjedniku “Novosti” od 25. prosinca 2009. francuska ekonomistica Catherine Samary, u intervjuu, izjavljuje: “Nasljeđe samoupravljanja i onoga što se nazivalo socijalističkim sistemom trebaju ponovo otkriti same radne mase. No baš zato tu se prošlost i dalje sistematski uništava, uništava se samo sjećanje na nju. Treba nam budućnost, naročito mladim naraštajima. No nema izgradnje budućnosti bez pouka prošlosti. Ako je na kraju žuđeni cilj stvarno demokratsko društvo sa samoorganizacijom i samostalnim donošenjem odluka samih ljudi, onda i put k tome mora sadržavati sve bogatstvo oblika ljudskog udruživanja. U krajnjoj liniji bit će to i direktno odlučivanje i demokracija.”
Branimir Kovač, član MASA-e, kao da pogađa u ocjeni općeg stanja raspoloženja naših ljudi: “Užasava me općeprisutni osjećaj bespomoćnosti gdje ljudi shvaćaju da je društvo trulo do srži, ali su se potpuno predali, uvjereni da ne postoji alternativa” (“Zarez”, 26. studenog 2009.).
Hoćemo li uskoro doživjeti da se o životnim pitanjima naše sadašnjosti i budućnosti slobodno raspravlja na svim razinama, i u SDP-u, i u medijima, uključujući i HRT? Jer, kako veli Jurica Pavičić, hrvatski eter postao je kolonija stranih populističkih formata, poput realityja i telenovela. Hrvatska je postala tupava kolonija (Jutarnji list, 24.12.2009.).
Trebalo bi se, dakle, otvoriti prema svima koji promišljaju ljudske brige i u sebi gaje čežnju i nadu da se san može ostvariti. Je li to utopija? Bez nje nema izlaza, nema napretka u slobodu i sanjanu pravednost i bratstvo ljudi.
Ivo Horvat, Zagreb