Živa zemlja 18.03.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 10:37.

POLJOPRIVREDNO GOSPODARSTVO TANJE ŽNIDARIĆ U PUŠĆINAMA

ZA KUNU ZARADE PET PUTA TREBA IMATI BLATNE PRSTE

Poljoporivredno gospodarstvo Tanje Žnidarić u Pušćinama organizirano je kao obrt, a zapravo funkcionira baš kao obiteljsko gospodarstvo jer uzgoj povrtlarskih kultura kojima se Tanja bavi okupira cijelu obitelj kroz cijelu godinu.
I supruga Mladena koji je vojni umirovljenik i nema doma pravo ni na kakvo mirovanje, i sina Marinka, koji je pred stjecanjem diplome magistra povrćarstva (bolonjski studij 3+2) na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, i kćerku Emiliju koja je gimnazijalka usmjerena već prijavom na studij ekonomije, a i najmlađeg u kući Hrvoja, polaznika 5. razreda osnovne škole koji bi i najbolji auto odmah mijenjao za dobar (čim veći) traktor.
Tu sliku ne treba gledati kao idiličan prikaz obiteljskog ruralnog života jer Žnidarići se moraju i te kako boriti, i te kako truditi da u poljoprivrednoj djelatnosti koje jedva da se sjeti država pri određivanju poticaja – u povrćarskoj proizvodnji – osiguraju svoju egzistenciju i u sve težim i težim tržišnim prilikama s obiteljskim financijama ostanu u plusu.
U vrijeme u kojem klasični ratari tek čekaju izlazak u polja, pri Žnidarićima u grijanom stabilnom plasteniku za uzgoj presadnica skoro cijele zime posla je preko glave.
Proljeće i proizvodnju na otvorenom obitelj će dočekati s najmanje 180.000 presadnica - od prve do posljednje uzgojenih na gospodarstvu - od sjemenke koja će svoj put završiti kao struk poriluka, glavica zelja ili kelja ponuđena potrošačima.
PET PUTA PO 180.000
O kvaliteti proizvodnje presadnica ovisi sve što će kasnije, kaže Tanja – uzgajati na otvorenim površinama:
- Imamo proizvodnju na ukupno devet hektara njiva. No, u Upisniku mi je samo pet, što je naše, a ostalo je zemlja koju imamo zakupljenu... Uzgajamo peršin, celer, poriluk, žutu mrkvu, kelje, zelje crveno i bijelo, blitvu... Zapravo kulture koje nam je odredila kvaliteta zemljišta kojim raspolažemo. Primjerice, na našim njivama zemlja je preteška da bismo uzgajali crvenu mrkvu, pa smo iskustveno došli na kulture koje su dobre i koje uspijevamo plasirati.
Ovo proljeće i izlazak u sadnju dočekujemo sa 180.000 presadnica (ako sam uspjela sve obračunati, a kasnije proizvodnje prema ljetu i ne računam sad), a koliko je posla da se te presadnice pripreme – probajte zamisliti: sjemenku po sjemenku – kad potjera klicu – treba ugnijezditi u kontejner, pa onda presaditi na polje, pa njegovati do zrelosti, pa ubrati – opet pojedinačno svaku rukom, pa očistiti i spremiti za prodaju. Za svaku kunu koju se tako priskrbi treba barem pet puta imati blatne prste... Pa pretovariti barem dva puta desetke tona povrća, onako, ručnim viljušakarom!
UGOVORI NE ZNAČE PUNO
Kod povrćara, a i ne samo povrćara, trud i novac uložen u proizvodnju ne znači unaprijed i prihod gospodarstva, zaradu, pa ni onda, kaže Tanja, kada je proizvodnja pokrivena ugovorima:
- Imamo ugovor s Mercatorom, uzima nam povrće i Jesenska Zagreb koja zatim distribuira povrće u Lidl, Billu itd. Ali ugovori nisu i garancija da će se sva roba koja je ugovorena – preuzeti. Veletrgovci uzimaju robu kad im treba i koliko im treba. Ako ne preuzmu sve što je ugovoreno – moramo se snalaziti sami. Obračunava nam se kalo, rastep, sve skupa do 4% odbitaka, a zatim je tu naplata koja u najboljem slučaju ide 60 dana nakon isporuke, a u pravilu ne prije 80 ili 90 dana od isporuke... Oni koji su u stanju podnijeti taj uspor u naplati, pa dođu u nekakav ritam, dakle strpe se dva ili tri mjeseca, pa se onda mjesečno računa s redovitim priljevom novca, opstaju, a oni koji nemaju tu mogućnost...
S NOVCEM TREBA ZNATI
Da treba zaista paziti na svaki korak u poslovanju i kad je plasman uzgojenog koliko-toliko siguran potvrđuje Mladen:
- Da Tanja nije vrlo promišljena u raspolaganju novcem (ona je za to pravi mešter), ne znam bismo li izlazili na zelenu granu. Zamislite samo – pred petnaestak godina za metar gnojiva trebalo je dati sto kuna, sada je to 500 kuna, a mrkva, recimo, sve te godine ima istu otkupnu cijenu, s plus ili minus 10%. Nama je odavno jasno da je dohodak koji se ostvaruje premalen u odnosu na troškove, da je nestala ravnoteža jer vidimo da se novac okreće iz sezone u sezonu, ali nikako da nama zarada poraste. Da ne radimo na minimumu. Sve je skuplje – sjemenska roba, zaštitna sredstva, gnojiva i prihrana... Lož ulje za termogen u plasteniku stajalo je 3,6 kuna po litri, sad je kunu skuplje. Rasli su doprinosi, porezi...
PROSVJEDIMA MAKAR DO SITNICE
I pri Žnidarićima se prati prosvjede na cestama, viku oko plavog dizela, poticaja, no Tanja kaže da nema volje više ni gledati priče o problemima o kojima iz vlastite kože zna sve:
- Nemam volje više niti gledati što se događa, ali mislim da prosvjedi imaju smisla, pa makar se zbog prosvjeda nešto u našu korist pomaklo samo za sitnicu. Na primjer: plavi dizel - mi smo ga lani potrošili 3.800 litara, sada imamo – po novom pravilniku – pravo na 650 litara! To je tri kune razlike na 3.150 litara, znači već na početku sezone po tome 9.450 kuna novog troška nekamo moramo stisnuti. Kamo? Kad je naš finalni proizvod – od recimo 1,2 kune za kilogram koje zeljarice do 2,5 kune za korjenasto povrće – cjenovno fiksiran i nema izgleda da će se otkupna cijena mijenjati nama u korist. Mi prodamo sve, a ako se i dogodi trenutna nestašica nekog povrća, onda ni za lipu nama ne poraste cijena zbog povećane potražnje, nego se odah uvozi i više nego treba.
IZ ČEGA INVESTIRATI?
- Sve dok je takva situacija – nastavlja Tanja – ne možemo ništa investirati, poboljšati na gospodarstvu. Lani smo uspjeli na kredit kupiti samo traktor, pa onda i zadnji dan prije nego su zatvorili primanje zahtjeva za povrat kapitalnih laganja predati zahtjev. A kad će novac – to nitko ne zna. Inače bi za nas bilo dobro – uz ovaj plastenik za presadnice od 400 kvadrata – da možemo podići još jedan, veći, barem na 1.000 ili 2.000 kvadrata za zimsku proizvodnju, pa da preduskrsnu potražnju na tržištu dočekamo s mladim lukom, blitvom, matovilcem, kristalkom ili putericom...
No, mi se još uvijek držimo, ne planiramo previše ni ne računamo (ponekad je bolje ne izračunati kako smo prošli), a pitam se: zar s najmanje 30 tona povrća po članu naše obitelji – vidjeli ste da rade i naša djeca – ne bismo trebali kao obitelj i osjetiti da svi radimo? Inače, mi si možemo organizirati rad na poljima da odemo tjedan ili dva i na odmor, pa se briga o nasadima (špricanje i sl.) ostavi Marinku, ali mogu zamisliti kako je stočarima koji su 365 dana godišnje okovani obavezama sa stokom, nemaju slobodnog svetka ni nedjelje, pa sad još i sa svim ovim problemima oko smanjenja poticaja, količine plavog dizela... Sve nas u poljoprivredi ili nitko ne razumije, ili nas ne želi razumjeti, ali mislim da će vrlo brzo doći vrijeme da se glave okrenu prema nama. Mi ipak proizvodimo – hranu.

Marijan Belčić

Izvor: 2864