DONJA DUBRAVA: Pse mučili i bacali u Dravu!

ZINKA ČIŽMEŠIJA NASTAVLJA PRIČU O SUDBINI NJENOG PSA MOORA

Je li moguće da su pse mučili i bacali u Dravu?

Ako čovjek ima imalo ljudskosti i duše, teško je mogao ostati ravnodušan na priču u prošlom broju novina, o trenutnom usmrćivanju pasa u centru Donje Dubrave. Spletom okolnosti, među petnaestak pasa koji su se parili s kujicom ispred općinske zgrade našao se i moj lesi, dobroćudan stari pas, moja ljubav i maskota. Šinteri su ga, s još nekoliko pasa, uz pomoć općinskog komunalnog redara kliještima vukli u „kombi smrti“ Veterinarske stanice Prelog. Iako sam molila da ga vrate, načelnik Marijan Varga to nije dopustio. Nisu mi ga ni mogli vratiti kad su psi odmah mučki usmrćeni i odvezeni od strane šintera Ivana Vrhe. Kao novinarka, moram prepričavati svoju osobnu dramu gubitka i moram priznati da je u petnaest godina ovo jedan od mojih najtežih novinarskih zadataka. Ali znate, kad vam ubiju člana obitelji, a on je to meni bio, prema njemu imam dug, a kao ljubitelj životinja, dala sam si u zadatak saznati gdje su završili psi koji nisu stigli u Prelog i nisu dobili šansu za život koja im zakonski pripada. Ako ništa drugo, bar ona najnužnija tri dana koja neki sretni psi ipak provedu u skučenim kavezima preloškog šinteraja. A nisu stigli u Prelog jer sam ja zaprijetila policijom kad je kombi krenuo iz Donje Dubrave i Ivan Vrha od nadležnih je dobio naredbu riješiti ih se putem budući da su već bili mrtvi.
PRESTRAVLJENI
MJEŠTANI,
INSPEKTOR, POLICIJA
Prvo su krenule laži. Rekli su, uhvaćeno je nekoliko pasa. Naravno, krvnici su tvrdili da lesi nije među njima. Petnaestak mještana koji su sve gledali postali su budale koje izmišljaju, a u utorak…već nije bilo istina da su hvatali i usmrćivali pse u centru mjesta. Naivnima za informaciju - svi psi su se razbježali, rekao je Vrha drugi dan…Otjerani su preko mosta k lovačkom domu na daljnje parenje. Možete misliti. U Prelog nije dovezen nijedan pas, tragove su, bar su oni tako mislili, skrili. Komunalni redar Branko Horvat čak mi je opisao kako su izgledali psi koji su pohvatani. I on je lagao drugi dan. Prvo je tvrdio da je uhvatio tri psa i trčao na polje uhvatiti četvrtog, zlatnog retvrivera. Priče su se, zbog odgovornosti, naravno, morale uskladiti. Kad nismo lesija našli u Prelogu, obavijestila sam veterinarskog inspektora Ljubomira Kolareka, međimursku policiju, sve udruge životinja i nadležno Ministarstvo. Na to su me potaknuli i brojni mještani koji su prestravljeno gledali krvavi pir ispred Općine. Proteklih dana javilo se čak deset svjedoka koji žele svjedočiti, a bili su u blizini. Svima je bilo teško što se tako gnusno laže. Kako su mi izgledali dani Uskrsa bez moga Moora, ne mogu objasniti. Ipak, među čestitkama na e-mailu bila je i ona Marijana Varge.
KRIM POLICIJA NA VRATIMA
Hvala Listu Međimurje što daje prostora i pomaže u raskrinkavanju ovakvih stvari. U utorak, 30 ožujka izašle su novine, a pola sata kasnije kuća mi se pretvorila u prometno raskrižje. Dolazili su ljudi koji su htjeli pomoći u cijelom slučaju. Na vrata je pokucala i krim policija. Ispričala sam sve što se dogodilo, navela svjedoke koji su nakon našeg razgovora ispričali sve što su vidjeli. Istraga je krenula, a ja sam pomagala koliko sam mogla. No, policija kojoj zahvaljujem također ima svoje pute, a moja istraga krenula je drugim smjerom.
„NEDOSTUPAN SI“ – JEDINO UZ DRAVU
Odakle krenuti, a da ipak nešto saznam, tlačilo me u mozgu poput noćne more. Kako sam bezbroj puta s lesijem kilometrima pješačila uz Dravu, a i svakodnevno se vozila našim donjomeđimurskim mjestima, naravno da sam mnogo koristila mobitel čija se mreža na pojedinim mjestima gubila. Odvrtio mi se film - ako mreža nestane u selima, onaj tko te zove, uključuje mu se govorna pošta. Ako mreža nestane uz Dravu…, postaješ „nedostupan“. To sam doživjela stotinjak puta. Upravo Ivan Vrha, kad je vozio pse iz Donje Dubrave, a svi smo ga zvali na mobitel, dva sata bio je „nedostupan“. Obavljao je svoj posao jer se radi skrivanja dokaza morao riješiti pasa. Otišla sam na obale Drave i sve pretraživala. Od kuće su me zvali više puta da bih utvrdila na kojim lokacijama sam nedostupna..., tražila sam na tim lokacijama…, sve je završilo mojim gorkim plačem na dravskoj obali.
ZNAM DI JE ZAVRŠIL TVOJ PAS !!!
Kad sam se u večernjoj tišini pokušavala smiriti i odlučiti što i kako dalje, stigla mi je poruka na mobitel. Pisalo je : Znam di je završil tvoj pas!!! Ruke su mi se počele tresti jer sam u prvi mah mislila da mi inspektor javlja da je nešto otkrio. Kad sam zvala, nitko se nije javljao. Nekim svojim putevima saznala sam čiji je broj, no čovjek iz Donje Dubrave čiji je mobitel bio je potpuno nepismen, a živi sam. U prvom trenutku sam mislila - ovo je zaista horor, tko je napisao poruku? Mozak mi je radio sto na sat. Odmah sljedećeg jutra ispitala sam ga gdje je bio protekle večeri kad je stigla poruka, a on mi je ispričao sve. Rekao je da je bio kod jedne žene, imena ne spominjem radi policijske istrage, i da je njegov mobitel bio na stolu. Za stolom je njezin sin čitao list Međimurje  i pročitao tekst o nestalom psu. Pročitavši tekst, mladić je pod dojmom uzviknuo da on zna gdje je završio pas. Budući da obitelj živi u blizini Drave, upitala sam čovjeka je li mladić toga dana bio u ribičiji, što je ovaj potvrdio. A mladić je u ribičiji bio gotovo svakodnevno, još u vrijeme kad sam ja sa psom pješačila uz kanal. Znala sam da je strastveni ribič. No, s mladićem je dalje razgovarala policija budući da je bio jako nepovjerljiv i bojao se. Za prvog razgovora plašljivo je rekao da nema pojma o poruci…
STRAVIČNO
OTKRIĆE – PSE U DRAVU SAMO KAD JE SILA
Grozničavo sam razmišljala što učiniti ako mladić ne progovori. Odlučila sam nazvati jednog čovjeka koji je donedavno radio za Općinu Donja Dubrava, hvatala sam se za još pokoju slamku. On je iznio stravično svjedočanstvo o usmrćivanju pasa koje je naređivala Općina Donja Dubrava proteklih godina. On je, po naredbi nadležnih, morao pomagati šinterima iz Preloga usmrćivati pse, morao je zakapati pse, ponekad zatući psa, a kad je bila sila, i BACITI GA U DRAVU. Ne s mosta, rekao je, nego tamo gdje se – baš ne vidi. Šintari su mrtve pse odvozili put Preloga, a gdje su završavali, to zna samo onaj koji je vozio kombi smrti i njegovi nadležni. Ma koja tri dana čuvanja pasa… neki su se čuvali samo radi privida. U onom grču u kojem sam slušala njegovu priču, pitala sam ga kroz plač - pa kada je to bila takva sila da su se psi bacali u Dravu. Rekao je - pa kad je bila smrznuta zemlja ili neki drugi slučaj. Upitala sam ga što misli gdje su završili psi o kojima je čitao u novinama. Izjavio je - pa gdje bi drugdje nego u Dravi, što je logično. Rekao je da nikad nije učinio ništa bez zapovijedi nadređenih u Općini. Spreman je sve iznijeti policiji, a za svaki slučaj, da se ne predomisli, ja sam razgovor snimila i snimka čeka da policija dođe po nju.
ŠTO JE
„MEĐIMURSKA
EUTANAZIJA“ PASA
Iz čiste znatiželje pitala sam na koji se način vrši eutanazija, na što mi je stručnjak rekao - ma daj, eutanazija ti je postupak koji košta 400 kuna, a ovi psi su ubijani smrtonosnim injekcijama od kojih se srčani mišić grči četiri do sedam sekundi i pas umire u mukama. To ti je, kaže, naša „međimurska eutanazija“ u Prelogu. Tko bi za njih plaćao 400 kuna? Po stoti put sam se pitala - je li to moguće. Primila sam stotinjak poziva iz cijeloga Međimurja i isto toliko ponuda da ljudi svjedoče o pojedinim slučajevima o nestanku i usmrćivanju pasa. Zaboljelo me i to što sam u nadležnom Ministarstvu saznala da se od 1. siječnja 2009. godine zakonski ukidaju šinteraji i Županija je nadležna osigurati prihvatilište za pse do udomljenja. Taj isti zakon trebao je provesti, i postepeno uvesti promjene, odgovorni županijski inspektor Ljubomir Kolarek. Zašto u Međimurju šinteraji još postoje i krvnici rade svoj posao? Katastrofa, rekla je jedna inspektorica Ministarstva iz Zagreba.
ZASADA, JA SAM NAPRAVILA SVOJE
Osjećam se veoma potreseno zbog svega, s okusom gorčine čekam razvoj situacije. Psa više ne čekam, ponekad ćemo u mislima biti zajedno na obalama Drave koju je toliko volio. Zasada, ja sam napravila svoje. Ja i stotinjak svjedoka koji žele pomoći i svjedočiti. Gospodo iz policije, Županije i Ministarstva, udruge životinja - sad ste vi na redu. Nadam se da neću sve ove priče morati slati u Europu.
Zinka Čituš Čižmešija