PISMO IZ ZAGREBA

Dokaz da je hrvatsko društvo definitivno oboljelo od neodgovornosti i nemorala predočen je javnosti u trenutku razlaza dojučerašnjih prijatelja, suradnika te partijskih drugova - Ive Sanadera i Branimira Glavaša. Nakon što je politika pristala (a nije se, naravno, sudstvo odjednom probudilo te postalo pošteno i hrabro) da se protiv Glavaša podigne optužnica za zločine nad civilima počinjene u Osijeku 1991. godine, Državno odvjetništvo – kao i svi građani Hrvatske – dobiva na pladnju tvrdnje da su rezultat na HDZ-ovu saboru 2001. godine namješteni. Naime, i Branimir Glavaš, ali i njegovi najbliži suradnici, jataci u nedjelu, Drmić i Šišljagić, u više navrata svjedoče da su glasovanje za predsjednika HDZ-a namjestili. Sanader je postao predsjednik HDZ-a zahvaljujući prijevari! Da Glavaš i Drmić nisu glasove za Ivića Pašalića, uz Sanadera jednu od najvećih poguba hrvatske politike, pripisali njegovu glavnom i tada jedninom rivalu Sanaderu, povijest Hrvatske bi, nedvojbeno, izgledala sasvim drugačije! Bolje? Sumnjam. Drugačije. Ma koliko god Sanader štete napravio, još uvijek vjerujem da bi Pašalić – da Glavaš i Drmić nisu namjestili rezultate izbora za HDZ-ova predsjednika – Hrvatsku izgurao u još dublje balkansko blato te od države napravio veću krčmu čak i od Sanadera koji je, ispalo je tako, bio malo umivenija Pašalićeva verzija. Usprkos tom mišljenju, smatram da je Pašalić, ako su Glavaševe tvrdnje o krađi glasova istinite, neopravdano i nezakonito lišen mogućnosti vladanja HDZ-om. Bi li Pašalić postao, da mu glasovi nisu ukradeni, i premijer? Sumnjam. SDP bi – a tu vjeru temeljim na Pašalićevoj destruktivnoj naravi – pobijedio na izborima i 2003....
Nitko ne pita za prijevaru iz 2001.
Što se dogodilo u trenutku u kojem su glavaševci priznali zločin prijevare? Što se dogodilo kada je javnost saznala da je Sanader, zapravo, u premijersku fotelju u Banskim dvorima zasjeo prijevarom? Ništa. Svi se, ali gotovo svi - od policije, odvjetništva te, dakako, cjelokupnog sudstva, preko vladajućih i opozicijskih stranaka, do predsjednika Stjepana Mesića te – na žalost – udruga civilnoga društva pretvaraju da nisu ništa čuli. I da se ništa nije dogodilo. Znači li to da nisu vjerovali Glavašu i jatacima?! Pa, ako im nisu vjerovali, tada ih je trebala zgroziti – laž. Odvjetništvo je, dakle, kako bi utvrdilo što je istina, trebalo pokrenuti istragu. Trebalo je ispitati Glavaša, Drmića, Šišljagića, Pašalića i sve ostale protagoniste pričama o namještanju uprljanoga HDZ-ovoga sabora na kojem je – taj zaključak izvodim na temelju nikad osporenih indicija – vlast u stranci, a kasnije i u državi, preuzela skupina prevaranata. Jedan od njih je završio u pritvoru te je, kasnije, pravomoćno osuđen za zločin u ratnome Osijeku, a drugi je kukavički podvio rep nakon što je (kriminalom, nesposobnošću i bahatošću) upropastio Hrvatsku. Ali, vidi vraga, ni danas, nakon što je Sanader – natjeran ultimatumom europskih političara, među kojima je bila i Angela Merkel – dao petama vjetra, nitko ne poteže priču o izbornoj prijevari 2001. godine.
Bajić „mudro“ šuti
Zašto? Zato što je ona dokaz bolesti hrvatskoga društva koje počiva na nemoralu, nepoštenju, kukavičluku i guranju glava u pijesak. Zato što prijevara na HDZ-ovu izbornome saboru duboko kompromitira i ovu današnju, mahom Sanaderovu vlast, odnosno Vladu. Većina ministara u Vladi Jadranke Kosor, pa i premijerka sama, plod su izborne prijevare. Ako nisu, ako su Drmić, Glavaš i ostatak toga društva lagali, tada bi upravo premijerki Kosor, ministrima i HDZ-u trebalo biti u interesu dokazati da su na vlast došli na potpuno legalan i legitiman način. Vidite, čak me ni ne čudi što J. Kosor, kalmete, polančeci, dropulićke, rončevići, vukelići... ne žele utvrditi je li istina ono što tvrde HDSSB-ovci, ali je nevjerojatno da ne djeluje glavni državni odvjetnik. Kao i u svim ostalim dvojbenim (ne)prilikama, Mladen Bajić „mudro“ šuti. Dok mu se drugačije ne naredi. Šuti i, vidi vraga, opozicija koja, uglavnom netalentirana za politiku, misli da je pitanje prijevare na saboru vladajuće stranke problem HDZ-a, a ne društva u cjelini. Dokaz je to da političari pojma nemaju o karakteru i naravi države, o odgovornosti, o tome dokle seže društvena odgovornost te koliko se svih nas koji obavljamo javni posao tiču procesi, naročito oni nakaradni, i u strankama, i u sindikatima, i u udrugama civilnoga društva, i u državnim institucijama, i na sudovima...
Krivi su političari, a ne Zagreb
Iako je hrvatsko društvo bolesno i za tu bolest – koja čir na nogama pretvara u gangrenu – odgovornost snose ne samo vlast i institucije, već i građani, nitko ništa ne poduzima. Umjesto da se bune i dižu glas protiv nepravde, prevaranata i zločinaca, građani prevarante, zločince, manipulatore i uništavatelje Hrvatske pretvaraju u heroje te ih biraju za svoje predstavnike u Hrvatskome saboru!? Svi oni koji su dizali glas protiv Sanadera ekspresno su, bez prilike da se brane, odstranjeni ne samo iz HDZ-a, već i iz javnosti. Kontrolirani mediji, i javni i privatni (koje političko-tajkunski lobi kontrolira jednako kao i HRT), u posljednjih su desetak godina odstranili iz javnosti sve one koji misle drugačije od Sanadera. To se u vrijeme Franje Tuđmana nije moglo, barem ne u toj punini, dogoditi. Svi oni koji su se u posljednjih desetak godina suprotstavili Sanaderu, a onda i njegovim trabantima, osjetili su ne male posljedice na svojim leđima. Kao što su, uostalom, posljedice i za najmanji otpor osjetili na svojim leđima oponenti despota Branimira Glavaša koji i dandanas vlada Slavonijom. Čime? Uglavnom strahom te, dakako, nametnutim antagonizmom između Zagreba i ostatka Hrvatske. A taj antagonizam pothranjuju političari uz pomoć priležnih suradnika u medijima.
Kriza morala izazvala je sve druge krize
To što je – eventulano - lošije u Osijeku nego u Zagrebu, to što je – sasvim sugurno – lošije u Vukovaru nego u Zagrebu, to što je – eventulano – lošije u Splitu nego u Zagrebu, to što je – eventulano – lošije u Rijeci nego u Zagrebu, u Varaždinu nego u Zagrebu, u Čakovcu nego u Zagrebu... nije kriv Zagreb, već su krivi – političari. Krive su stranke. Krive su državne institucije. Krivi smo, na posljetku ili na početku, mi, građani koji se samovolji, nesposobnosti, gramzivosti, lažima, lijenosti i lopovluku političara, sudaca, državnih činovnika ne suprotstavljamo. Imamo načina kako se suprotstaviti. Imamo načina kako nesposbne smijeniti, a lopove zatvoriti. Umjesto da mijenja, većina odmahuje rukom. E, vidite, upravo ti koju nezainteresirano odmahuju rukama podupiru prevarante, lopove i nesposobnjakoviće. Ti koji šire defetizam tezom kako je nemoguće bilo što promijeniti u državi i društvu snose odgovornost za žabokrečinu u kojoj se Hrvatska nalazi. Ti koji svojim glasovima podupiru političare poput Sanadera, Glavaša, Drmića i ostatak i te kako kompromitiranog društva iz 2001. godine koje i danas šuti o namještanju rezultata na HDZ-ovom izbornom saboru, snose odgovornost za krizu. Prije svega krizu morala. Zato što je kriza morala uzročnik svih ostalih kriza, od one najužasnije u pravosuđu, do ekonomske koja nas nemilice udara po džepovima.
Drmić glumi uzdrmanost
Kako kriza morala može uzrokovati privrednu krizu?! Pa, pobogu, sve počiva na moralu. Pljačku u pretvorbi omogućila je nemoralna vlast. A nemoralna vlast ne postavlja na važne funkcije sposobne, već podobne. Podobni ne upravljaju, već – slušaju. Koga? Nemoralne. I jednako nesposobne. Najstrašnije u (još jednoj) aferi Glavaš je to što su državne institucije - od Vlade preko Hrvatskoga sabora (koji, po običaju, spava zimski san), do DORH-a te, naravno, opozicije i civilnoga društva – r a v n o d u š n e. Nitko se čak i nije iznenadio što su protagonisti iz 2001. godine pokušali podmititi ne samo suce, već i predsjednika Vrhovnoga suda da za sedamdesetak ili (vrlo važno) nekoliko stotina tisuća kuna oslobode krivice Branimira Glavaša!? Zar to ne govori dovoljno jasno kakvo smo mi to postali društvo?! Pa, u Hrvatskoj se sudi, posluje, pregovara, ugovara, polaže, zapošljava, piše i djeluje pošteno jedino ako se – mora. Strašno! Što se može i očekivati od nekakvog političarskog spadala koje se javno hvalilo krađom glasova (za vožda Sanadera) nego da se nađe u novom, još težem skandalu. Može li se prema onima koji su izabrani za suce (bilo kojega ranga) po rodbinskom, stranačkom, političkom ili nekom drugom nemoralnom ključu gajiti respekt? Ne može. Samo lud čovjek može pokušati podmititi predsjednika Vrhovnoga suda?! Ne, to mogu učiniti samo ljudi koji dobro poznaju hrvatski i politički i pravosudni sustav. I, ne vjerujte glumi - nije Drmić zdrman tobožnjom namještaljkom. Drmić glumi uzdrmanost. I, vjerujte, za (hvala Bogu) neuspio pokušaj podmićivanja Vrhovnoga suda odgovarat će jedino fantomski Srećko koji je tobože ponudio Drmiću i Glavaševoj prijateljici (tobožnjoj novinarki) Sanji Marketić da za 70 tisuća eura, kojim bi podmitio suce, oslobodi Glavaša. Što je učinili Drmić i Marketićka? Pristali su. A kada su shvatili da će biti raskrinkani, pojavili su se u policiji s pričom u koju će povjerovati jedino hrvatska „pravna država“.

P.S. Tisuće je dokaza da je hrvatsko društvo zahvatila epidemija nemorala. Jedan od njih je ne samo toleriranje, već i veličanje lopova i lopovluka. Za one koji su se nezakonito obogatili narod često kaže: „Snašli su se“ ili „Ako su znali toliko učiniti za sebe, znat će nešto učiniti i za nas“!? Kada sam nekoliko puta javno pitao odakle premijeru Sanaderu novac za kuću usred Zagreba, ili - odakle Thompsonu, pjevaču koji unovčuje rodoljublje, novac za milijun i pol eura vrijedan stan u središtu Zagreba, više mi je građana ljuto odgovaralo: „Pa, neće valjda premijer živjeti u šatoru!?“ ili: „Što si zavidan Thompsonu na novcu koji je zaradio?“ Niti premijer treba živjeti u šatoru, niti sam zavidan Thompsonu. Na bilo čemu. Osjećaj za pravdu i pravednost nalaže mi da upirem u nepravdu koju čine i Sanader, i Thompson, i njima slični. Čime čine nepravdu? I svojim političkim angažmanom, ali i – sumnjam – nepodmirivanjem obveza prema državi. Njihova imovina debelo prelazi njihove legalne prihode, a legalni su prihodi jedino oni na koje je plaćen porez. Velik, nezanemariv broj tzv. uglednih ljudi, ljudi iz javnoga života, tajkuna, menadžera, pjevača, nogometaša... ima višestruko veću imovinu od (legalnih) prihoda. A to dokazuje da su varali državu - nisu plaćali porez, radili su na crno, bavili su se nezakonitim, ilegalnim poslovima. Ali nije tu kraj njihovim grijesima. Jedan od većih je njihovo licemjerje. Ti koji varaju i potkradaju državu, točnije - poštene porezne obveznike, naciji svisoka dociraju kako se to treba voljeti domovina. Kako? Sudeći po njihovim primjerima - tako da je se vara. A prevariti državu za porez je – zločin. U zapadnoj, neoliberalnoj demokraciji jedan od najvećih i najkažnjivijih. I u Hrvatskoj je na (ne)djelu neoliberalni kapitalizam, ali samo onaj dio koji pogoduje eliti. Zato je dobro što se i predsjednik Ivo Josipović javno založio da ti koji imaju višestruko veću imovinu prema državi izravnaju račune. Kako? Tako da im država oduzme svu imovinu na koju nije plaćen porez. Hoće li Porezna uprava konačno početi obavljati svoj posao? Neće. Zašto? Zato što bi trebala sankcije primijeniti prema eliti, a elita neće, jasno, dizati ruku na samu sebe. Predsjedniče, problem je mnogo kompleksniji nego što izgleda. Osim toga, zbog čega ne funkcionira primjena OIB-a i zbog čega hrvatska vlast nije spremna uvesti porezne kartice? Zbog – kako to davno prigodničarski reče kardinal Bozanić – (permanentnog) grijeha struktura.