Prijatelji stari, gdje ste?

I danas, dva dana nakon naše proslave godišnjice završetka osnovne škole previrem po svome srcu i osjećam istu radost, ljubav i zadovoljstvo. Iz svake pore moga bića proizlazi neopisiva radost zbog vas, dragi moji prijatelji.
U subotu, 5. lipnja, okupili smo se mi, osmaši tada 1969./70. da obilježimo 40 godina od izlaska iz školskih klupa. Mi i naši razrednici sjeli smo ponovo u te klupe, održali sat razrednika i prisjetili se nekih detalja iz tog razdoblja. Mislim da smo kao generacija bili skromni, poslušni i uspješni. U župnom dvoru održana je misa, za četvoricu naših prijatelja koji su prerano napustili ovaj svijet. Župnik Ivica Puškadija u tu misu predao je i nas, te nam uputio tople riječi ohrabrenja za nastavak našeg putovanja kroz život. Hvala mu! I sada mogu reći da smo imali dobre učitelje i duhovne pastire koji su nas dobro usmjerili kako ne bismo zalutali i izgubili se u vrtlogu života. Još smo uvijek na tom putu pa me veoma žalosti kada danas naši mladi kad završi krizma nestanu, zalutaju i ne nalaze smisao radosti, života...
Nesretni su, ispunjeni nekim frustracijama koje ih u životu guše. I kad nam se zatvore sva vrata i kad ne vidimo izlaza Bog nam uvijek drugdje otvori prozor. Nakon mise posjetili smo i groblje, vječno počivalište naših prerano preminulih prijatelja. Položili smo svijeću, cvijet i molitvom ih počastili. Mali simbol pažnje ali znak da nisu i neće biti zaboravljeni od nas.
Kad smo prije pet godina u organizacijski odbor izabrali Ivana Tarandeka i Đurđicu Sklepić nismo ni slutili da ćemo nekoga izgubiti. Naša Đurđica izgubila je bitku za život. I kad je sve pošlo po zlu, ona je mene zamolila da preuzmem tu dužnost. Ispočetka sam mislila da ću joj samo pomagati i da će uspjeti. No život je nepredvidljiv. Mi smo svoje druženje nastavili u restoranu “Enđi” u Šenkovcu. Večera, muzika, ambijent sve je bilo na nivou. Ali mi? Pa bili smo mnogo iznad.
Moje je srce bilo preplavljeno radošću vidjevši moje prijatelje razdragane, zadovoljne i radosne. Osmijeh nije silazio s naših lica do samog kraja. Bili smo jedno. Jedan za sve svi za jednoga. Svoje probleme, bolesti, patnje i boli ostavili smo negdje vani. I veoma me žalosti kad čujem neke ljude da im je to sve bez veze i da im to ništa ne znači. Ja to poštujem i prihvaćam drugo i drukčije. Ali prije svega stojim i iza toga da su prijatelji pravo bogatstvo. Jer čovjek nije rođen da bi bio sam. Nekako je lakše ako svoju radost podijelimo s nekim. A i tuga je manja ako je s nekim podijelimo. I sada mogu reći da mi nije žao ni truda ni vremena koje smo uložili u tu organizaciju. Kad smo vidjeli radosna lica dragih ljudi, usputne pohvale, telefonski pozivi to je najljepše što smo dobili. Posebno hvala razrednicima Zvonimiru Boju, Đurđici Kelnarić i župniku Ivici Puškadiji što su svojim prisustvom uveličali našu proslavu. A ako je bilo i propusta ja vas molim da nam oprostite. I na kraju dogovoreno je da se u sljedećih pet godina sastajemo svake godine, prve subote u lipnju bilo gdje, bez ikakvih obaveza i dužnosti. Samo da darujemo sebe i malo vremena jedni drugima.
Marija Sklepić