Jesu li Lesarovi laburisti neodređeni prema radničkoj participaciji?

Dragutin Lesar veli: “Neoliberalizam i socijalna demokracija nisu pronašli odgovor na probleme koje je izazvao kapitalizam” (Međimurje, 16. ožujka). I nisu, jer ono što, primjerice, propagira vodstvo hrvatskog SDP-a (Milanović i drugi) više je program tzv. socijalliberala nego istinske radničke partije, nasljednice pozitivnih stečevina hrvatskog i europskog radničkog pokreta.
A na čemu se temelji politika upravo osnovanih Hrvatskih laburista, sudeći prema Lesarovim izjavama? Njihova politika, kaže Lesar, “izvire iz vrijednosti demokracije, slobode, pravde, poštenja i društvene solidarnosti”. Međutim, na te “općeprihvaćene društvene vrijednosti”, pozivaju se i sve demokratske stranke centra, naši liberali, narodnjaci, hadezeovci i ostali. Po čemu su onda Lesarovi laburisti različiti od njih? Izravnog odgovora nema, a njihov program još nije objavljen.
Možda se on naslućuje iz produženog naziva stranke: “stranka rada”. Lesar tumači: “Zanemarivši najvažniji segment jednog društva, društvenu solidarnost, neoliberalizam i kapitalizam kao svetinju su nametnuli profit i tobožnji ubrzani razvoj. Time je uništena bit postojanja društvene zajednice” (ibidem).
To su velike riječi i iz njih se mogu izvući zaključci koji smjeraju korjenitoj, da ne kažem revolucionarnoj, promjeni društvenih odnosa - uspostavi društvenih odnosa utemeljenih ne na profitu nego na radničkom upravljanju i raspolaganju viškom vrijednosti, kao najdosljednijem obliku radničke participacije u upravljanju i obliku industrijske demokracije. Je li Lesar svjestan? Ako jest, onda očekujemo da će na određeni način to i otvoreno reći, što će naići na otvoreno odobravanje goleme većine hrvatskog radništva i svih koji žive od rada, ali i grubo etiketiranje i napade s desnice, na što bi, nadam se, Lesar mogao biti pripravan.
U današnjoj društvenoj i političkoj situaciji radnička solidarnost od izuzetne je važnosti da bi se išta postiglo u promjeni položaja hrvatskog radništva. Ona se, kao što vidimo, sve više spontano javlja i širi na sve strane: u štrajkovima i demonstracijama, pokretana od sindikata i izvan njih. Stoga je normalno što Lesar partnerstvo sa sindikatima ocjenjuje prirodnim. Tu se kriju goleme snage za hrvatski radnički pokret, što vodstvo SDP-a nije shvatilo nego se zanosi reformističkim učenjem Tonyja Blaira, izrazom tzv. “trećeg puta” između neoliberalizma i stare ljevice.
Vjerojatno će Hrvatski laburisti znati iz toga izvući dobre pouke i svoju politiku temeljiti na pozitivnim tekovinama hrvatske ljevice, hrvatskog radničkog pokreta, od njegovih početaka prije 130 godina. I da će na tom putu znati povući i hrvatsku intelektualnu ljevicu koja je - razočarana kapitalističkim ishodom demokratskih promjena 1990. i ne našavši izlaz iz stanja krize u kojoj je hrvatsko društvo dovedeno - golema neaktivirana snaga na hrvatskoj političkoj sceni. Je li Lesar svjestan toga?
Ivo Horvat, Zagreb