Gdje je nestala radost?

U nedjeljno jutro sunce mi je pokucalo na prozor, a ptice su već veselo cvrkutale i savijale svoja gnijezda. Odlučila sam otići na jutarnju misu. Kako već dugo nisam bila na jutarnjoj zaželjela sam se Vere, Ružice, Marije... Volim nedjeljom ostati malo dulje u krevetu, pa tek onda otići na misu. Već na izlasku iz zgrade skoro sam i požalila i umalo se vratila. U to vrijeme naši mladi vraćaju se iz subotnjeg provoda. Pijani, drogirani, neispavani, a ponekad i drski. Odlučila sam već prije da je najbolje ne gledati ih, ne raspravljati s njima i pustiti ih da idu svojim putem.
Ali, ne može čovjek ne čuti kako loše govore o curama, s koliko njih su spavali, kako su bile pijane... A onda u gradu kao da je poharao tajfun. Svuda krv, bljuvotine, staklo, iščupane kante za smeće, rasvjetna tijela pokidana. To su naša djeca.
Na to se svode njihovi izlasci, provodi, druženja. I kad se probude idućeg dana isprazni su, nezadovoljni bez volje, radosti i nade. Misle da su frajeri i da su in. Prošlo je vrijeme takvih frajera. Danas su frajeri oni koji su odgovorni, ne piju, ne puše i ne drogiraju se. Malo ih je, ali ih ima. U moje doba kući smo dolazili radosni, zadovoljni, s puno pozitivne energije koja nas je obogaćivala i održavala cijeli tjedan.
Gdje je problem? Kako im pomoći? Razorene obitelji, preljubi, zločestoća, nedostatak komunikacije i ljubavi u obiteljima, sve to čini našu djecu nesretnom. I oni koji imaju ljubavnice ili ljubavnike misle da su in. Ljudi ipak više cijene ljude koji su postojani, vjerni, koji znaju ljubiti i prihvaćati druge. A život je lijep i on je Božji dar.
Baka Marica