Pronaći posao u struci, kao diplomirana profesorica hrvatskog jezika i književnosti, postao je pravi misterij. Upravo u tom pokušaju pronalaženja susrela sam se s nevjerojatnom količinom licemjerja i laži. Nažalost, osnovne uvjete, kao dobra veza ili možda mala, plava papirnata stvarčica dobrog kova u mojim rukama, nemam zadovoljene za ulazak u krug odabranih. Licemjerni osmijeh, unaprijed pripremljen govor, lažno predstavljanje sebe i najvažnije lažno davanje nade karakterizira većinu ravnatelja ove naše sredine, ali i šire. Svaka čast iznimkama, a njih je sramotno malo. Kako ocijeniti situaciju u kojoj ti se jave deseci ljudi koji zadovoljavaju sve uvjete za posao, a ti kao ravnatelj uza sve molbe i uz taj poražavajuće velik broj nezaposlenih ljudi, zoveš kadar drugih škola te ih vabiš u svoju, uz posebnu napomenu kako taj isti ravnatelj obećava fair play? Nema potrebe poimence prozivati ravnatelja/e jer sigurna sam da će se pronaći.
Već dvije godine, godinu dana kao apsolvent, a godinu dana kao diplomirana profesorica, kucam, no nitko mi ne otvara. Pozivam ravnatelje svih škola neka preispitaju sebe, svoju savjest, prioritete koje su odabrali za dobrobit svoje škole i ujedno ih molim neka nas poštede svih fair play priča, a na kraju dana neka se pogledaju u ogledalo, pojedinci možda i uspiju.
X.y.