PISMO IZ ZAGREBA

Treba biti velik, a ne samo izgledati velik. Mnogi izgledaju veliki jer su se na tuđim leđima popeli visoko. Velik je, kao što reče Ivan Mažuranić - tko u nizu stoji i visinom nadmaša visine. Ne daje stranka političarima veličinu, nego moć. Zato su na mnogim visokim položajima mali ljudi. A kada siđu ili padnu (u blato), od njih ne ostaje ni sjena. Ni imena im se – naročito ne po dobru – itko više može sjetiti. Najmanjima, poput, recimo, Sanadera, taštine su nabujale do neslućenih visina. Uostalom, svatko posjeduje upravo onoliko taštine – ustvrdio je Nietzsche – koliko mu nedostaje razuma. Raskoš vlastite taštine iz dana u dan javnosti pokazuje i Sanaderova (u doslovnom smislu) nasljednica Jadranka Kosor. Premijerka je umislila kako je narod mora obožavati, najbliži joj suradnici aplaudirati bez prestanka (Soljženicin u trotomnoj knjizi „Arhipelag Gulag“ opisuje kako se zbog nedovoljno dugog aplaudiranja vođi može izgubiti glava), a opozicija je poštovati. Poput svakog drugog nedemokrata, i premijerka Kosor kritike etiketira napadima, a kritičare nesnošljivcima čije javne istupe treba eutanazirati. Premijerka je prošloga tjedna naciji u više navrata pokazala pravo lice. U Saboru je, na kritike opozicije, reagirala preburno, nervozno i (po ne znam koji put) uvrijeđeno, a pri obilasku Brodosplita, vidjevši kako je njezin prerevnosan član osiguranja srušio novinarku na pod, hladno, bezosjećajno.

Kosor je izgubila kompas

Ponovo je premijerka na aktualnom satu glumila Sanadera. I to vrlo loše. Nervozno. Kada su joj SDP-ovci spočitnuli da je poslala policiju na seljake, J. Kosor je izgubila kompas. Spustila je nos. Preokretala očima. Lice joj se zgrčilo. Od predsjednika Sabora, onog istog Luke Bebića kojeg je prije nekoliko mjeseci na partijskome sastanku s odlučno „Šuti!“ sasjekla poput kakvog šmrkavca, očajnički je zatražila nemoguće: „Luka, zaštiti me!“ Od čega ju je to Luka Bebić trebao zaštititi? Od kritika. I to kritika opozicijskih zastupnika. Kako je to barba Luka mogao zaštititi svoju neprikosnovenu šeficu, svoga, kako to reče jedan nadobudni stranački aparatčik, anđela? Tako da ušutka opoziciju. A može li barba Luka narediti SDP-vcima da ne govore loše o premijerki? Ne može. Čak ih ne može izbaciti iz sabornice. Iako nedemokrat od glave do pete, i Bebić zna da je opoziciji previše uskraćivati pravo na kritiku, pa kako god ona žestoka bila. A što je to toliko uzrujalo premijerku? SDP-ova konstatacija da su policajci u nedavnim prosvjedima tukli seljake po njezinu nalogu. A narod ne smije, jasno, nitko da bije (je l’ vam to odnekle poznato?). Ako ga već bije, za to ne može ni ne smije biti kriva vladarica. Zato što ona nije, tako barem tvrdi, niti luk jela, niti je luk mirisala.

Policija je radila svoj posao

Pa, je li baš tako? Nije, naravno. Tko zapovijeda policiji? Načelnik policije. A kome za svoje postupke odgovara, i s kim, konačno, akcije od nacionalnog značaja načelnik dogovara? S ministrom policije. A kome odgovara ministar policije? Premijerki. Ona je u vrijeme aktualnoga sata u Hrvatskome saboru, vidno uzrujana, ustala, odlučnim korakom odšetala do ministra Karamarka i zatražila da se policija očituje priopćenjem u kojemu će pisati da ona s pendrečenjem ili, kako bi to rekao šjor Tonči Vrdoljak, degeničenjem, nema nikakve veze!? Priopćenje je stiglo u rekordnome roku, pa je to bila jedna od najjadnijih javnih intervencija u povijesti ne samo hrvatskog, već i svjetskog parlamentarizma. Što je nevjerojatnim distanciranjem od događaja na seljačkome prosvjedu J. Kosor htjela javnosti poručiti? Da nije pojma imala što se na seljačkoj buni događalo?! Ili, možda, da su joj načelnik i ministar policije radili iza leđa?! Ako je tako, zbog čega nije - nakon što je saznala da policija tuče seljake - smijenila ministra, a novi ministar – načelnika?! Zbog čega se premijerka nije ogradila od intervencije policije? Nije mogla. Zašto? Zato što je policija radila, ruku na srce, svoj posao. Kao što u vrijeme prosvjeda, demonstracija i štrajkova svoj nezahvalan posao rade sve policije svih od Hrvatske daleko demokratskijih država. Umjesto da u Saboru održi državničku lekciju o odgovornosti, redu, opozicijskoj demagogiji i dužnostima policije, odnosno Vlade te premijerke, J. Kosor je neukusno cendrala.

Koje je njeno pravo lice

Ponijela se poput njezinog bivšeg šefa Ive Sanadera. Za sve dobro – ako ga uopće ima – zaslužna je Ona, Jadranka Kosor. A za sve loše, krivi su drugi. Tko? Svi. Naročito opozicija. Koja, dakako, ne vlada. Ali je kriva. Zato što postoji. I primjećuje. A to što primjećuje – kojega li bezobrazluka – javno izgovara u parlamentu. Ma, dajte, pobogu, kakav parlamentaritam, kakva demokracija?! Pa, što je to sebi opozicija umislila - da smije bez posljedica kritizirati premijerku?! Svašta. Anđelu – parafrazirat ću pokojnoga Josipa Broza – ne pakovati! Iako u vrijeme obilaska Brodosplita, mjesta gospodarskog zločina svoga prethodnika te nekih i danas aktualnih ministara koji državne institucije već godinama uporno guraju pod tepih, dogodio se incident. Novinarku koja je željela izbliza snimiti „povijesni događaj“ premijerkin je tjelobranitelj (kovanica profesora Slavena Letice) energično zgrabio za ovratnik i fotoaparat te ju je, poput Stevena Segala, bacio na pod. Prisutni su takvu intervenciju ocijenili nepotrebnom i pretjeranom jer su, uostalom, svi novinari bili akreditirani i prije dolaska J. Kosor pregledani. Kada je premijerka vidjela novinarku Sanju Vukčević na podu, hladno ju je pogledala i prošla pored nje. Što je time J. Kosor poručila? Da je nedodirljiva?! Da kada padnu ili su bačeni tako nisko, na pod, za nju ljudi ne postoje. Ili da je, stvarno, postala izvanzemaljka koja brisanje poda novinarima doživljava zemaljskom, hrvatskom egzotikom?!

Ljube sliku svoju

I, koje je onda pravo lice Jadranke Kosor - ono nasmiješeno, ono kojim pokušava stvoriti dojam državnice sa svim koncima u vlastitim rukama, ono – za vanjske uporabe – koketno i umilno, ono pretjerano nasmiješeno ili ovo, prošloga tjedna u Saboru promovirano, uvrijeđeno, namrgođeno, zgrčeno i ljuto? Kako je premijerka trebala reagirati na kritike u Saboru, a kako vidjevši na pod bačenu novinarku? Opozicijske priče o tome da je policija pretjerala s uporabom sile tijekom seljačke blokade prometnica neukusna je demagogija koja bi se SDP-u, ako uspije ikada doći na vlast, mogla obiti o glavu. Premijerka je mnogima koji to (u Saboru) ne znaju trebala pojasniti definiciju države, od one Weberove (država se smatra jedinim izvorom prava na primjenu nasilja), preko Giddensove (država se može definirati kao politička organizacija čija je vlast teritorijalno organizirana i koja je sposobna mobilizirati sredstva nasilja kako bi tu vlast održala) i Hallove (država je skup institucija, od kojih su najvažnije one koje se tiču nasilja i prisile), pa do Nietzsceove (država je apstraktna ideja, država je laž). Što bi država, točnije, vlast trebala raditi kada bi seljaci zakrčili ceste u turističkoj sezoni? Mirno gledati? Bi li SDP-ova vlast uspostavljala red ili bi tolerirala svako uzimanje pravde u ruke seljaka, radnika i drugih nezadovoljnika? Kada se vlast ne usudi intervenirati? Tada kada nije u pravu. Tada kada pogazi svoja obećanja. Tada kada nastoji kupiti glasače. Upravo je J. Kosor prošle godine obećavala kapom i šakom, a sada ta obećanja nema čime ispuniti. Političari koji nas mogu izvesti jedino iz ožujka u travanj nisu vođe i sposobni su jedino ljubiti sliku svoju. A što više ljube sebe same, to su više vlastiti neprijatelji.

P.S.
Je li narod u depresiji? Je, u depresiji je. Evo i zašto. Umjesto da stvara okvire za ozdravljenje privrede, Vlada se i dalje ponaša poput vatrogasca - gasi požare te obećava da će svaki tjedan napraviti rez – jedan. A što će rezati? Privilegije i povlastice. Saborski zastupnici će – eventualno – u budućnosti dobiti manje mirovine, mirovine će se smanjiti i – navodno – braniteljima. Bit će manje novca za reprezentaciju, luksuzne automobile i koješta drugog. Pa, je li u tome rješenje? Nije. Bez povećanja prihodovne strane, nema izlaska iz krize. Bez pokretanja proizvodnje, tonut ćemo i dalje. A tonuti možemo još godinama. Ima li Vlada viziju? Ma, vraga ima. Da ima, ne bi raznim mudrinićima – osobama koje su opustošile Hrvatsku te činile sve da državni suverenitet bude što manji – dopustila da joj ultimativno nameću rješenja koja će bogate učiniti još bogatijima, a siromašne još siromašnijima. Zapravo, postavlja se pitanje tko uopće vlada Hrvatskom - Vlada ili Bruxelles i tajkuni?! Narod je u depresiji i zato što ni opozicija ne nudi ama baš ništa. SDP, a posebno njegov predsjednik Zoran Milanović, kao da djeluje u ilegali. Zašto? Na to je pitanje nemoguće dati odgovor. Nemaju ga niti SDP-ovci koji ekonomski program rađaju duže nego što će potrajati kriza. Stoga su doista glupe primjedbe kako na hrvatskoj političkoj sceni ne trebaju nove stranke jer je i postojećih - previše. Trebaju, i te kako trebaju. Naročito poštenih, beskompromisnih i sposobnih.