Zatajilo mi je srce, druga su kucala za mene

Dana 19. svibnja 2010. dan je trajao tek jedan sat, sasvim dovoljno da me iz sna probudi nesnosna bol u prsima, bol koja je tražila pomoć za daljnji život. Poziv na broj Hitne medicinske pomoći čakovečkog Doma zdravlja i - kao u snu, u mojoj se sobi pojavio trojac u bijelo-crvenim odorama s EKG uređajem. Kroz maglu čujem riječi liječnice: „Gospodine, mi vas moramo voziti u Zagreb, doživjeli ste teški srčani udar!“ Nisam ništa komentirao, mislio sam samo - vozite me što dalje od ovog mjesta, vozite me tamo gdje mi mogu ugasiti „vatru u prsnoj šupljini“. Ona je gorjela, s vremenom je postala sve slabija. Jesu li pritom utjecaja imali lijekovi ili tople riječi službujućeg osoblja koje je nastojalo taj plamen lokalizirati. Gasili su to Vera Gojković, zdravstveni tehničar Tomica Juričan i hrabri vozač Igor Vidović.
Tijekom vožnje u pravcu Zagreba, konzultirajući se s liječnicima u KB-u Dubrava Zagreb, skrećemo s rute, odlazimo u Županijsku bolnicu Čakovec, ne bi li se isključila plućna embolija za koju je postojala sumnja. - Gospodine, vi ste proživjeli srčani infarkt. Vozit ćemo vas u Zagreb, kroz nekoliko dana ponovo ćete biti naš, mi smo uz vas, ne dajte se. Život je lijep, vrijedi ga živjeti - bile su riječi kojima me na put u nepoznato ispratila dežurna liječnica s Hitnog medicinskog prijama Snježana Vujec. Preuzima me ekipa drugog sanitetskog vozila. Do mene sjedaju Patricija Senjanin i zdravstveni tehničar Damir Kečkeš, rotirajuća svjetla uključuje vozač Željko Krčmar. Brižne oči ljudi u kolima hitne bdiju nada mnom usput mi govoreći ne bi li skrenuli pozornost s onoga čime sam bio okupiran. Povremeno sam tonuo u san, kroz maglu sam čuo huk motora, kroz poluotvorene oči plava vidio rotirajuća svjetla… Uskoro slijedi oproštaj od čakovečke ekipe jer mi smo već u KB-u Dubrava. - Ja sam dr. Rudan. Bit ću s vama dok se ne skupi ekipa koja će vam pomoći srčeku, ništa se ne bojte, sve će biti ok! - utješila me. I doista. U polumraku neke hladne sale vidio sam ljude u zelenom i potom se ničega ne sjećam…, izuzev da je bilo 5 sati ujutro. Tek na Odjelu intenzivne njege Koronarne jedinice prišao mi je Miroslav Raguž, kardiolog, objasnivši mi što mi je na srcu rađeno, što mi predstoji. Bio je to čovjek koji je po danu u nekoliko navrata dolazio do moga kreveta tješeći me, dajući mi potporu i ohrabrenje, a od 0 do 24 sata to je radilo predivno osoblje mladih medicinskih sestara i zdravstvenih tehničara. Bila je to mladost koja je 12 sati došla živjeti s nama… Tako su se redali sve do 31. svibnja, kada sam primljen u Županijsku bolnicu Čakovec, na Odjel nefrologije, pri čemu je nemjerljivu ulogu odigrao rukovoditelj Interne djelatnosti Miroslav Horvat. I u tjedan dana boravka ovdje odigravaju se zdravstveno humani superlativi.
Kada sam razgovarao s Dragicom Kolenić, glavnom sestrom Doma zdravlja Čakovec, koja mi je podastrla imena junaka noći, nije mogla ne spomenuti Marinu Bezak, dispečerku na prijavno-odjavnom odjelu HMP-a, stručnjakinju koja „važe“ dojave i prijave poziva za pomoć. Gospođa Marina te je noći bila prva, znala je odvagnuti…
U razgovoru je vrlo dobro uspostavljenu suradnju, kojom se na taj način spašavaju ljudski životi, između KB-a Dubrava i Županijske bolnice Čakovec pohvalio Mijo Bergovec, predstojnik Zavoda za bolesti srca i krvnih žila, čovjek čija mi je jutarnja „vizita“ davala nada na putu prema ozdravljenju koje je još daleko, vrlo daleko…
Opet ću pisati za MEĐIMURJE samo zahvaljujući ljudima koji su samo radili svoj posao.
Ne traže oni hvalospjeve i pohvale, ali ja osjećam potrebu da se svima spomenutima, kao i onima koji ovdje nisu spomenuti, duboko naklonim, onoliko duboko koliko mi u ovom trenutku dopušta moje srce koje je nastavilo kucati…, a nije moralo…
Mladen Grubić
Kotoriba