DRAGICA CVETKO, NAJGLUMICA KAM-a

Privatno nisam zločesta soseda Ana

Dugogodišnja članica Kulturno-umjetničkog društva Općine Donji Kraljevec, još iz vremena u kojem je u Donjem Kraljevcu bilo staro folklorno društvo, ove je godine na Festivalu kazališnih amatera Međimurja (KAM) dobila posebno priznanje – proglašena je najboljom glumicom, za ulogu zločeste sosede Ane u predstavi Bog pomagaj Marije Hranjec.
Dragica je strukom grafičar, a sa suprugom Josipom radi u tiskari Zrinski u Čakovcu. U obiteljskoj kući u Donjem Kraljevcu s njima su još i kćerka Martina, sin Mario i snaha Margareta, unučica Nina i Dragičina majka Rozalija.
Što kaže obitelj za nagradu, jesu li oni najnavijači?
- Svi su oduševljeni, znaju da ja to volim, da mi je to lijepo. Osim toga – znaju i kako je na pozornici: kćerka pleše u folkloru, plesali su i sin i snaha, a suprug je uvijek na sebe preuzeo kućne poslove kad sam ja radi mojih aktivnosti morala od kuće... Brojne su probe, pa nastupi...
Ta zločesta soseda Ana – je li to bar malo blisko Vašem karakteru, pa je uloga legla, ili se ipak trebalo uživjeti u tuđu kožu?
- Ja po karakteru nisam baš zločesta, a nije niti ta soseda Ana. Više bih rekla da je nepomirljiva, a ta je nepomirljivost dijelom slična i mom karakteru. Ja se, primjerice, ne mogu pomiriti sa svojom bolešću, muči me kičma i ograničava mi kretanje, a to je ono što me najviše smeta.
Oduvijek sam plesala, pjevala, posljednjih godina okupira me i gluma... Da bih nešto izvela kako treba, ponekad se moram baš pomučiti. Uživala sam i u cvijeću, ali sad više ne mogu toliko pipkati oko bilja...
S druge strane – sama sam sebi najbolji doktor - baš zato što volim pjevati, pjesma mi je najbolji lijek za sve... Od mame sam naslijedila sklonost pjesmi i plesu.
Mnogi su se ljudi u nečem u čemu su dobri zatekli zapravo slučajno...
- Ja nisam baš slučajno stala na pozornicu. Krenula sam s pjesmom, pjevala sam i na Međimurskoj popevki. Prvi put sam zaigrala u predstavi Titovo kumče u Mačkovcu 2003. godine i dobro sam se snašla, pa sam od te predstave praktično stalno aktivna u dramskoj sekciji KUD-a. Dugo smo godina radili. Marija Hranjec je začetnica svega kod nas, motivirala nas je, okupljala, a sad su, nakon godina rada, došla i priznanja.
Radimo na poseban način, nema nametanja redateljske, odnosno autorske volje.
Predstave gradimo zajedno, slobodne smo ruke kad u igri treba nešto dodati, improvizirati, ubaciti dosjetku, dobar geg...
Međutim, izvan KAM-a zapravo malo ljudi vidi te predstave, a kazališni amaterizam u Međimurju nije baš tako loš...
- Istina je, puno me ljudi pita kad ćemo odigrati nešto tu doma, pogotovo kad saznaju da smo negdje bili, da su osvojene neke nagrade. Išli smo mi s predstavma i na regionalne smotre, ali ne bi bilo loše da se s najboljim predstavama krene u krug po međimurskim domovima kulture. Ne treba tu mnogo novaca. Mi ionako puno toga sami financiramo, pokrivamo... Evo, dramska je sekcija već četiri godine za redom najbolja s kolektivnom maskom na našem Fašniku. Znači, imamo što pokazati.
Postoje li kakve neostvarene želje ili planovi?
- Sad mi je jedina želja ozdraviti, oporaviti se barem toliko da mogu normalno raditi jer imam dovoljno staža za mirovinu, ali ne i godina života.
Želim biti zdrava barem toliko da ne moram birati uloge u kojima se moram sagnuti! Da barem, ako već ne budem mogla raditi, uživam koliko-toliko u KUD-u.
Marijan Belčić