Što je narodu teže, premijerka se više smije

Uz Sanadera je plakala, pa ju je zato u predsjedničkoj kampanji prije nešto više od pet godina odlazeći Stjepan Mesić prozvao Suzana. Sada, kada se popela na sam vrh, Jadranka Kosor uglavnom se (pred kamerama) smije. I s vremena na vrijeme – ljuti. Ljuti se – čudno – (i) kada joj zamjeraju smijeh. A smijeh je, kažu, zdrav. Ali ima smijeha gorih od suza. Uostalom, smijeh je jedna od najozbiljnijih stvari. I sam se ponekad nastojim svemu smijati. Zbog čega? Zbog straha da bih morao, zapravo, zbog svega plakati. Klibereći se samo da ne bih plakao, sjetim se Goetheovih riječi: „Pametnom je čovjeku gotovo sve smiješno, mudrom gotovo ništa.“ A je li, možda, mudro smijehom prikrivati plač? A što ako je premijerka J. Kosor u potpunosti svjesna situacije, pa i ona, poput moje malenkosti, smijehom prikriva plač?! A trebala bi – zbog jada u kojem se država nalazi – ridati. Kako me premijerka baš i nije uvjerila u vlastitu mudrost, njezin smijeh doživljavam kao usiljeno propagiranje optimizma. Što je narodu teže, premijerka se više smije. Pogrešno? Vraga. Trenutno je najpopularnija političarka. Pa, nije, valjda, popularna samo zbog smijeha?! Nije. Uvela je krizni porez. Povećala PDV. Iz mjeseca u mjesec njezina vlada uspijeva povećavati nezaposlenost. I nije, na posljetku, donijela niti jednu pravovremenu, efikasnu ekonomsku mjeru.

Probijena je tristotisućica

Ali je zato efikasno i efektno izbacila Ivu Sanadera iz HDZ-a i potom se obračunala sa svima onima koji su se drznuli otvoreno ostati vjerni bivšemu šefu. A taj bivši je bio, kao što jednom reče egzaltiran Sanaderov sljedbenik Jerko Rošin, jako blizu svetinji. Kojoj su se klanjali svi, pa i trenutačna premijerka. I zato je u krivu Ivan Jakovčić, ponovo izabran predsjednik IDS-a, kada je na stranačkome saboru ustvrdio da je „dobro što HDZ pravi red u stranci i državi“. Stranku su očistili od nepodobnih, ali državu od nesposobnih, a podobnih nisu. Dakle, sav je taj smijeh privid. Stvarnost je brojka u zavodu za zapošljavanje. Probijena je i tristotisućica. Za nekoliko dana bit će 310.000 nezaposlenih. Prije ljeta 350 tisuća, a na kraju 2010., kao što reče uspješan menadžer Dragan Munjiza, oko 400 tisuća. Čime će biti ispunjen neoboriv preduvjet za prijevremene izbore. Ničijim se smješkom ta sumorna, crna slika ne može retuširati. Da može, za predsjednike i premijere narodi bi u pravilu birali komičare. I ne bi sada Amerikom vladao Obama, već Seinfeld ili Kramer. Ipak, Vlada je na svo zlo krenula (zakašnjelim) mjerama. Osnovala je tzv. fond spasa za gospodarstvo, koji će uspješnim poduzetnicima dijeliti povoljne kredite za uspješne, izgledne, provedive projekte. Znači, problem je u novcu? Nije. Banke u ovome trenutku imaju višak novca. Nedostaju projekti. Nedostaju dobri menadžeri. Nedostaju ideje. Nedostaje ekonomska strategija.

Ne žele u Remetinec

Nije, dakako, problem u novcu. Nedostatak novca je posljedica lošeg upravljanja državom. Lošeg školstva. Nevjerojatno glomazne i očajno neefikasne birokracije. Nekompetentne i neodgovorne vlasti. Neprodorne i bezidejne opozicije. Robovanja populizmu. Pogodovanja podobnima. Negativne selekcije i pomanjkanja kriterija. Vladavine prosječnih umjesto talentiranih i stručnih... Da, u 2010. Hrvatska neće više biti u recesiji (smanjena ekonomska efikasnost), nego u – krizi (raspad ekonomskog sustava). A krizu neće smanjiti, a kamoli zaustaviti „fond spasa“ čiji novac neće moći dobiti poduzeća koja ne posluju uspješno, pa makar je za taj njezin minus kriva država. Čije su tvrtke, ali i, zna se, ministarstva, generatori nelikvidnosti. Ministarstva na svojim računima imaju 500 i više milijuna kuna koji su već trebali biti potrošeni. A zašto se ne troši? Zato, reče mi jedan ministar, što zbog nepotpisivanja još nitko nije završio u Remetincu. Što to govori? Da su oni koji bi trebali upravljati državom nekompetentni. Zaskočila je Vlada građanstvo s još jednom nevjerojatnom mjerom - onima koji prvi put kupuju stan ili kuću država će posuditi 200 eura po četvornome metru. Dobra mjera? Tek za jednog od sto potencijalnih kupaca stanova. Problem većine mladih je kako do preostalih, recimo, 1.500 eura po četvornome metru (u Zagrebu).

Je li to koketiranje ili...

Kako će kredit otplaćivati 18.000 onih koji su u siječnju dobili otkaz? Kako će u 2010. gotovo sto tisuća otpuštenih radnika otplaćivati kredit za stan te plaćati režije, školovati djecu, otplaćivati kredit za auto, kupiti odjeću i potrošiti koju kunu na edukaciju?! Tih 200 eura državne pozajmice zvuči, napisao je na portalu tek oženjen muškarac (s djetetom i ženom u podstanarstvu), kao da se netko s nama (citiram) zajebava. Žena ne radi, a on – kao i 85 posto u nekoliko posljednjih godina zaposlenih – radi na određeno. Čak kada bi i imao dovoljno veliku plaću, niti jedna banka mu ne bi dala kredit. Zato su dobre jedino one državne mjere koje će omogućiti da se na noge postavi posrnulo gospodarstvo, odnosno, da se ne gube radna mjesta, već otvaraju nova. Sve ostalo je ili bacanje prašine u oči ili gašenje jednog od tisuću uvijek aktivnih požara. I kada je Slavko Linić rekao da premijerka J. Kosor „uz smiješak i koketiranje obmanjuje javnost“, nije napravio seksistički ispad kao što to političarke, pa i sama premijerka, žele prikazati. SDP-ovka Milanka Opačić pitala je kako to da su za koketiranje mediji optužili samo ženu (J. Kosor), a ne i muškarca (slovenskog premijera Boruta Pahora ili, recimo, talijanskog premijera Berlusconija) s kojim je, navodno, naša premijerka koketirala.

Tko je privio Pahora k sebi?!

To nije točno – rekao bi negdašnji silnik Sanader. I te kako su slovenski mediji očitali bukvicu Pahoru, podjednako ismijavajući pomalo neprofesionalno i nediplomatsko ponašanje i žene i muškarca. To što je Berlusconi hvatao našu premijerku za podlakticu, svjedoči da talijanskog premijera i dalje obilježava neotesanost i primitivizam (nad kojim se zgražava čitav svijet) te da je naša premijerka te nediplomatske, mačistike izljeve prihvatila sa simpatijama. Body language (govor tijela) im je bio obostrano seksistički. Pa, Kosor je – a ne moja malenkost – privila Pahora k sebi. Kosor je – a ne moja malenkost – prodavala javnosti (snježnu) idilu u susretu s Pahorom. Ali, reći će rodno osviješteni, činio je to i Pahor. Da, znamo. Ali o Pahoru brinu, i to dobro, slovenski mediji i slovenska javnost. Na nama je da „brinemo“ o našoj premijerki koja je dopustila da joj premijer sa više stotina kaznenih prijava, čovjek kojega od zatvora štiti – pišu talijanski mediji – premijerska funkcija, drži lekcije o borbi protiv korupcije. Ma što god mislili o njima, Tito i Tuđman nisu dopuštali da im kolege drže lekcije. Držali su oni njima. Istina, Tuđman manje od Tita, kojeg su uvažavali najveći državnici. Ne radi se, dakle, o seksizmu, nego o na nespretan način izraženom populizmu, loše, jeftino odglumljenom prijateljstvu nedoraslih državnika. Uostalom, sjetite se s koliko je Sanader prijateljevao državnika?! Pa, gdje su mu sada svi ti silni prijatelji iz Europe i Amerike?! Neće za njega ni čuti. Ne bi bilo dobro da J. Kosor kao premijerka bude upamćena jedino po Berlusconijevom pipanju podlaktice i privijanju Pahora. Za koga ne bi bilo dobro? Za nas. Kada ih već dopušta, J. Kosor ti trenuci valjda nešto znače, pa će ih, vjerojatno, prepričavati unucima. A koje nama ostaju priče? O bezbrojnim godinama koje su pojeli skakavci. Ne egipatski (u potrazi za hranom u jatima dugačkim i do 100 km, širokim do 20 km, pustošili su po sjevernoj Africi), već beskrilni, s jednim, a ne tri para nogu, domaći, dvonogi, ali proždrljivi poput Schistocerce gregarie. Uostalom, o nezasitnim „skakavcima“ te načinima na koji su pustošili državu ilustrira i ovaj podatak: „U 2008. te 10 mjeseci 2009. godine na cigarete i cigare – koje je mahom pušio Hrvoje Vojković - Croatia osiguranje potrošilo je 110 tisuća kuna. Početkom 2007. Vojković je službenom karticom platio cigare u vrijednosti od 34.674 kune.“ Oni su pušili, a mi – popušili.

P.S.
Prošlotjedno zasjedanje Sabora obilježeno je raspravama o tome zaslužuje li Mladen Bajić i treći mandat glavnog državnog odvjetnika te još jednim neparlamentarnim istupom Luke Bebića prema Nenadu Staziću. U parlamentu bi se vodstvo i članovi parlamenta trebali ponašati parlamentarno. Dakle, snošljivo u borbi mišljenja, koncilijantno, tolerantno. Vodstvo i članovi parlamenta morali bi biti spremni saslušati i drugačije mišljenje. Osim ako parlament nije tek smokvin list za vladavinu klike ili oligarha. Najparlamentarnija bi trebala biti osoba koja predsjeda parlamentom. Hrvatska nema tu sreću. Kada Saborom predsjeda Luka Bebić, tada komunikacija poprima nedemokratske oblike. Iako već godinama pokazuje da mu je tolerancija izuzetno niska, Luku Bebića većina je izabrala za predsjednika Sabora, zbog čega se crvene - građani. Ali ne i Bebićevi stranački drugovi. Bebić ne podnosi mišljenje dinamičnog, britkog i vještog oratora te polemičara Nenada Stazića. Stazićeve oštre strelice pogađaju većinu HDZ-ovaca ravno u srce, pa prema tom svom političkom suparniku iskazuju nevjerojatnu netrpeljivost. Luka Bebić bi Stazića najradije sveo na svoju mjeru, ali se Stazić ne želi svesti u te skučene okvire. Nakon što je Stazić sasvim opravdano zastupnike vladajuće većine upozorio da su onemogućivši izbor Vere Robić Škarice za članicu Programskog vijeća HRT-a pogazili i zakon i praksu, Bebić mu je zabranio govoriti: „Kako vam se da, čovječe Božji. Prekinite razgovarati o točki dnevnog reda koja nije na dnevnom redu. I zato ste vi prirodna nepogoda. Ma daj, toga je više dosta!“ Bebić je, kao i obično, u Saboru bio neprirodna nepogoda. Iskrilo je i u raspravi o Mladenu Bajiću. Iako su i ministar pravosuđa Šimonović i mnogi zastupnici priznali da je u vrijeme Sanadera za DORH bilo nedodirljivih, iako je predsjednik Mesić ustvrdio da je od 2003. HDZ uspostavio paralelan sustav vlasti, pa zato glavni državni odvjetnik nije mogao raditi, Bajić je ponovo izabran. Ako je Bajić bio podložan političkoj vlasti sedam i pol godina, tko vjeruje da će u novome mandatu donositi odluke bez političkoga tutora?! Ako je Mesić znao za paralelan sustav vlasti, zašto je o tome šutio osam godina? Zašto je o pritiscima šutio Bajić?!