PISMO IZ ZAGREBA

Kada je zucnula koju lošu u Saboru o njihovu, kako to reče jedan od mnoštva oberpoltrona, svecu Ivi Sanaderu, HDZ-ovci su bili spravni opoziciji oko iskopati. A sada? Svetac („On je poput Isusa, samo pametniji“ – besramno su hulili idolopoklonici) je mrtav, pojavio se anđeo! Sveca su se preko noći odrekli, popljuvali ga čitavoga te prognali, ali su na upražnjeno postolje postavili novi spomenik. Ovaj put ljepši. Nježniji. Stanoviti Tomislav Kezelj, predsjednik HDZ-a Varaždinske županije, nije birao riječi kojima bi se što više dodvorio svojoj šefici Jadranki Kosor: „Otišao je premijer i predsjednik, konsternacija... Ali gle čuda, pojavio se anđeo koji je čvrstom ženskom rukom situaciju okrenuo u korist Vlade, ali i stranke...“ Osramotit će ih – kao što ih je već osramotila – prejaka riječ. Riječ je mnogo duljeg vijeka od zvuka koji ju je proizveo. Riječ živi godinama, desetljećima i stoljećima te – pisao je Ivo Andrić – kao sramna rana boli, žeže i truje. Razni kezelji i rošini ništa od povijesti zabluda nisu naučili. Ako i znaju, znanje zatomljuju kako bi se pred obožavanim vladarom mogli prostirati poput tepiha te, na koncu, umilnošću profitirati jer znaju da pognutu glavu sablja ne siječe. Nisu ama baš ništa naučili ni svi ti naši ovozemaljski gospodari, sveci i anđeli.
Treba li za državu lagati?
Da jesu, najviše bi sumnjali upravo u one koji im se najviše dodvoravaju. Drugi idolopoklonik – ime mu je Darko Beštek (najpoznatiji po tome što je Račanovu ministru branitelja Ivici Pančiću zbog smanjene invalidnosti vratio svoju protezu) – pokušava između istine i izdaje staviti znak jednakosti. Beštek pripada onoj skupini ljudi koji smatraju da cilj opravdava svako sredstvo. Pa i laž. Početkom devedesetih mnogi su novinari – a najviše ih je s Hrvatske televizije – otvoreno i s ponosom priznavali da će za domovinu, ako se to od njih zatraži, i lagati. Nisu se, jer su bili i ostali moralne ništice, nikada zapitali kakva je to domovina koja od njih traži da – lažu?! Nisu se pitali kako će izgledati ta njihova domovina sazdana na lažima, prijevarama i lopovluku?! I, napokon, nisu se pitali jesu li lagali zato da bi udovoljili državi i narodu ili zato da bi ugodili državotvornim svecima? Ugađali su, naravno, moćnicima, koji su za uzvrat tim novinarskim pripuzima tepali s - državotvorni novinari. Korak unazad dug desetljeće i pol napravio je prije spomenut Beštek, puoučavajući novinare državotvornom novinarstvu. Naime, Beštek je za pritvaranje generala Mladena Markača u haaški kazamat optužio novinare. Zašto novinare?!
Sposobnost je nepoželjna
Zato što su novinari napisali da je Markač, unatoč jasnoj zabrani, sudjelovao u lovu. Vi ste krivi – žestio se Beštek – što je zbog tog lova smijenjen s mjesta ministra policije Ivica Kirin! Jesu li novinari lagali? Nisu. Beštek smatra da nije kriv Markač koji je pogazio zakonom propisanu obvezu, da nije kriv Kirin koji je lov organizirao, već su krivi novinari koji su kršenje zakona obznanili. Trebalo im je progledati kroz prste – dijelio je lekciju nemorala savjetnik ministra. Kojeg bi, da smo na pravu i moralu temeljena država, ministar branitelja trebao odmah smijeniti. Hoće li? Neće, jer laž je u Hrvatskoj postala glavni instrument vladanja. Koji je, osim laganja, najcjenjeniji talent kod hrvatskih političara? Gluma. Evo i zašto. U dvadeset godina bespoštedne negativne selekcije sposobnost je ili rijetka ili gotovo nepoželjna i u Saboru, i u Vladi, i u strankama, i u ministarstvima, i u javnim poduzećima (tako na Prisavlju ne možete ni svijećom pronaći tri, četiri menadžera i desetak novinara koji su sposobni ustrojiti javnu televiziju) i u svim ostalim državnim te, dakako, lokalnim tijelima. Sposobni, i još k tome pošteni, ugrozili bi nesposobne i korumpirane šefove. Zato se u vrhove stranaka i vlasti postavljaju oni koji glume da znaju, oni koji glume da su pošteni, oni koji glume da razumiju što od njih građani očekuju, oni koji glume da imaju sve pod kontrolom, oni koji glume da znaju što treba danas poduzeti da bi nam već sutra bilo bolje...
Kulić je predvidio...
Jedan od glumaca s Markova trga već više od sedam godina glumi da zna upravljati državnom blagajnom. Iako ga već sedam godina stvarnost demantira, on i dalje glumi da je sve pod kontrolom. Svaki put kada pred kamerama svisoka poduči nedotupavni narod kako su sve financijske uzde u pravim, njegovim rukama, 500 radnika ostane bez posla. Sjetite se samo kako je – Šuker, Ivan Šuker mu je ime – prije petnaestak, pa i manje mjeseci uvjeravao narod da je najava krize zlonamjerna teza opozicije i neznalica. Ministar financija među neznalice je svrstao guvernera Željka Rohatinskog te - u usporedbi s njegovim poznavanjem financija i makroekonomije – sve ostale ekonomske genije. Evo, uostalom, što govore brojke o Šukerovoj kontroli. U Hrvatskoj je trenutno 310.000 nezaposlenih. Do kraja godine će ih biti, predviđaju oni koji na temelju ekonomskih pokazatelja znaju predviđati, oko 370 ili čak 400 tisuća. Čak 70 tisuća radnika radi, ali ne prima plaću. Nelikvidnost je na nivou 1999. i iznosi oko 27 milijarda kuna. Proračun je u siječnju 2010. imao 3,6 posto manje prihode nego u siječnju 2009. Ali nešto, ipak, raste. Što? Rashodi. Oni su veći za 9,1 posto!? Otkud novac za pokrivanje tog deficita? Šuker će se u naše ime i u ime naših ćukununuka zadužiti. „Ministar financija se sam zadužuje, i to je najnedemokratskiji oblik vlasti u povijesti“ – pojašnjava karakter vlasti dr. Slavko Kulić.
Hrvatska ima najveću
birokraciju
A kako uzvraća Šuker? Samodopadnim smijehom od uha do uha. Smije se čovjek našoj naivnosti, našem strpljenju i našoj – pardon, vašoj – vjeri da on stvarno išta drži pod kontrolom. Sve je pod kontrolom, tvrdi Šuker, usprkos tome što je u proizvodnji zaposleno samo 700 tisuća ljudi. Čak devet posto od ukupnog broja stanovnika Hrvatske radi u javnom sektoru. I po tome smo u samom europskom vrhu. Njemačka s 82 milijuna stanovnika u javnom sektoru zapošljava 5,5 posto ljudi. Iako je nekoliko puta siromašnija, Hrvatska u postotku izdvaja za policiju, obranu, pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo i socijalnu skrb više od Njemačke. Znači li to da Hrvatska ima bolje zdravstvo od Njemačke? Baš suprotno - naše je zdravstvo neusporedivo lošije. Naše je obrazovanje neusporedivo lošije. Naše je pravosuđe u odnosu na njemačko sramotno loše. A Šuker kaže da je sve pod kontrolom. Ma, vrlo važno što on kaže! Važnije je to da mu više od 30 posto onih koji bi sutra izašli na izbore – vjeruje!? Pazite, u Hrvatskoj 1,32 zaposlena uzdržava jednog umirovljenika. I po tome smo u svjetskom vrhu. U svjetskom smo vrhu i po korupciji. Udio javne potrošnje u domaćem BDP-u je 46 posto, šest posto više nego u preostalim tranzicijskim zemljama. I usprkos tome, Šuker kaže da je sve pod kontrolom! Čijom?! Kontrolom onih koji glume da znaju što rade. Stvarnost dokazuje da su sve te bahate poze loša gluma i, umjesto da narod kaže: „E, pa, gospodo, dosta nam je vaše loše glume!“, trećina građana poručuje Šukeru, premijerki i ostatku Vlade: „Baš uživamo u vašoj glumi. Ostavit ćemo vas tako dugo na vlasti dok sve radnike ne otjerate na ulicu.“

P.S.
Dužni ste? Koliko? Kao Grčka?! Zato što ima sve konce u svojim rukama, Ivan Šuker uskoro će vam biti priličnija i, na žalost, točnija usporedba s Hrvatskom. Zato što je Hrvatska, kao što neki dan reče Ljubo Jurčić, u slobodnom padu. A Vlada nema instrumente da taj pad zaustavi. A je li pad moguće zaustaviti? Je. Bilo je pad moguće i predvidjeti. Razgovarajući prije četiri godine na Zagrebačkoj televiziji (Z1) o lošem stanju u hrvatskoj privredi, dr. Kulić najavio je i svjetsku i domaću krizu. Nije, naravno, gledao u grah, kuglu ili karte, već je na temelju ekonomskih pokazatelja došao do poraznog rezultata. Nakon gostovanja Kulića u Vježbanju demokracije nekoliko me političara iz vlasti optužilo za širinje defetizma. „Okanite se, Vukšiću, ćorava posla. Krize neće biti. Čini mi se da ste ili zavedeni ili svjesno pokušavate srušiti vlast obmanama...“ – žestio se u telefonskom razgovoru i te kako moćan političar. Gdje je taj političar sada? I dalje vlada. I dalje smatra – poput Šukera – da je sve pod kontrolom. A one koji misle kako nije sve pod kontrolom smatra izdajicama. Rušiteljima. Istina je, naravno, drugačija. Nema većih izdajica od političara koji su dopustili da Hrvatska izgubi ekonomski – i ujedno najvažniji – suverenitet, nema većih izdajica od onih političara i tajkuna koji su opljačkali Hrvatsku, od političara koji su rasprodali Hrvatsku, od onih političara koji narod uče da se država može graditi lažima, obmanama i nepoštenjem. Odgovor na tu obmanu stiže im iz Grčke u kojoj štrajka tri milijuna radnika, u kojoj su građani siti laži izašli na ulice te s Molotovljevim koktelima napali uniformirane branitelje nesposobne i korumpirane vlasti. Može li se taj scenarij dogoditi u Hrvatskoj? Većina teoretičara tvrdi: „Ne!“ Zašto ne? Zato što Hrvati nisu temperamentni poput Grka i zato što su Hrvati naučili gutati u nedogled sve te obmane nesposobnih glumaca. Pa, je li baš tako? Nije. Pojavit će se netko tko će građanima otvoriti oči. A kada građani progledaju, vidjet će da ih vode oni koji pod kontrolom imaju jedino svoje velike račune.