Prvi dan bez nje, Kristine!

Još mi u ušima odzvanjaju riječi: ‘’Gotovo je, gadiš mi se!’’. Puno je ružnih riječi izrečeno te večeri, bio sam izvrijeđan, ponižen. Ali sve o čemu sam razmišljao bilo je kako je vratiti natrag.
Volio sam je svim srcem, i još je volim. Ostavljam je pred kućnim pragom i i mislim u sebi, pa jeli moguće da je ovo stvarno zadnji put da sam je dovezao kući, jesu li ovo stvarno bili zadnji naši dodiri?…Još se sjećam našeg prvog susreta. Prišla mi je sigurnim korakom, puna samopouzdanja.
Njena graciozna pojava me osvojila. Srednje visoka, duge smeđe kose i prekrasnih, dubokih kestenjastih očiju. Odisala je iskrenošću i samopouzadnjem. Kad je došla do mene pružila mi je ruku i rekla svoje ime. Kristina. Pamtit ću to ime cijeloga života. Taj dan smo cijeli proveli zajedno. Nismo se mogli odvojiti jedno od drugog. A gdje smo sad?.. Ne želim u to vjerovati, ne mogu se pomiriti s tim.
Mada znam da sam to i zaslužio. Srce mi želi iskočiti iz grudi, vozim se prema kući sve sporije. Kako se nakon ovog pogledati u zrcalo? Zvoni mi mobitel, sav u nadi da je ona skoro izlijećem s ceste ne bih li što brže dohvatio mobitel. Nije ona. Ne javljam se. Zovem prijatelja, moram ovo podijeliti s nekim jer ću u suprotnom poludjeti. Nakon razgovora s njim bilo je malo lakše. Čvrsto sam odlučio da ću se boriti za nju. Neću je samo tako pustiti iz svog života. Cijelu noć ostajem budan, san mi nikako ne dolazi na oči.
Kako sad krenuti dalje? Kako ostaviti za sobom sve lijepe trenutke znajući da ih je moglo biti još toliko više. Bila je jedina svijetla točka u mom životu. Bila je cura koja me izvukla na pravi put. Ne želim ponovo otići krivim putem! Ali bojim se da bez nje hoću.
  Na prozor mi dolazi prvo svitanje bez nje. Kako se radovati jutru ako znaš da ga više nikad nećeš dočekati uz nju? Još mi u glavi nedjeljno jutro. Koje smo dočekali zajedno u autobusu za Veneciju. Lagano ustajem iz kreveta.
Znam da moram sad usmjeriti misli na druge stvari, posao, fakultet. Ali ne mogu. Vožnja do fakulteta mi traje poput vječnosti. Ulazim u predavaonu, puno ljudi a ja ne vidim nikoga.
Ulazi profesor ali ja ga ne čujem. Misli su mi samo na njoj. Mojoj ljubavi. O zašto sam samo radio te gluposti? Nakon jednog sata dižem se iz klupe i odlazim. Ne mogu biti tu, a i nema smisla. Ponovo u automobilu. Vozim se, neznam kamo. Izgubljen sam bez nje. Što je htjela od mene najviše?
Nasmiješim se u sebi. Jednom je rekla da ako me natjera da kupim i nosim starke da će znati da sam za nju spreman dati sve. Znao sam da je to bila šala, ali nisam znao što da učinim. Kupujem starke i šaljem joj odmah mms. Nema odgovora. Proklinjem sam sebe. Koja sam budala. Prekinula je samnom radi poruka koje sam pisao drugim curama. Da, znam da me sad većina Vas mrzi. Niti ne zaslužujem više od toga. Poruke mi ništa nisu značile. Nikad. A u stvarnosti je nikad nisam prevario. Mladenačka glupost i prokleti facebook.
Znam da sam kriv i da mi je ovo primjerena kazna, ali to mi nikad nije ništa značilo. Vračam se na fakultet da odslušam drugi dio predavanja. Kad je konačno i to završilo krečem na posao.
Puno posla, puno odgovornosti a meni koncentracija na minimumu. Dolazim doma, pokušavaju me moji utješiti ali nažalost ne mogu. Odlazim u sobu, želim biti sam. Želim biti s njom. Barem u mislima. Zadnjih pet godina ja sam sebi uspio uništiti život u potpunosti. A sad i ovo. Padam, duševno sam pao tako nisko da niže ne mogu.
Kad god sam bio loše volje mogao sam to podijeliti s njom. A sad? Nikad nisam ni sanjao da će mi netko toliko nedostajati. Volim je, uvijek ću je voljeti… 
Zahvalan Tomislav