Promrzla patnička lica...

U potrazi za posljednjim utočištem mome djedu, put me odnio od Doma do Doma, od vrata do vrata, ne bih li našao nešto dostojanstveno i dostojno njega, dostojno njegovih potreba i želja. I eto me, našao sam se pred vratima Doma za stare i nemoćne Šestan u Sv. Jurju u Trnju. Vrata mi je otvorila ljubazna gospodična, objašnjavajući da trenutno nema vlasnice, ali budući da sam inzistirao samo da pogledam, pogledao sam...Vidio sam patnička lica, umorna i tužna, od starosti, boli, ali i hladnoće koja je vladala tim prostorom u kojem su boravili. Radijatori su bili više hladni nego topli (a vani -10°C), prepuni opranog rublja koje se sušilo, koje je i ovo malo topline pokupilo na sebe. Izjurio sam glavom bez obzira, nadajući se nečem boljem, negdje drugdje... A pred očima su mi bila ona promrzla patnička lica, koja zaslužuju ako ništa drugo, a ono malo topline da im ugrije stare kosti.
Znam da je recesija i štedi se na svemu, ali na tome se ne bi smjelo. Ima li nade da im srca ogrije malo topline – ljudske i one s peći!!! Gdje su zatajile institucije, a gdje je zatajio čovjek?!
Ivica Janić