Fra. ANTUN JESENOVIĆ: Korizma nije žalovanje...

FRA ANTUN JESENOVIĆ, ŽUPNIK ŽUPE SV. ANTUNA PADOVANSKOG NA ČAKOVEČKOM JUGU, GOVORI O SIMBOLICI USKRSA I IZAZOVIMA DANAŠNJICE

U prigodi uskrsnih blagdana razgovaramo s fra Antunom Jesenovićem, međimurskim franjevcem rodom iz Dekanovca, župnikom Župe sv. Antuna Padovanskog na jugu Čakovca i članom Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.
Fra Antune, gdje ste službovali uoči dolaska u Čakovec?
- Završio sam teološki fakultet u gradu sv. Franje - Asizu u Italiji, gdje sam i zaređen za svećenika. Prva služba bila mi je u našem samostanu na Kaptolu u Zagrebu. Bio sam kateheta u crkvi, orguljaš i voditelj crkvenog pjevanja, vjeroučitelj u školi te gvardijan samostana. Dugo sam bio u Zagrebu i bilo mi je lijepo. Upoznao sam mnoge ljude, pa su mi na vjeronauk išla već djeca mojih vjeroučenika. Nakon dvadeset godina rada u Zagrebu, prije 11 godina, došao sam u Čakovec za župnika novoosnovane Župe sv. Antuna Padovanskog.
Kako ste osjetili poziv za svećeničko, i to redovničko zvanje?
- U obitelji smo imali franjevce. To su braća moje bake te mamina braća, a i ja imam starijeg brata franjevca. Rođen sam u kršćanskoj obitelji koja nije bila drugačija od drugih. Moji su vjernici i išli smo redovito u crkvu. Kao dijete sam volio svećeničko zvanje i to me privlačilo. Htio sam postati svećenik premda kao dijete nisam znao što je to. Stupivši u sjemenište i bogosloviju, čovjek sazrijeva i jasan cilj sve mu je bliži. Na poteškoće se ne gleda jer svako zvanje ili poziv ima svoje žrtve i svoja odricanja. Sve ovisi o tome imaš li osnovne predispozicije za to zvanje i dobru volju.
U odnosu na druge sredine u kojima ste službovali, kakvi su kao vjernici Čakovčani i Međimurci?
- Spomenuo sam da sam 20 godina bio u Zagrebu u kojem sam bio okružen dobrim ljudima i vjernicima različitog porijekla. U to vrijeme organizirali smo vjeronauk za djecu osnovnoškolce i dolazili su nam iz velikog dijela Zagreba. Bile su to baš vjerničke obitelji koje su vodile brigu o svojoj djeci i dovodile su ih na vjeronauk jer su željeli da im djeca dobiju kršćanske temelje. Ljudi su bili jako dobri i bilo mi je lijepo među njima. Kada sam došao u Čakovec, nisam se bojao nove sredine. Mentalitet ove sredine meni je poznat i odgovara mi. Župljani Župe sv. Antuna Padovanskog pripadali su franjevačkoj Župi sv. Nikole i u vjerskom vidu nisu bili zapušteni kršćani. Izgradnjom crkve i prisustvom svećenika sigurno su dobili priliku da još lakše i bolje žive svoje kršćanstvo. Budući da poznajem kršćane i drugih krajeva naše domovine, Međimurci su dobri vjernici. To su bliski i afektivni ljudi, iskreni i zauzeti i za Crkvu i ljudi su od akcije, spremni na nove izazove i pothvate. Sigurno da bi i naši vjernici mogli biti bolji i prisutniji u Crkvi. Ali dobri su, neka samo ustraju u vjeri i dobroti.
BITI, A NE SAMO
POSJEDOVATI
Preuzeli ste veliku urbanu gradsku župu u vrijeme njezine intenzivne pastoralne izgradnje te gradnje i uređenja župne crkve.
- Da, došao sam prije jedanaest godina, kada je gradnja crkve bila u tijeku. Mnogo je toga bilo započeto, a dovršeni samo kapelica i podrum. Malo sam se bojao velikih investicija, ali uspjeli smo sve prebroditi. U uređenju crkve i pastoralnog centra pomogli su mi članovi pastoralnog vijeća. Puno se napravilo: uređenje crkve, pastoralne dvorane, stambenog dijela i uređenja okućnice. Zahvalan sam župljanima jer su se svesrdno uključili u radove oko župne crkve. Imali smo donatore i izvan naše Župe koji su nam pomogli kod nabave mozaika, orgulja, zvona... Kad sam došao u Čakovec, iste godine sa svojim radom započela je novoosnovana župa. Osim već tada praktičnih vjernika, počeli su dolaziti i novi kojima je blizina crkve bila poticaj i izazov. Osim mene, u Župi djeluje i župni vikar o. Albin Novak. Imamo standardan svećenički posao koji sadrži slavljenje misa radnim danom i nedjeljama, ispovijedanje u crkvi i po kućama starijih i bolesnih, brojna vjenčanja, vjeronauk za djecu, srednjoškolce i odrasle, rad s Franjevačkim svjetovnim redom, mješoviti crkveni zbor, biblijsku grupu, susrete djece - glasnika, ministranata, župni Caritas i dr. Posla imamo, a ni ne bojimo ga se.
Iako Crkva mnogo upozorava da vjera ne smije biti samo tradicija, koliko su vjernici svjesni da kršćanstvo nije folklor i servis, nego življenje kršćanskih vrednota?
- Jasno da se trudimo, ponajprije svojim primjerom, živjeti kršćanski i potičemo vjernike da od tradicionalnih vjernika postanu pravi aktivni Kristovi sljedbenici. Za to je najvažnija nedjeljna misa na kojoj nas Isus svojom porukom neprestano potiče, ohrabruje i usmjerava da živimo Njegovu novost koja je zabljesnula svijet Uskrsnućem. U uskrsnom svjetlu naše nastojanje nije samo posjedovati, nego i biti ono što Krist od nas traži. Osobito mi je bilo drago vidjeti kako vjernici osjećaju potrebu pomoći onima daleko na Haitiju, a i našim poplavljenim obiteljima u Lici. Baš smo ovih dana jednoj obitelji u Donji Kosinj odvezli novi kauč, škrinju od 300 litara, štednjak na drva i nešto namirnica. Sve je to djelo karitativne ljubavi vjernika koji su tu akciju podržali svojim darovima. Daleko od toga da su naši župljani savršeni, ali je sigurno da ih Isus svojom porukom potiče i budi iz kršćanske uspavalosti i da ih sve voli.
U kojoj mjeri primjećujete da se danas događaju osobna obraćenja u životima ljudi, bili oni raniji ateisti ili agnostici, ili krštenici koji nisu živjeli vjeru?
- Neka posebna obraćenja ne doživljavam, ali je sigurno da ima mladih i starijih kršćana željnih prave vjere i kršćanske duhovnosti koji su spremni uložiti i vrijeme i svoje snage da bolje upoznaju kršćanstvo ili čak franjevačku duhovnost. Ima i onih, do sada indiferentnih za vjerska pitanja, koji imaju želju da se upoznaju sa sadržajem vjere. Najveću poteškoću vidim s mladima koji su prošli sakramente kršćanske inicijacije, mislim posebno na sakrament potvrde, ali nisu shvatili bit kršćanskog poziva. Oni nam se privremeno izgube. Problem je kako doći do njih, na koji način promijeniti njihov pristup vjeri. Još uvijek se osjeti da ima dosta mladih koji na poticaj i svjedočenje svojih roditelja pristupe sakramentima, a sakramente ne dožive životno, konkretno, već samo formalno. Trudio sam se predstaviti im vjeru kao sadržaj važan za ljudski život i praktičnost vjere u konkretnom životu. Čudim se da to mladi ne prihvaćaju ili ne razumiju.
BOG NE RADI PO
NAŠEM DIKTATU
Koje Vam probleme i teškoće vjernici danas najviše ističu u komunikaciji?
- Vjernici imaju svoje životne poteškoće koje ih u životu prate u stopu. Jedna od njih je prenijeti vjeru na mlade generacije. U tome se ne uspijeva onako kako bi to oni htjeli. Poteškoća je sigurno u tome što smo previše materijalizirani, sve moramo isprobati i sve se mora platiti. Vjera je duhovna dimenzija čovjeka i zato se javljaju poteškoće, a mi smo pomalo izgubili smisao za duhovne vrednote. Takva vrednota je i ljubav koju današnji naraštaj instrumentalizira, sve se gleda kroz novac i što s njim dobivam. Poljuljane su vrednote kao što su iskrenost, poštenje i požrtvovnost. Velik problem za ljude je molitva. Molimo, a ne dobivamo. Mislimo da Bog mora raditi po našem diktatu i ispunjavati naše želje. A Isus nas uvjerava «i prije nego ste zamolili što vam treba, već ste višestruko primili», a mi ne prepoznajemo taj Božji dar. Svakako su veliki problemi materijalna neimaština, nezaposlenost i male plaće i, iznad svega, male mirovine, pa se ljudi bore kako preživjeti iz mjeseca u mjesec.
U Svećeničkoj smo godini. Koji su danas izazovi pred svećenicima?
- Izazovi za svećenika svakako su moderna sredstva komunikacije, kao što su Internet, radio, televizija i tisak. Kako iskoristiti sve te mogućnosti i prenijeti Isusovu poruku do svakog čovjeka? Često puta nismo spremni za nove izazove jer se za našeg studija o tome još nije govorilo i nismo se za to pripremali. Velik je izazov za svećenika kako doći do mladih kršćana. Ima ih, jer su gotovo svi primili sakramente kršćanske inicijacije, ali su vjeru možda privremeno ostavili po strani i nisu prisutni u životu Crkve. Crkve su nam pune djece, srednje i starije generacije, ali mladih gotovo nema. Mnogi Crkvu doživljavaju samo kao servis. Doći će na vjenčanje, krštenje i onda ga opet ne vidiš do pričesti djeteta i firme.
Na koji način svećenici svladavaju svoje unutarnje slabosti i napasti kojima su izloženi kao i svi drugi ljudi?
- I svećenik je samo čovjek i ima svojih problema kao svaki čovjek. Važno je da svećenik voli svoj poziv i za njega je spreman sve žrtvovati. Pojave se i slabosti u životu svećenika, no one su samo znak da moramo bdjeti i moliti. Ono što propovijedamo drugima, to vrijedi i za nas: Bog oprašta svima i sve grijehe, pa i naše. Svećenik ne smije biti napušten i neprihvaćen od vjernika. To je najveća napast da i on prestane voljeti svoj poziv. On mora osjetiti da ga ljudi trebaju, da ga prihvaćaju i da su sretni s njim.
VELIČANSTVEN VELIKI TJEDAN
Iza nas je korizma. Koji je bio njezin smisao? Na što korizma poziva vjernike?
- Korizma je vrijeme pripreme za najveći blagdan naše vjere - Uskrs. Četrdeset nas dana iznad svega liturgija priprema za uskrsno slavlje. Molitva nas poziva «da radosno iščekujemo Kristovo Uskrsnuće», a naše korizmeno vrijeme poprimilo je žaloban karakter. Tome svakako dosta pridonose žalosne i plačljive korizmene liturgijske pjesme. Ne trebamo plakati za Isusom i njegovom mukom, On je to za nas prihvatio. Već nas ta Isusova velikodušnost treba potaknuti na pravu vjeru i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Isus je umro da mi živimo, već sada i u vječnosti. Korizma nas poziva na molitvu, post i milostinju. Post nas vježba u svladavanju našega karaktera koji više puta biva hirovit i nepredvidiv. Milostinja nas potiče da vidimo i potrebe drugih i da im pomognemo, a molitva nas sjedinjuje s Bogom i otvara nam srce za Božju poruku.
Veliki tjedan pun je simbolike. Što Vas osobno najviše potakne na promišljanje u danima Isusove Muke, smrti i uskrsnuća?
- Cijeli Veliki tjedan je veličanstven. To su najsvetiji i najljepši dani liturgijske godine. Počevši od Cvjetnice koja nam razbuktava raspoloženje za Isusa. Veliki četvrtak i Posljednja večera stavlja pred nas ustanovljenje euharistije. Euharistija je Isusova oporuka «to činite meni na spomen». To je najveći Isusov dar koji je mogao dati Crkvi jer nam daruje samoga sebe. Veliki petak obilježen je Isusovom smrću na križu i obredima ljubljenja križa te pričešću. Krist nam se sav darovao – «jednom umre za sve nas da mi živimo». Prekrasno je vazmeno bdjenje, puno simbolike i vjere. Blagoslov ognja, hvalospjev uskrsnoj svijeći, blagoslov vode i obilje Službe riječi koja nas povezuje s najvećim temama Staroga zavjeta koje doživljavaju svoje ispunjenje u Novome. Zatim slijedi prva euharistija s Uskrsnulim Kristom. To je najvažnija noć u godini, pa je i vazmeno bdjenje ili vazmena polnoćka najvažnija, važnija od božićne. Nećemo božićnu dokidati, nego ćemo uskrsnu promovirati.
Iako se danas mnogo govori o nasilju, život čovjeka na ovom planetu oduvijek je prožet nasiljem. Odakle toliko nasilnog ponašanja u čovjeku?
- Biblija nasilje povezuje s istočnim grijehom. Ljudska je narav ranjena i sklona zlu. To je posljedica istočnog grijeha. Čovjek nije prepušten samom sebi. Kršćanin ima dovoljno snage i svjetla da može jasno raspoznati dobro i zlo. Tu je iznad svega milost Božja koja nas obavija.
Tu je Riječ Božja koja nas vodi u životu. Tu je Crkva koja nas potiče na ljubav, snošljivost i prihvaćanje različitih. Kršćanin, dakle, ima dovoljno sredstava koja će mu pomoći da krene pravim putem. Nasilno ponašanje prevlada u čovjeku koji je prepušten samom sebi i ne mari ni za Boga ni za čovjeka.
Koja je poruka Uskrsa današnjem čovjeku?
- Uskrsna poruka današnjem čovjeku izrečena je Pavlovim riječima «znadem obilovati i oskudijevati». Ni oskudica ni obilje ne bi trebali biti izvor nemira i nezadovoljstva. Kako god nam sadašnjost i budućnost ne izgledaju obećavajuće, Bog nas uvijek ljubi i Uskrsnuli nas nikada ne napušta - «bit ću s Vama do svršetka svijeta». Želim sretan i blagoslovljen Uskrs svim čitateljima.
Razgovarala Jasminka Bakoš Kocijan