Pretjerana kritika profesora Hajduka

U pretprošlom broju Međimurja javlja se stanoviti Stjepan Hajduk, profesor povijesti u mirovini i kritizira Povijesno društvo Međimurske županije, knjigu „Feštetići“ i mene osobno jer navodno širimo „nebuloze“ da je ban Jelačić 25. travnja 1848. ukinuo kmetstvo. Štoviše, profesor želi uvjeriti i cijelu hrvatsku javnost da je po tom pitanju u zabludi, pa slične stavove, kako čitamo, objavljuje i u „Vjesniku“. Prvo što moram reći u odgovoru na spomenuti tekst jest činjenica da me kritike Stjepana Hajduka osobno previše ne zanimaju. Međutim, kako nisam jedini prozvan u cijeloj ovoj priči da ipak pojasnim neke stvari radi javnosti.
Stjepan Hajduk bio je višegodišnji direktor Muzeja u Varaždinskim Toplicama, ali sa vrlo skromnim, bolje reći nikakvim postignućima u povijesnoj znanosti. Radi se o osobi koja posjeduje stanoviti smisao za kritičnost prema povijesnim događajima, ali ona je izrazito zasjenjena njegovim ideološkim promišljanjima. Trebalo bi npr. proučiti njegovu polemiku s Ivom Perićem u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971., pa bi i laiku bilo jasno s kojih pozicija se Stjepan Hajduk volio predstavljati kao povjesničar.
Stav profesora Hajduka o banu Jelačiću kao običnom administratoru koji provodi tuđe odluke nastao je u vrijeme komunističke cenzure povijesne znanosti, a cilj mu je bio u potpunosti umanjiti značaj najvažnijeg hrvatskog bana. Takva nastojanja imala su za smisao dokazati da je „poštena“ politika u Hrvatskoj počela tek osnutkom Komunističke partije, a osim toga trebalo je opravdati kulturocid rušenja spomenika banu Jelačiću u središtu Zagreba (ponovno podignutom 1990.)
Profesor Hajduk navodi da je ban Jelačić 25. travnja 1848. provoditelj ugarskih odluka, a previđa da je hrvatski narod zahtjev za ukidanjem kmetstva jasno izrazio u čuvenim „Zahtijevanjima naroda“ još mjesec dana ranije. Štoviše, on ne zna ili se pravi da ne zna da je 19. travnja 1848. upravo ban Jelačić faktički prekinuo sve državne odnose s Ugarskom, već 18. svibnja imenuje i samostalnu hrvatsku vladu, a zbog svega toga je bio privremeno smijenjen s dužnosti 4. lipnja 1848.! Nadalje, ako prof. dr. Ivo Goldstein u svojoj Hrvatskoj povijesti (2003., 174-175.) smatra da je Jelačić ukinuo kmetstvo, ako to čini i prof. dr. Damir Agičić u udžbeniku za sedmi razred povijesti (Profil, 2001., 67.) ili ako to smatra i prof. dr. Zvonimir Bartolić, koji je također bio recenzent knjige „Feštetići“, zašto bi sada moja malenkost izmišljala neku novu povijest, osobito kad se zna da se nisam specijalizirao kao povjesničar 19. stoljeća? Osim toga, treba znati da kmetstvo u Hrvatskoj i u Međimurju nije ukinuto dekretom već se radilo o procesu koji je počeo i prije 1848., a nastavio se praktički sve do kraja Drugog svjetskog rata! Kako prof. Goldstein piše u već spomenutom citatu „ukidanje kmetstva je kodificirano i riješeno tek apsolutističkim patentima pedesetih godina.“ To znači da je u vrijeme banske uprave u Međimurju 1848-1861. kmetstvo itekako bilo ukidano, a nikako nije već bilo u potpunosti ukinuto 11. rujna 1848., kad Jelačić s vojskom ulazi u Međimurje. Obzirom da, eto, postoji barem neka „mala“ zasluga bana Jelačića za ukidanje kmetstva u Hrvatskoj i Međimurju, to znači i da tvrdnja Josipa Črepa nipošto nije netočna, već je eventualno podložna raspravi. Navoditi da se radi o„nebulozi“ svakako je pretjerana i neumjesna opaska.
Na koncu, ono čega smo mi u Društvu svjesni jest da knjiga Josipa Črepa o Feštetićima nije ni izbliza onakva kakva bi trebala biti. U vezi s tim tek očekujemo konstruktivne kritike. Ipak, treba ponovno naglasiti da nije krivnja „amatera“ Josipa Črepa što se on prvi nakon 1923., kad su Feštetići napustili „Međimurje“, potrudio napisati nešto o njima. Mogli su to učiniti i razni „hajduci“ koji su desetljećima obnašali različite dužnosti u kulturi po sistemu partijske podobnosti. Ali, u Jugoslaviji se nije smjelo puno pisati o hrvatskim „eksploatatorskim“ plemićkim obiteljima, a štoviše, u vrijeme komunizma bilo je uglavnom dopušteno pisati samo o istaknutim partijskim radnicima i sličnim „začetnicima“ povijesti. U tom smjeru su i profesor Hajduk i njegovi mentori ostvarivali karijere, pa su svojedobno daleko više doprinijeli iskrivljavanju slike o djelovanju bana Jelačića nego Josip Črep i Povijesno društvo Međimurske županije. Čini se da su neke od naučenih lekcija na profesora Hajduka ostavile dubok trag, pa bi mu osim kritičnosti dobro došlo i malo samokritičnosti.
Prema tome, profesore Hajduk, Vaše vrijeme je prošlo, uživajte u mirovini i poštedite nas daljnjeg „soljenja“ pameti o hrvatskoj povijesti. Radije je počnite iznova proučavati, ali i prema nekoj drugoj literaturi osim one iz 1952. godine.
Branimir Bunjac, dipl. povjesničar