Sestre se pronašle poslije 55 godina!

Dvije žene, vrlo slične, prišle su jedna drugoj. Nekoliko trenutaka gledale su se suznim očima, a potom snažno zagrlile. Potom su se opet gledale, pa opet dugo grlile i plakale. Kako i ne bi, na susret su čekale pedeset pet godina… U njihovim pogledima naziralo se pitanje - je li im život to smio napraviti? Razdvojiti ih kao djecu, razoriti snove zajedničkog djetinjstva i odrastanja, pa opet spojiti nakon toliko mnogo godina.
NA SRCU MI JEDNA VELIKA RANA
Gospođu Jelenu Kanižaj (62) iz Donje Dubrave svi u mjestu znaju kao ženu velikog srca, vedru i radišnu. Aktivistica je u više mjesnih udruga, spremna pomoći u svakoj situaciji. Godinama je teta Jelena, kako je svi odmila zovu, iza svog širokog osmijeha skrivala svoju tugu. Za supruga Josipa udala se sa sedamnaest godina, djeca Milica i Zoran već imaju svoje obitelji. Uspješno je svladavala sve životne probleme, ali često bi u društvu prijatelja znala reći: „Neću klonuti duhom, takva sam. Da, rado se smijem, to me drži, samo još da mi na srcu ne leži jedna velika rana...“
MAJKA JE ODVELA SESTRE I DALA IH NA POSVOJENJE
- Ja sam vanbračno dijete. Kad mi je bilo šest godina, majka Regina se udala, ali nas je njezin muž ostavio već nakon godinu dana. Majka je bila u šestom mjesecu trudnoće. Živjeli smo s bakom i djedom te ujakom i ujnom. Rodila se sestra Verica. Dok je navršila godinu dana, majka je s njom otišla na sezonski rad u Baranju. Kao samohranoj majci, bilo joj je teško, pa ju je tamo dala na usvojenje – potresna je ispovijest danas 62–godišnje Jelene.
- Mene je ostavila baki i djedu u Donjoj Dubravi te ujaku i ujni. Bila sam vragolasta i vesela djevojčica, prirasla sam im srcu. Zato nisu dali da mama odvede i mene. Rekli su - ti ćeš biti naša. Nakon godinu dana, majka se iz Baranje vratila bez Verice, ali s trećim djetetom u naručju. Krštena je u Donjoj Dubravi, nazvali smo je Barbara. Vladalo je siromaštvo, teško je bilo prehraniti još jedno dijete. Nakon jedne žestoke svađe s roditeljima, majka je u Baranju odvela i šestomjesečnu Barbaru. Odrekla se i nje. Kao sedmogodišnja djevojčica, pamtim kako sam je u jastuku držala u naručju i ljuljuškala da zaspi. Jednog jutra sam se probudila, majke i Barbare više nije bilo. Ostala sam zauvijek bez obje sestre.
PRAZNINA KOJU NITKO NIJE MOGAO POPUNITI
Jelenina majka Regina povremeno je dolazila u Donju Dubravu. Obišla je svoje, ali o djevojčicama je malo govorila. Vericu je dala u udomiteljsku obitelj i posjećivala je. O maloj Barbari nikad nije govorila i nitko osim nje nije znao tko su njezini usvojitelji. Jelena je navršila sedamnaest godina i udala se. Na sestre nikad nije zaboravila. Često je noću razmišljala kako izgledaju, kako se smiju. Pitala se jesu li kod dobrih ljudi i nadala se da će ih jednog dana naći. Majka Regina u međuvremenu je u Baranji upoznala jednog Crnogorca i odselila s njim na Kosovo. Neposredno prije toga, tada sedmogodišnjoj kćerki Verici, pomrli su udomitelji. Centar za socijalnu skrb majci Regini ponudio je dijete natrag. Majka ju je prihvatila i povela sa sobom. Barbaru je ostavila. Njezini usvojitelji nisu htjeli da malena sazna tko joj je prava majka.
NJOJ JE BOLJE NEGO VAMA, NIKADA JE
NEĆETE NAĆI!
- Verica i ja srele smo se već kao udate žene. Majka je živjela u Peći na Kosovu. Imala sam 33 godine kad ju je posjetila cijela moja obitelj – priča Jelena.
- Tada sam ponovo srela Vericu koju nisam vidjela 27 godina. Jako sam teško to podnijela, posebno zbog toga jer je od mene, a ne od majke,  saznala da imamo još jednu sestru, od nje godinu i pol mlađu Barbaru. Moj suprug Josip vršio je na majku pritisak da nam kaže gdje je Barbara, ali ona je, vjerojatno duboko u sebi nesretna, vrlo prkosno rekla: “Njoj je bolje nego vama svima, nikada je nećete naći!” Na tome je uvijek ostalo. Verica i ja vidjele smo se svega četiri puta. Majci sam povremeno slala novac, nikada se nije iskopala iz siromaštva. Umrla je 1991. godine, kad je započeo Domovinski rat. Verica je s mužem i četvero djece početkom rata preselila u Kraljevo u Srbiju. 
POZIV IZ HAMBURGA
- Godine su prolazile, priznajem, nikad nismo poduzimali neku službenu potragu jer smo smatrali da je možda nepravedno desetljeća kasnije samo tako upasti u nečiji život. A i životne okolnosti bile su takve. Uvijek misliš da će se dogoditi čudo, stvari riješiti same od sebe, odgodiš to zbog drugih stvari. Kad je moja unuka Marijeta studirala u Osijeku, za posjeta njoj šetala sam gradom i imala tako snažan osjećaj da je moja sestra možda tu negdje, među tim ljudima. Osjećala sam snažnu želju da se raspitam, ali opet je sve završilo s pokojom suzom i tisuću pitanja na koja nisam nalazila odgovore. Godine su prolazile, a onda je uoči Uskrsa ove godine zazvonio telefon. A joj… Glas iz Hamburga… Ma nije moguće… Čujem li ja to dobro? Tko? Da, Barbara je pronašla mene! Nakon 55 godina, moja je sestra pronašla mene! Snažan je to osjećaj u srcu, strašan, tužan, veseo, nedefiniran, uglavnom - srce mi je lupalo kao ludo i teško je reći što sam osjećala. Rekle smo puno toga telefonom, ali previše je toga, emocije su nas gušile. Dogovorile smo se da ćemo se sresti u osmom mjesecu, kad stignu u Dardu u kojoj su sagradili kuću i u kojoj živi sva muževa rodbina – priča Jelena.
BARBARINA PRIČA
Obećanje je izvršeno. Barbara je s mužem Stevom Feherom k sestri Jeleni u Donju Dubravu stigla u petak, 13. kolovoza ove godine. Dočekali su je njezini najbliži. Svi su bili uzbuđeni. Osim sestre Jelene, muža Josipa i nećakinje Milice, bila je tu i majčina sestra Rozalija, sestrična Katica… Nije sve stalo u tih nekoliko zagrljaja. Zapravo, žena je djelovala stresno i zbunjeno, samo je ponavljala: “Sad i ja imam nekog svog.” Sjedila je za stolom, a onda je, prekriženih ruku, svojom pričom popunila kamenčiće u mozaiku koji su nedostajali. Majka ju je dala na posvojenje u Josipovac, u obitelj Ivana i Jelice Horvat. Dogovor s pravom majkom bio je da nikad ne kaže gdje je dijete. Ona se toga držala. Kad joj je bilo pet godina, Ivan i Jelica su se rastali. Jelica je Barbaru odvela u Dardu u kojoj su dalje živjele. Tada je Barbara i saznala da je posvojena. Zapravo, selo je pričalo da je Ivan zapravo i njezin pravi otac. Da su Barbaru začeli u polju u kojem su zajedno radili. Ivan je bio vozač kombajna, a majka Regina radnica u polju.
- Svi su znali istinu, samo ja nisam - tiho je rekla Barbara. Kasnije su mi neke žene pričale da je moja prava majka jednostavno došla u Ivanovu kuću i mene sa šest mjeseci tamo ostavila. Kako s Jelicom nije mogao imati svoju djecu, prihvatili su me. Tako sam postala njihova.
SUSRET S MAJKOM I PUT U NJEMAČKU
Sjećam se, nakon rastave Ivana i Jelice, imala sam oko šest godina, u kuću je došla neka žena. To je bila moja prava majka. Samo me gledala, nije mi ni prišla, nije me zagrlila. Jelica mi je rekla da mi je to kuma. Žene su razgovarale što će sad biti sa mnom. Prava majka rekla je da nema kamo sa mnom i da me neće povesti. Otišla je zauvijek i nikada je više nisam vidjela. Iako mala, počela sam se pitati tko sam ja zapravo. Jelica se ponovo udala, a kasnije i propila, nije baš imala sretan život. Ja sam puno boravila u Zagrebu, kod njezine obitelji. Kad je Jeličin brat vidio kako živim, pozvao me k sebi u Njemačku. Imala sam 16 godina. Od malih nogu znala sam da sam usvojena, a nikad mi nije bilo jasno kamo i kome pripadam. Sa 17 godina upoznala sam Stevu iz Darde, udala se i u Hamburgu osnovala obitelj. U Dardi imamo kuću i povremeno dolazimo. Kćerke su nam već prevalile tridesetu, unuke još nemamo – nasmiješila se Barbara i nastavila priču
TRAGOVI SU VODILI U MEĐIMURJE
- Kad sam na okupu gledala muževu rodbinu kako se vesele i vole, kako su me prihvatili, sebi sam obećala da ću pod svaku cijenu naći svoju obitelj. Majka Jelica umrla je 1985. godine. Među papirima koje je ostavila, našla sam papir o usvojenju. Na njemu je pisalo da me se prava majka Regina zauvijek odriče. Tada je došao rat koji je moju potragu potisnuo u drugi plan. Tragati za obitelji počela sam prije tri godine. Obijala sam mnoga vrata. Na žalost, pogrešna. Tada sam došla u Matični ured u Beli Manastir. Gospodin koji tamo radi, očito dirnut mojom pričom, sjeo je pred računalo i dao se u potragu. Dugo je tražio, a onda je, zahvaljujući umreženim podacima, u jednom trenutku printer izbacio papir, vjenčani list moje prave majke. Put je vodio u Donju Dubravu. Na papiru je jedini još živući bio vjenčani kum Ernest Markušić. Nazvala sam ga, a on mi je dao broj moje sestre Jelene…
I ZADNJI KORAK DO SREĆE…
Ovaj susret uzdrmao je snažno život dviju sestara kojima je život najprije mnogo oduzeo, a potom vratio krhotine koje sada polako spajaju. Sretne su i nasmijane, u sebi gledaju jedna drugu. Barbara je rekla da će još jednom potražiti Ivana. Zamoliti ga da joj kaže istinu je li joj rođeni otac. Jednom ga je već pitala, a on je samo šutio. Vjerojatno zbog svoje nove obitelji koju je osnovao nakon rastave s Jelicom. Nakon toga, Jelena i Barbara očekuju Vericu, svoju treću sestru. Barbara i Verica još uvijek se nisu upoznale. Zajednički susret planiraju uoči Božića. U dane u kojima se ispunjavaju istinske želje koje izviru iz dubine srca. Pola stoljeća praznine teško će popuniti bilo čime. To mogu samo ljubavlju i dobrotom koju su, unatoč uništenom djetinjstvu, sve tri, jedna za drugu, cijeli život čuvale u dubini duše.

Zinka Čižmešija