PISMO IZ ZAGREBA

Ne vjerujem – jer ih dovoljno dobro poznajem – da političari, kada u govoru upotrijebe parabolu, simbol ili neku drugu stilsku figuru, to rade promišljeno, s dubljim namjerama, pa čak i s razumijevanjem. Da to čine svjesni značenja riječi koje rabe, često bi se suzdržali od priprostih, nezgrapno sklepanih pričica, usporedbi ili simbola. Natječući se za predsjednika države, Milan Bandić poručio je naciji da će raditi kao – konj. Izorat ću, ponovio je nekoliko puta, čitavu Hrvatsku. Sat, dva nakon što se identificirao s konjskim osobinama, na portalu je osvanuo naslov: „Ne trebamo konja za predsjednika!“ I, uostalom, prošla su vremena u kojima su moćnici, najčešće despoti, konje proglašavali konzulima, kao što je to, navodno, učinio prije nešto manje od dvije tisuće godina Kaligula (caligula je deminutiv od lat. caliga, vojnička čizma). Mnogo se jasnijim, ali kad-kad i banalnijim stilskim figurama u svojim izlaganjima služi i trenutačna premijerka. S tijesta za pizze, Crvenkapice, farbanja u bijelo i krumpir salate i Jadranka Kosor je prešla na konje. I konjanice. Nakon što je predstavila Program gospodarskog oporavka, mnogi su je pitali zbog čega je toliko čekala.

Znaju li što govore?!

Evo njezina odgovora: „Tek sada, nakon što sam pohvatala konce, mogu reći da sam doista uzjahala tog konja i da čvrsto držim uzde u rukama te da ću tog konja usmjeriti u pravom smjeru!“ J. Kosor je, nepobitno, konjani(ca)k, koji je nekad simbolizirao trijumf i slavu, uspon i moć, a u novije je doba dobio značenje savršenog vladanja sobom i prirodnim silama. No, Carl Gustav Jung, švicarski psiholog, psihijatar i filozof smatra da konjanik – naročito u suvremenoj umjetnosti – ne izražava smirenost, nego mučan strah i neku vrstu očaja, nešto poput panike pred onim snagama nad kojima su čovjek ili svijest izgubili nadzor. Sumnjam da se – prije nego što je izrekla prije citiranu parabolu – J. Kosor bavila značenjem simbola koje je u – uvjerena je – poučnoj priči upotrijebila. Što konj u Kosoričinoj priči predstavlja? Valjda isto ono što u Mesićevoj brod jer, naime, bivši je predsjednik države – komentirajući nove mjere – rekao: „Brod i dalje plovi prema stijenama, a Vlada ga nastoji usporiti.“ Mesićev brod je Hrvatska, ili hrvatsko gospodarstvo, koje će, smatra bivši predsjednik, ipak udariti u stijene. Jedina nepoznanica je – kada? Jadranki Kosor gospodarstvo, ili Hrvatsku, simbolizira – konj.

Petom brzinom u ponor

Tog je konja, misli, obuzdala te ga vodi u pravom smjeru. A kako je sigurna da je pravac koji je odabrala dobar?! I zašto da mi – najčešće simbolizirani u stoci sitnoga zuba, ponajprije ovcama – vjerujemo da J. Kosor mamuza Vladu prema za većinu dobrome cilju? Zar J. Kosor nije bila šest godina druga osoba u Vladi koja je u petoj vozila u potpuno krivome smjeru!? I tada se zaklinjala da je upravo taj, Sanaderov smjer – pravi. I jedini moguć. Sve nas koji smo vikali bezglavim jahačima: „Pazite, ponor!“ – etiketirali su mutikašama, smutljivcima, onima koji Vladi u galopu bacaju klipove pod (konjske) noge. Nekoliko godina kasnije progledala je i J. Kosor. Priznala je da su nas u petoj brzini strmoglavili tako duboko da će i unucima iz blata viriti samo glave. Uostalom, kako mogu isti ljudi koji su – priznala je premijerka – gurali godinama probleme pod tepih odjednom napraviti ekonomski preporod?! Čak da je i Kosoričin program oporavka idealan – a daleko je od toga – tko će ga, pobogu, realizirati? Pa, poznato je da ni genijalan Shakespeareov „Hamlet“ nije jamstvo za prosječnu, a kamoli dobru ili odličnu predstavu. A ako „Hamleta“ režira dobar redatelj? Ako ne izabere dobre glumce, naročito za kraljevića Hamleta i Ofeliju, Gertrudu, grobare... predstava će biti loša.

Oni će nas voziti u pravom smjeru?!

Ako Ivan Šuker nije znao voditi državnu blagajnu šest i pol godina, otkud premijerki pomisao da će pod kraj drugoga mandata ministar financija u sebi probuditi očito nepostojeće znanje i talent? Ako Božidar Kalmeta u šest i pol godina nije napravio reda niti u jednom javnom poduzeću iz njegova resora, samo naivci mogu pomisliti da će HŽ ili HAC početi dobro poslovati. Isti oni ministri koji su dopustili pljačku javnih poduzeća prodaju struje po četiri puta nižim cijenama od nabavne, sveopću korupciju, nepotizam, isti oni ministri koji su prezirali sposobnost i znanje, a davali prednost podobnima, poslušnima i neobrazovanima, ministri koji su se javno pravdali da nisu znali što im se događa u resoru nisu sposobni zemlju izvući iz krize. Vratimo se malo u (kasne) devedesete prošloga stoljeća. Što karakterizira političke prilike i gospodarstvo toga vremena? Sveopća kontrola medija, gušenje osobnih sloboda, uništavanje proizvodnje, privatizacijska pljačka, jeftina prodaja novcem poreznih obveznika skupo saniranih banaka, korupcija, nelikvidnost, negativna selekcija i pripadnost HDZ-u kao vrhunaravan kriterij za dobivanje posla te napredovanje, politizacija sudstva, policije i vojske, neučinkovitost po rodijačkom kriteriju upravljene birokracije...

Bilo kuda, Škegro svuda

A tko je u to vrijeme beznađa i međunarodne izolacije vodio državne financije? Borislav Škegro. Taj isti Škegro našao se – Bog-te-pitaj-po-kojemu-kriteriju – u premijerkinu savjetničkom timu te tjednima iskače iz svih novina, radija i televizija, neuvjerljivo glumeći spasitelja Hrvatske. Prepotentno, svisoka i bez argumenata docira narodu. Vaš je problem, ponavlja u napoleonskoj pozi, što ne prepoznajete formulu uspjeha.
Ne samo da je prepoznajemo - Škegrinu „formulu uspjeha“ većina će osjećati na vlastitoj koži desetljećima otplaćujući dug, plaćajući velike kamate na kredite u bankama koje su Škegro i društvo u potpunosti predali strancima, plaćajući velike telefonske račune T-com-u koji je Škegro prodao Nijemcima. Ali ne zato što je htio, već zato što ga je na to, nerealno visokim proračunom, prisilio Sabor. Koja obmana!? Kada je to u Hrvatskoj parlament o bilo čemu odlučivao?! Nikada.
U Tuđmanovo su se vrijeme sve odluke donosile na Pantovčaku, u Sanaderovo u premijerovu kabinetu, u Račanovo na sastancima stranačkih gazda, a danas u krugu nekoliko ljudi od Kosoričina i Šeksova povjerenja. Škegro je bio uspješan jedino u rasprodaji i visokim porezima, odnosno, osiromašivanju većine hrvatskih građana.

Uz Škegru trava ne raste

Ono što je činio devedesetih, čini i danas. Razlika je u tome što je danas prema siromašnima perfidniji, bahatiji i okrutniji. Mjere koje je J. Kosor predstavila kao svoje – mada ih ona nije niti osmislila, niti napisala, jer za to nema potrebna ekonomska znanja – znače kraj socijalne države. Te su mjere dokaz da u Hrvatskoj vlada HUP, odnosno, složni kapitalisti, bez obzira jesu li domaći ili strani. Nove ekonomske mjere uperene su protiv najsiromašnijih te srednjeg sloja. I u korist su, dakako, najbogatijih. S provedbom novih mjera siromašni će biti još siromašniji, a bogati još bogatiji. Najglasniji ekonomski savjetnik J. Kosor, B. Škegro u svojim improvizacijama izaziva i srdžbu u sažaljenje. „Ne trebaju nam industrija i turizam, već uspješne tvrtke! Zaboravimo bajke o debelom Švabi koji dolazi na naše more i jede pet kilograma kruha od slavonske pšenice. Granske strategije u zemlji koja ima manje stanovnika od jedne gradske četvrti u New Yorku atak su na zdrav razum“ – bubnuo je Škegro. I, na našu žalost, preživio u savjetničkome timu. Ta Škegrina bedastoća o tome kako Hrvatskoj ne treba strategija za turizam ili poljoprivredu jest atak na zdravu pamet. I upravo ta Škegrina nova strategija po kojoj je za male zemlje makroekonomija glupost, a mikroekonomija spas, govori da realizacija programa za oporavak ima jako male šanse.

P.S.
Naravno, J. Kosor je u pravu kada kaže da država ubuduće neće trošiti više nego što ima. Ali, pobogu, o tome stotine analitičara vrišti već godinama. Pa, zar nije upravo J. Kosor onima koji su zagovarali smanjenje proračuna poručivala da su demagozi? Zar se upravo J. Kosor nije hvalila velikim naknadama u svom bivšem resoru?! Da, svake je godine Vlada potrošila deset posto više nego što je imala u državnoj blagajni. Naučila je narod živjeti na dug. Poticala je građane da kupuju skupe automobile, preskupe stanove, da njih 200 tisuća svake zime odlazi u inozemstvo na skijanje, da peglaju kartice i troše nezarađeno. Trošili smo kao Talijani, a privređivali tek malo više nego Bugari ili Rumunji. U proizvodnji je, zbog toga što su geniji poput Škegre zatrli industriju, ostalo bez posla 80 tisuća ljudi. Privatne su tvrtke propadale i zato što ih je država gušila velikim nametima kako bi mogla hraniti stotine tisuća birokrata koji su bili jamstvo ostanka na vlasti. Da, javni sektor treba smanjiti za onoliko ljudi koliko je dobilo otkaz u proizvodnji. I k tome javnome sektoru treba smanjiti plaće. Dobro je što će Vlada ukinuti tzv. krizni porez, manji 1. srpnja, veći 1. studenoga, te smanjiti parafiskalne namete poput vodnog, šumskog, turističkog i stotine drugih doprinosa. Loše je što niti jednom mjerom J. Kosor ne udara po džepu najbogatije. I dalje se neće oporezivati kapitalna dobit. I dalje će kapitalisti prodavati imovinu vrijednu nekoliko desetaka milijardi eura, a da ne plate niti lipu poreza. I dalje se neće oporezivati dividende, pa će tako T-com bez lipe poreza prebaciti milijarde iz Hrvatske u Njemačku. I dalje se neće oporezivati vile, dvorci, kamate... Udara se tek po džepu najsiromašnijih. Novim se mjerama za pet posto smanjuje porez na najveće plaće, što je dokaz da se vlast ponaša poput Superhika iz Alan Forda; uzima siromašnima kako bi dala bogatima.