PISMO IZ ZAGREBA

Ljudima na položajima - a među njima su na prvome mjestu političari – daleko je više na pameti korist nego dužnost ili – zvuči kao floskula – opće dobro. Za njih je umjetnost nad umjetnostima – trgovina. Sve su njihove misli obojane bojom novca. Kada sanjaju, ne sanjaju da su utjecajni, već moćni, jer uz moć ide i novac. Naročito ako živite u Hrvatskoj. Srce tih ljudi je u trbuhu, a pamet u kesi. I zato što su se pretvorili u gramziva računala, ne traju vječno. Uostalom, ljudi koji misle da novac može sve, za novac su spremni učiniti bilo što - krasti, izdati, prevariti, zgaziti svakoga tko mu stoji na putu do moći, odnosno - novca. A svi oni koji su do velikog novca došli gaženjem (i ljudi, i principa) - postanu obijesni, bahati, neoprezni i, s vremenom, okružju iritantni. U bahatosti i gaženju najdalje je otišao bivši premijer Ivo Sanader. A njega pak su vjerno slijedili suradnici, bez obzira bili u premijerovu uredu, Vladi, Saboru ili stranci. Ako niste bili dio njegova trgovačkoga klana, niste imali šanse dobiti informaciju, a kamoli kakav unosan posao s državom ili u kakvoj državnoj instituciji. Ni najveći marketinško-medijski stručnjak nije se mogao približiti državnim jaslama ako nije puhao u isti rog. Ali ne, ruku na srce, HDZ-ovski, već sanaderovski, koji su, dakako, zlokoristili razni ađutanti.
Mangupica iz vlastitih redova
Kada sam pitao ljude od zanata jesu li prije izbijanja afere čuli za Fimi-Mediju, rekli su mi odlučno: NE. Nisu čuli ni za Fimi-Mediju, ni za stanovitu Nevenku Jurak koja je od državnih tvtrtki za organizacije raznih proslava te njihovu javnu prezentaciju dobivala svote novaca od kojih se i situiranom čovjeku zavrti u glavi. Zašto baš ona? Zato što je – kaže skromno Jurakica – jako dobra. U čemu? U poslu?! Ne, u vezama. Da joj se poslovi namjeste – odavno su propjevali raspodjelom plijena nezadovoljni ađutanti – založio se čak i premijer Sanader, a glavni operativac čitave akcije pranja love bio je dojučerašnji HDZ-ov rizničar Mladen Barišić.
Zbog čega su tolike milijune davali baš njoj? Zato što je bila, tvrde, njihova. Točnije - Barišićeva, a jedino su u mangup(ic)e iz vlastitih redova imali povjerenja. Za što? PR? Za masnu naplaćenu svečanost otvaranja autoceste? Ne. Da će – sumnja se – po dogovoru dijeliti lovu. Uostalom, jedan od Jurakičinih suradnika priznao je da je prao novac. Kako? Ispostavio je račun za neobavljene, dakle - nepostojeće poslove, zadržao za nagradu deset posto, a ostalo dao Jurakici. A s kim je i u kojim omjerima Jurakica dijelila od državnih tvrtki otet novac? To treba utvrditi istraga zbog koje je – da je ne bi s jatacima ometala – Nevenka Jurak pritvorena.
Znao je samo Sanader?!
Dio je novca, pretpostavlja se, završio u privatnim džepovima moćnika, a dio u stranačkim crnim fondovima iz kojih se plaćaju izborne kampanje. Naime, u vrijeme i nakon lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih izbora mediji se raspišu, a nevladine udruge raspričaju kako su stranke ili (tobože) nezavisni kandidati potrošili znatno više novca nego što to piše u njihovim izvješćima. Razlika je iz crnoga fonda. Tim novcem bez jasnoga traga plaća se dio kampanje, kešom, solarno. Znam estradnjake kojima su za angažman u kampanjama na ruke, bez računa ili bilo kakvih priznanica i, naravno, plaćenoga poreza isplaćivani deseci tisuća eura. Zna to moja malenkost ali – vidi vraga – ne zna premijerka Jadranka Kosor, ne zna za to ministar financija Ivan Šuker, ne zna za to nitko iz Vlade!? A tko je znao? Ispada - samo Ivo Sanader. Što je, naravno, laž. Je li se ondašnja potpredsjednica Vlade pitala odakle za moju predsjedničku kampanju sav taj novac? Je li tražila financijska izvješća? Je li, kao potpredsjednica stranke, zatražila objašnjenje tko to stranci daje tolik novac? Po njezinu bi se čuđenju dalo zaključiti da je nikada ništa nije zanimalo osim vlastitog uspona ili, u najboljemu slučaju, vlastitoga resora. No, J. Kosor nije jedina zatvarala oči. Za prljave izakulisne radnje ne želi znati većina političara, ali ne samo HDZ-ovih. Sve se, ili – da ne griješim dušu – gotovo sve stranke financiraju na sličan način.
Trag novca vodi - visoko
I sada bi trebala fasovati jedino marginalna N.J. A što je s onima koji su čitav sustav pljačke osmislili? Kako to da Mladen Barišić, koji je zbog sumnji da je na nezakonit način pribavljao novac izbačen iz stranke, može i dalje biti šef Carine?! Kupuje li se ostankom na poziciji njegova šutnja? Ili, što je još važnije - vjeruje li itko da će hrvatsko od moćnika i stranaka kontrolirano pravosuđe nauditi bilo kojem oligarhu ili oligarhinom sluzi? Predaleko, preduboko i previsoko vodi trag novca da bi se stalo na kraj toj zloglasnoj, pljačkaškoj hobotnici. Čak i oni koji vjeruju u iskrene namjere J. Kosor znaju da premijerka nema moć koju ima, npr. u Njemačkoj kancelarka Merkel. U Hrvatskoj su ti izakulisni, do srži pokvareni, u kriminal umočeni i strahovito obogaćeni moćnici, bilo iz politike (točnije, kriminalnog nadzemlja), bilo iz podzemlja, bilo iz tzv. poslovnog miljea, jači od hromog, (moralno) devastiranog i neefikasnog sustava. Jedan od visokopozicioniranih inspektora tvrdi da su gotovo svi koji su imali prilike – krali. Pitanje je samo dogovora od koje cifre procesuirati te ima li Hrvatska za sve te, pretpostavimo, osuđene kriminalce zatvorskih kapaciteta. Zato je porazno, tragikomično da se, primjerice, zbog dvadesetak tisuća kuna bivšu predsjednicu SSSH-a Anu Knežević godinama povlači po medijima te, na kraju, osudi na šest mjeseci zatvora, odnosno - dvije godine uvjetno.
Krediti za sumnjive poslove
Za to vrijeme kriminalci koji su opljačkali stotine milijuna državnoga, točnije - novca poreznih obveznika u medijima, debatiraju o moralu te se predstavljaju – kojeg li licemjerja – spasiteljima Hrvatske. Mnoge lopove iz političkih krugova neće stići ruka pravde ako hrvatsku vlast na to ne prisili netko iz Europe ili SAD. Afera Hypo koja se valja u nekoliko država, posebice u Austriji i Njemačkoj, razotkrit će i veliki kriminal u Hrvatskoj. Naime, sumnja se da je Hypo banka davala kredite za mnoge sumnjive poslove, od gradnje stanova i vila, do kupovine zemljišta te da su u te poslove umiješani, nagađa se, i Ivo Sanader, i Ivan Jakovčić, i Vladimir Zagorec, i bivši tenisač Bruno Orešar, i Ivić Pašalić, i suvlasnik EPH-a Nino Pavić i tko-zna-tko-sve-ne. Da istraga u Austriji kulminira dokazuje i uhićenje bivšeg direktora Hypo banke Alpe Adria Wolfganga Kulterera koji zna mnogo o dodjeljivanju priveligiranih kredita moćnicima u Hrvatskoj. U sve su te poslove – treba li to naglašavati – upleteni samozvani uglednici iz politike. Kada su je pitali što misli o aferi Hypo i kako će se ona reflektirati na Hrvatsku, premijerka Kosor je rekla: „Za nas je jako važno da se taj gnojni čir konačno rastvori i da vidimo o čemu se tu radi.“
Nije to čir, to je - gangrena
I prije nego će taj, ne naš, već njihov, dakle - gnojni čir hrvatskih moćnika i dijela hrvatske politike Europa rastvoriti, nije preuranjeno ustvrditi da je riječ o pljački. Je li premijerka mogla to znati? Je. Kada je Ivo Sanader kupio u centru Zagreba kuću, trebala ga je pitati: „Šefe, odakle ti novac?“! Kada ju je HDZ kandidirao za predsjednicu države, J. Kosor je trebala pitati: „Odakle novac za kampanju?“! Da bi se zaključilo da netko osim plaće prima i mito, ne treba biti posebno pametan, spretan i ekonomski potkovan. Za takvo što su potrebni htijenje i hrabrost. Za to što na taj gnojni čin upozoravam godinama te upirem prste u javne osobe koje imaju više nego što su zaradile te u stranke koje muljaju s crnim fondovima moćnici mi se i te kako osvećuju. Ali, naravno, ne samo mojoj malenkosti, već i svima koji dižu glas protiv nepotizma, pljačke, korupcije i tobožnje, selektirane borbe protiv sveopćeg kriminala u Hrvatskoj. J. Kosor ili nije upućena u kakvom je stanju Hrvatska ili neupućenost odlično glumi. Naime, nije riječ o čiru, već o raspadanju, o gangreni koja nalaže hitnu amputaciju, a ne čekanje hoće li netko iz svijeta razotkriti lopovluk hrvatskih političara i tzv. menadžera. I kada varaždinskog gradonačelnika pitaju kako to da je Grad za otkup zemljišta svima plaćao 20, a ženi prijatelja Čedomira Cesarca 40 eura za četvorni metar, Ivan Čehok lakonski odgovara: „Sve je to podmetanje!“ Kada ga pitaju kako to da je Davor Patafta, član varaždinskih moćnika, od Grada kupio nekretnine po višestruko nižim cijenama od tržišnih, Čehok navodi da mu to smještaju politički protivnici. Mislite li da i Sanader, dovede li istražitelje trag do njega, neće zapjevati istu pjesmu?! Hoće. Pa i ako ga osude, u što sumnjam (ali ne zašto što mislim da je nevin), tvrdit će da su mu njegovi neprijatelji namjestili politički proces. Ponovo će Branimir Glavaš i Sanader, barem u tome, biti na istoj strani. Kao što su već bili u vrijeme dok su Sanadera instalirali za šefa HDZ-a. A ostatak društva je – žmirio. I tako godinama. I tako desetljećima.

P.S. U prebacivanju krivice i zatvaranju očiju pred stvarnošću Crkva, odnosno njezin trbuhozborac Ivan Miklenić, otišla je još dalje. Miklenić u Glasu Koncila tvrdi da su Sanadera na odlazak prisilili bivši komunisti. Zašto? Da bi preuzeli potpunu kontrolu nad najjačom hrvatskom strankom. „Komunisti su se otpočetka infiltrirali u sve političke stranke u Hrvatskoj i uspjeli potpuno onesposobiti stvarno hrvatski orijentirane stranke za ikakav bitan utjecaj u društvu i državi. Komunisti su preuzeli kontrolu nad većinom medija, nad kulturom, oni su izvršili nemoralnu i često protupravnu privatizaciju...“ – piše Miklenić. Zaboravio je navesti da su sve te nemoralne i lopovske poteze vlasti svećenici škropili svetom vodicom. A sada Crkva pere ruke od odgovornosti iako je tim vlastima držala i vreću i svijeću. Sve te Miklenićeve neosnovane tvrdnje zvuče poprilično – komunistički. Odveć su ideologizirane, netrpeljive prema lijevom svjetonazoru. Žalosno je ili kako Miklenić malo zna ili na kako bezočan način pokušava obmanuti čitatelje. Naime, nisu Sanadera na odlazak prisilili komunisti, već Europa. Koja je – čitava – u službi, sudeći po Miklenićevim naopakim logikama, hrvatskih komunista. I, na kraju, po čemu su to – postavljam pitanje i Mikleniću, ali i mnogim drugim desničarskim floskulašima – ljevičari manji rodoljubi od desničara?! Po čemu je desno a priori ispravnije od lijevog? I tko su, zapravo, utjecajni komunisti u Hrvatskoj? Ako su oduvijek u vlasti, tada je HDZ, po Mikleniću, najveća hrvatska podvala. Tu komičnu tezu lijeve zavjere treba potkrijepiti argumentima, a ne dogmom. I, na samome kraju - kao (ne uvijek odveć) lijevo orijentiran Hrvat, ne vidim de me u borbi za pravedniju, poželjniju, prosperitetniju, moralniju Hrvatsku može nadmašiti bilo koji desno orijentiran sunarodnjak. Naročito ne zbog banalne činjenice da je – desno. Osim toga, moju tezu potvrđuje i povijest o kojoj miklenići očito ništa ne znaju. O tome nekom drugom prilikom.