MARIJAN VARGA: Kaznena prijava protiv V. Ivkovića

U intervjuu za list Međimurje načelnik Općine Donja Dubrava Marijan Varga govori o projektima koji će biti započeti u okviru programa IPA Europske unije, aktualnostima u radu Općine, maćehinskom odnosu Županije i države prema lokalnoj samoupravi, trzavicama prema direktoru Međimurje plina Vladimiru Ivkoviću, sumještaninu Darku Horvatu kao ravnatelju Uprave za obrt u Ministarstvu gospodarstva...
Nedavno smo objavili podatak da je Općina Donja Dubrava zadovoljila uvjete natječaja europskog fonda te da će u okviru pogranične suradnje s Mađarskom realizirati dva programa - dane luka i ekovrtić. Jesu li se radnje već počele konkretizirati?
- Održali smo sastanak u mađarskim Mlinarcima, utvrdili sve okolnosti koje moramo poštivati i idemo u provedbu. Što se tiče dana luka, to je projekt vezan uz Zajednicu pomurskih općina Serdehelj, Mlinarci, Murakerestur i Sumarton koje imaju svoje manifestacije, a mi imamo svoje, zajedno s općinama Donji Vidovec i Goričan. Nositelj s naše strane je KUD Goričan, a pratnja su općine. Radit ćemo dane luka i ekološke proizvodnje, što moramo završiti do 31. listopada, a što se tiče ekovrtića, poslovi su također definirani nedavno. Imat ćemo deset mjeseci za realizaciju, a ostvarenje će biti i zabavno i poučno za djecu.
U vrtiću u ovom trenutku imate dosta djece, prelazite standard, kako se snalazite?
- To je točno, imamo 57 djece u dvije skupine, doista postoji pretjerana popunjenost, s time da imamo i listu čekanja. Prema standardima ih ne bismo smjeli imati toliko, no ima prostora u objektu koji se može iskoristiti za boravak i rad s djecom. Pritisak roditelja je bio velik i djecu smo upisali jer ljudi imaju obaveze, rade, a možda nemaju gdje ostaviti djecu.
Hoćete li proširivati vrtić?
- Baratajući sadašnjim saznanjima, nećemo. Dvije godine ćemo se još stisnuti, a onda će biti manji pritisak jer pratimo natalitet i znamo da će prostorno biti dovoljno.
Bili ste nezadovoljni odnosom REDEA-e?
- Tako je, jako nezadovoljan. REDEA za nas kao lokalnu samoupravu ne ispunjava svrhu. Ali mi smo sami proširili horizonte, upoznali smo druge ljude, uglavnom u Mađarskoj, i tamo uspostavili kontakte na temelju kojih gradimo suradnju, pratimo natječaje i pronalazimo prostor za razvoj svoje sredine.

Poljoprivreda, gospodarstvo, turizam

Mijenjao se Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Jeste li svoje odluke uskladili s njime i ima li novosti u prodaji i najmu?
- Sada sređujemo poljoprivredno zemljište u vlasništvu države. Istječe nam zakup i točno je da moramo promijeniti Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem. Dio ćemo prodati, a dio dati u najam. Intenzivno pripremamo čestice da ih sredimo grunotvno i katastarski. S Općinom Legrad održali smo sastanak zbog neusklađenosti stvarnog stanja obrade zemljišta i gruntovnog statusa. Otprilike 6 hektara je u raskoraku. Moramo s koprivničkim katastrom vidjeti može li se to riješiti tako da granice budu jasne jer inače ne možemo točno definirati parcele. Zakon kaže da treba poštivati prirodne granice, pa bismo htjeli zamijeniti zemljišta, međutim, u Legradu zasad ne nailazimo na razumijevanje. Možda ćemo morati arbitrirati na višim razinama, a prodaju i zakup obavljati u jesen.
Kako napreduje Gospodarska zona?
- Posložena je u zadnje tri godine i idemo u prodaju čestica negdje oko Uskrsa. U pripremi je projekt opremanja komunalnom infrastrukturom, za što nam treba oko 2,5 milijuna kuna. Taj novac nemamo, no grubi dio radova za prometnice ćemo odraditi.
Možete li to opremiti novcem iz EU fondova? Pratite li natječaje?
- Pratimo i javit ćemo se na jedan natječaj jer, opet na žalost, Zagreb je loš. Odande ne možemo dobiti ni kunu iako imamo i ravnatelja za obrt u Ministarstvu gospodarstva. Očito je u Ministarstvu zapuhao neki čudan vjetar, pa se moramo okrenuti preko granice, u Budimpeštu.
Kad smo zadnji put razgovarali za naš tjednik, govorili ste o inicijativama u turizmu. Koliko ste daleko došli?
- Sve to ide sporo jer nemamo pravu podršku tamo gdje bismo je morali imati. Želimo s Mađarima napraviti atrakciju na sutoku Mure u Dravu, predstaviti sutok starog toka Drave, sam stari tok Drave na kojem je ona kristalno čista. Sve su to zasebne cjeline koje su turistički zanimljive, a možemo ih zaokružiti sa zanimljivostima u Prelogu, Draškovcu, Svetoj Mariji.
Imate li podršku TZ-a Međimurske županije?
- Prepušteni smo sebi samima. TZ MŽ gradi neke velike projekte za koje ne znamo kada će biti realizirani, a mi smo na margini. Početi treba na malim razinama.
Od tajnika do ravnatelja
Tajnik Općine Ivan Štefić je, čini se, Katica za sve. Je li točno da ga za krive poteze kažnjavate sustezanjem s plaće?
- Za dobre poteze ide nagrada, za pogreške kazna. Imam takva ovlaštenja da mogu utjecati na varijabilni dio plaće koji se tiče nagrađivanja, u visini 15 posto osobnog dohotka. Kad nije zadovoljan, tajnik se može žaliti Općinskom vijeću i ono daje zadnju riječ. U cjelini, Ivan Štefić radi dobro i požrtvovno, no ponekad sam i ja suodgovoran za eventualan propust jer neki materijal, primjerice, ne pogledam.
Skidate li onda i sebi 15 posto? Kolika Vam je plaća na mjestu općinskog načelnika?
- Sebi ne skidam jer to ni ne mogu (osmijeh), a moja plaća je 2.700 kuna, s obzirom da radim kao volonter.
Spomenuli ste da Međimurje i D. Dubrava daju osobu u svojstvu ravnatelja Uprave za obrt Ministarstva gospodarstva, Darka Horvata. Jeste li vi prijatelji ili samo bivši suradnici u Općini?
- Mislim da smo dobro radili kad je on bio predsjednik Općinskog vijeća, a ja načelnik. To je bilo interesno druženje, a ne prijateljstvo. Mi smo tada omogućili HDZ-u, iako smo imali apsolutnu većinu u Vijeću, da Darka Horvata promovira u političkom svijetu. Na koncu je to Donjoj Dubravi u vrlo maloj mjeri vraćeno. Ne, ne osjećamo nikakvu pomoć.
Sad se ne možete ni vidjeti…?
- Mi komuniciramo, ali on se žali da je teško i složeno i da će vidjeti što se može učiniti. Konkretno, već sedam godina čekamo da nam država da zemljište za Poduzetničku zonu. Mislim da prava osoba na pravom mjestu taj postupak može ubrzati. Sad se nešto malo pokrenulo jer traže od nas parcelacijski elaborat. Isto tako pet godina nema pomaka u obnovi našeg doma kulture.

Oružje samo u lovu

Što biste odgovorili na pismo čitatelja objavljeno na našim stranicama, u kojem se govori da se u klupskim prostorima prodaje piće, a ugostitelji kao porezni obveznici to mogu samo gledati.
- Sve je bilo dobro tako dugo dok udruga navijača nije službeno postala udruga. U prostor u kojem se druže donose piće. Bio sam kod njih i tvrdim da izvan udruge tada nije bilo nikoga. Imaju čak 102 člana koji tamo dolaze i druže se. To su mladi ljudi koji istovremeno kažu da NK Dubravčan ima dvojicu konobara na plaći, a tome nitko ne prigovara. Kako ih mogu blokirati ako se nalaze radi dogovora i druženja? Uložili su i 17 tisuća kuna svog novca u opremanje prostorije kojom raspolažu. Nisam stalno tamo, ali pretpostavljam da to smeta onima koji imaju lokale jer osjećaju odljev gostiju. Vetarani Domovinskog rata također imaju svoja druženja i na to ne možete utjecati zabranjujući im da si međusobno toče piće.
Zovu Vas šerifom u Donjoj Dubravi. Kako to komentirate?
- Znam to, naravno, no osjećam se kao prosječan Dubravčan. Nije mi teško razgovarati s ljudima, zastati sa starijima. Komunikativan sam, ali kad presiječem ponašanje koje prelazi granicu prihvatljivog, onda taj prijelaz netko ne doživljava pravilnim. Gledajte primjer. Imamo osobu, socijalni slučaj, koji dnevno dolazi da mu riješimo neka pitanja, a zapovijeda da mu dovezemo drva između 12 i 13 sati jer u drugo vrijeme njega nema doma. Moram napraviti granicu i prekinuti takvo ponašanje. Ispadam grub, ali to je stvarno tako.
Kao šerif, nosite li i pištolj?
- (osmijeh) Pušku nosim samo u lov. Odem povremeno na gađanje pištoljem. I dalje sam u kontaktu s oružjem. Mislim da je to prirodna stvar s obzirom da sam cijeli radni vijek bio u doticaju s njim. Oružje u mojoj svijesti ima posve drugačiju ulogu od one koju, primjerice, imaju laici.

Najveća ambicija - izviđački kamp

Imate li ambicija većih od uloge načelnika? Navodno biste voljeli biti konzul u Mađarskoj. Je li to točno?
- Imam ambicije osnovati kamp za izviđače. Imam neko zemljište na sprudu, ali tamo sada ništa ne radim jer znam da će biti harijada. Želim taj kamp jer sam kao dijete iskusio kampiranje i izlete i mislim da to treba priuštiti drugoj djeci. Imam mirovinu, kredite koji će biti isplaćeni i želim polako živjeti. Uživam u svojim hobijima, vođenju Općine i obiteljskom životu. Imam trojicu sinova, 23-godišnjeg Darka koji je za zadnjoj godini Kineziološkog fakulteta, 18-godišnjeg Slavena koji već radi i Vinka koji ide u 7. razred osnovne škole. Supruga Nada je medicinska sestra. Ona radi i još neko vrijeme će i raditi, a meni je bez novih obaveza lijepo. Nove velike dužnosti bile bi mi opterećenje. Kad čovjek iskusi svojevrsnu slobodu i materijalnu situiranost i time bude zadovoljan, perspektiva mu se promijeni.
Aleksandra Ličanin

Ivković ne daje materijale o pozajmicama

Direktor Međimurje plina Vladimir Ivković za list Međimurje rekao je da nakon “početnih ambicioznih zaletavanja” Vas, kao člana Nadzornog odbora Međimurje plina, i zamjenika župana Matije Posavca više nema javnih prozivki s vaše strane. Smatrate li i dalje da neke odluke u poslovanju tog društva nisu legitimne?
- Poštivat ću odluku sa sjednice Nadzornog odbora Međimurje plina da o tome više javno ne govorim. Dat ću vam informaciju koju smo dao i na sastanku donjomeđimurskih općina koje predstavljam u NO-u. Upoznao sam ih sa svim elementima kaznene prijave protiv Vladimira Ivkovića kao člana Uprave i direktora Međimurje plina i o tome obavijestio župana Ivicu Perhoča koji je predsjednik NO-a. Upravo sam u fazi obavještavanja svih osnivača Društva o kaznenoj prijavi, a ona će dalje ići prema Državnom odvjetništvu. Kompletirao sam dokumentaciju, no sadržaj neću otkrivati. Nisam odustao ni od čega. Problem je kod Vladimira Ikovića taj što ignorira moj zahtjev da upotpuni materijale koje sam tražio. Želio sam dobiti saznanja o svim pozajmicama koje tvrtka daje i pod kojim uvjetima. (al)

Županija je gluha za obične ljude i život
Marijan Varga: U nekim projektima, poput onih turističkih, koči nas Međimurska županija. Ne razumiju naše želje vezane uz krajolik koji je devastiran radom hidrocentrala, a želimo ga oplemeniti pozicijama za kampiranje. Službe u Županiji to ne razumiju, pa se s njima natežemo već šest, sedam godina. Daleko su od života jer žive u lijepoj hladovini ili toplini, plaća dolazi, radna mjesta su sigurna, a kontakt s građanima praktično ne postoji. Kad bi koji mjesec bili na birou rada, onda bi imali razumijevanja i pomogli bi. Umnogome postoji i negativan stav da se “nešto ne može”, umjesto stava “može se”. (al)