I kajkavski je jezik u tranziciji i bori se za svoj opstanak

“Bilo je to u ono davno, zlatno doba kad se na ovim prostorima još govorilo kajkavskim jezikom. Ne samo govorilo, već i mislilo, pjevalo, svađalo i ljubovalo, dakle kad je kajkavski bio uporaban jezik i nije služio našim biser profesorima za pusto proučavanje i stjecanje doktorata...” Tako s gorčinom u svom srcu piše Pavao Ružman iz međimurskog Preloga na početku svoje vrlo uspjele humoreske Cukorlinka, objavljene potkraj 2009. u Zborniku Književnog kruga Prelog. Možda nije baš u svemu tako depresivno, ali - s obzirom na ono što od kajkavskog čujemo (bolje reći ne čujemo), kako se prema njemu odnose školovani slojevi pučanstva u kajkavskoj Hrvatskoj - može se reći da Ružman u mnogo čemu ima pravo: i kajkavski je jezik u tzv. tranziciji i bori se za svoj opstanak, a naši dijalektolozi nastupaju na terenu kao arheolozi koji proučavaju ostatke izumrlih civilizacija; svima je jasno da su mrtvozornici, veli Ružman.
Zapitao sam Ružmana: “A zakaj vi ne pišete na kajkavskom?” Nije bio uvjerljiv obrazlažući da kajkavski jezik nije tako razvijen kao što je štokavski standard, da mu nedostaje riječi i izraza te da bi najprije trebalo stvoriti kajkavski jezični standard. Neki su, rekoh, pokušali to učiniti, npr. Željko Funda, prof. iz Varaždina, ali je to naišlo na otpor u stručnim krugovima, pa se ostalo na stavu: neka cvjetaju svi cvjetovi - neka svatko piše na svom zavičajnom izrazu.
ZNAKOVI ZA
IZGOVOR
“Ali mene osobno smeta i to - primijećuje Ružman - što kajkavski, u pisanom, a ponekad i u govornom obliku - u mnogome podsjeća na šumadijsku ekavicu. Slušajte samo kako ga izgovaraju neki naši pjevači.” Da, Ružman je u pravu, ali riječ je o pjevačima štokavcima (Robić, Vukov itd.) koji bogatstvo kajkavskih samoglasnika svode samo na pet, jednakih onima u štokavštini, pogotovo u izgovoru vokala “e”. Tako se poštokavljuje kajkavština. Jedno je napisati cvet ili reč, što odgovara ekavici, a drugo to izgovoriti kajkavski pravilno. A za to su potrebni nadslovni znakovi: cvét, réč. Slično je s ostalim kajkavskim samoglasnicima o čemu je svojedobno instruktivno pisao prof. Ivan Zvonar u svojoj knjizi Tu u provinciji, a međimurski pjesnik vlč. Josip Janković na taj je način označio izgovor svoje duhovne lirike u nekoliko knjiga. To je dosad najzorniji način obilježavanja izgovora kajkavskih riječi, dakako, uz onaj što ga koriste dijalektolozi u kajkavskim rječnicima. Došli su čak dotle da i svaki vokal “i” u nenaglašenim slogovima, gdje se on muklije izgovara, pišu kao y (bity, šity itd.) ili pak označuju sitnim repićem (repekom) ispod slova. Samo pravi Međimorci iz starije generacije mogu to osjetiti i ispravno izgovarati.
Uvijek sam se zalagao za to da se pitanje obilježavanja izgovora kajkavskih samoglasnika riješi na jednostavan način za svakodnevnu uporabu. Ali uzalud. Neki se služe dupletama (cviet itd.), ali to nije praktično. Uz znanstvene monografije za nastavnike, trebalo bi izdati i jednostavne pučke gramatike za pojedina kajkavska područja (dijalekte, idiome) da se njima služe učenici u školskoj nastavi. I to nailazi na gluhe uši. A što bi bilo normalnije nego da se time pozabave ogranci Matice hrvatske, da ne spominjem Kajkavsko spravišče? To bi trebalo staviti na dnevni red i vrlo aktivno društvo za njegovanje kajkavštine Muži zagorskog srca u Zaboku.
TRE SE SAMO HAPITI PISATI
A kaj se dotikavle toga da se kajkavskim jezikom nemre izreči se ono kaj se more standardnim jezikom, to je istina, kajti se kajkavski né razvijal onak kak se razvijal štokavski standard, kaj bi postal sposoben očituvati moderni život modernog čoveka. Ali pišimo onak kak i govorimo - ako nemamo šteru pogodnu réč na kajkavskom, posodimo si jo z štokavskog, onak kak si pomaže i štokavski standard prevzemajuč vnoge i vnoge réči z drugih jezikov. Tre se samo hapiti pisati.
Valja se ozbiljno zamisliti nad činjenicom - na što nas upozorava i Pavel Ružman - umiranja naših hrvatskih kajkavskih govora u Međimurju i uopće na sjeverozapadu Hrvatske. Pogledajte samo nastupe naših političara i gospodarstvenika u radijskim i televizijskim programima. Ni riječi da prozbore na svom materinskom jeziku. Kao da se srame. To se, nažalost, događa i u nekim publicističkim izdanjima. Prelistajte novi Hrvatski kajkavski kolendar za 2010. godinu. Sadržajno kako tako (osim dva politikantska teksta), ali na 700 stranica kajkavski se tekstovi mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Čak je i redakcijski uvodnik na štokavskom standardu.
Vezda nam hmira horvatski kaj, a ak se tak nastavi, za 20 lét hmiral bo i horvatski standardni jezik pred naletom globalizacije.
DUHOVNO
PODANIŠTVO
Koliko je to uzelo maha vidi se i u osobnim imenima djece. Kakva se sve imena izmišljaju i nadijevaju samo da ne budu naša domaća! O tome je nedavno u Međimurju pisao dr. Stjepan Hranjec, predsjednik Matičina ogranka u Čakovcu, navodeći pismo što ga je dobio od Međimurke Ružice Jukić iz Zagreba. Ona je, veli, začuđena saznavši za imena: Vanesa, Adisa, Ria, Misa, Patrik, Elvis, Majkl... Katastrofa!
Što se to događa u psihi nekih međimurskih obitelji? Kakvi utjecaji angloameričke industrije filmova i pop glazbe s naših televizijskih programa! Kakvo duhovno podaništvo! Kakav kič zrači iz malograđanskih duša tih ljudi koji valjda misle da će kopiranjem tuđinskih imena (i naslova - pogledajte samo nazive mnogih trgovina) pobjeći iz realnosti naše hrvatske svakodnevice. Zar da - boreći se sa životnim teškoćama i tražeći gospodarska, socijalna i kulturna rješenja - izlaz nalazimo u gubljenju svoga narodnog identiteta?
Tako i u jeziku. Braneći svoja narječja, sve svoje govore, branimo najvrednije što imamo - hrvatski jezik, cjelokupno njegovo bogatstvo govora i izgovora. Nije ovo nostalgija za mladošću najstarije generacije hrvatskih ljudi, već mnogo više - zov da kao narod uopće opstanemo u globaliziranom svijetu.
Ivo Horvat, Zagreb