Samo tako, gorički radnici!

Umjesto da reagiram na polemički tekst prof. Ivana Pranjića u prošlom broju »Međimurja« u kojem me proziva zbog moje kritike “Hrvatskog kajkavskog kolendara” (da je malo uvrštenih kajkavskih tekstova pa pitam: “Zašto se taj kalendar zove ‘kajkavski’?”), radije se osvrćem na tekst radnika MEISO-a Goričan. Bit će prilike da Pranjiću već odgovorim.
Bravo, radnici! Vaš je stav ispravan. Rješenje nastalih teškoća je, među ostalim, u uvođenju radničkog dioničarstva. Drago mi je što se s tim slaže i Međimurska županija i Općina Goričan. U tom slučaju 340 radnika postaju suvlasnici svoga poduzeća, oni se, kako pišu, “međusobno dogovaraju o poslovanju društva i o zadovoljavanju vlastitih interesa koje imaju u društvu”. Postaju zapravo poslovni partneri u svom poduzeću, i od njih, od njihovih odluka zavisi kakvu će podršku davati poslovnom rukovodstvu, upravi, menadžmentu. Sindikat u tom slučaju dobiva sasvim drugu ulogu.
Kao što je iz dioničarske prakse poznato, osim skupštine dioničara gdje se donose glavne odluke i bira stručno rukovodstvo, Radničko vijeće postaje poslovno vijeće dioničara i bez njega uprava ne može ništa važnije odlučivati što bi se ticalo položaja radnika u procesu proizvodnje i uopće njihovih interesa. Po mom sudu, time se ostvaruje za radnike povoljniji društveni odnos nego što su ga imali u doba samoupravljanja kada je iza svega u sjeni često stajala politička birokracija.
Ovo je velik ispit u prvom redu za goričke radnike, ovo je velika politička i društvena šansa neposredne demokracije i industrijske demokracije uopće - da radnici na djelu sami dokažu što mogu kada su gospodari svoje sudbine, da pokažu da se mogu nositi s teškoćama na nemirnom tržištu.
Kak rođeni Međimorec iskreno jim želim kaj bi se spunile se njihove želje. I do ve so se večkrat dokazali, moreju i ve pokazati kaj more radnik da je dobro organizéran.
Ivo Horvat, Zagreb