PISMO IZ ZAGREBA

Znaju li političari što govore? A kada mediji prenose njihove riječi, shvaćaju li novinari smisao te (eventualne) po(r)uke? Ukazavši se na varaždinskom Špancirfestu, premijerka Jadranka Kosor medijima je na leđa natovarila djelomičnu krivicu za antipoduzetničku klimu koja, navodno, vlada u Hrvatskoj. Šire li uistinu mediji antipoduzetničku klicu (bakteriju) ili virus koji je je onda, zapravo, izvor gospodarskog zla? Ili su, možda, kliconoše svega gospodarskoga zla u Hrvatskoj neki drugi, daleko moćniji ljudi? I, konačno, što to jest antipoduzetnička klima?! Klima – valjda – u kojoj se gospodarstvo ne može normalno razvijati. Klima u kojoj se zatire mogućnost praktične provedbe dobrih ideja. Klima u kojoj se talentirani moraju sklanjati podobnima – te, kao u doba inkvizicije – pravovjernima. Uostalom, zbog čega je Đuro Popijač - kao direktor HUP-a, veliki kritičar Vladine katastrofalne gospodarske politike, a sada, kao ministar gospodarstva, njezin gorljiv branitelj – trebao stranačku, i to (nakon crvene i zelene) – treću legitimaciju? Prema staroj hrvatskoj političkoj navadi, od Popijača se traži da su mu od struke i stručnosti važniji pripadnost i poslušnost. A zato što se ne opire da ga mijese poput tijesta, obećana mu je, bez sumnje, pristojna nagrada. Kojom su do sada nagrađivani svi partijski vojnici.
Kome služi država?
Kako bi ostvario osobne ambicije i probitak, Popijač se od borca protiv antipoduzetničke klime odmetnuo među kliconoše antipoduzetništva. Koji priječe razvoj privrede. Mada uglavnom upire u druge, tisuću puta manje odgovorne, vlast je prvi glavni krivac, a kapitalisti drugi krivac za to što hrvatska privreda tone. Vlast je kriva za to što nije stvorila okvire za razvoj privrede te što s nabujalim, u Europi najvećim birokratskim aparatom, čini sve ne bi li ubila kreativnost, prodornost, sposobnost, natjecanje i društvenu odgovornost. A što u svemu tome rade novinari? Većina pomaže vlasti zatirati mogućnost da se zakorači korak naprijed, ako se prethodno ne naprave dva unatrag. Da biste bilo što izgradili, podigli, pokrenuli, osmislili i u praksi proveli, trebate preskočiti stotine podmuklo postavljenih prepreka. A tko kreativcima te prepreke postavlja? Antidržavne instutucije. Pitate se zašto razna ministarstva, agencije, ili urede karakteriziram antidržavnima? Zato što one u biti i jesu antidržavne. Naime, država ne postoji zbog sebe, već zbog građana, preznih obveznika. Država mora služiti nama, a ne mi njoj. Ako građani moraju služiti državi koja je – ne treba nam za taj jednostavan zaključak čak ni Nietzscheov Zaratustra – apstraktna ideja, znači da služe, zapravo, oligarsima. Manjini.
Na djelu je demokreatura
A kada većina služi maloj grupi ljudi, klikama koje sebe vole nazivati političkim elitama, tada na djelu nije demokracija, već demokreatura. Država koja od kreativaca traži da od nje ishode stotine dozvola kako bi – u konačnici – punili državni proračun, država koja kreativcima, progresivcima i poduzetnicima nastoji ubiti volju za poslom te zagorčati život, ne služi građanima, već oligarsima, kliki, autoritarnoj, nedemokratskoj vlasti. Ali, reći ćete, svaka je vlast izabrana slobodnom voljom građana demokratska. Ne, to nije točno. Slobodni, višetranački izbori samo su jedan od preduvjeta za demokratsko upravljanje (a ne vladanje) državom. Pa – sjetite se – iako je i Hitler izabran voljom većine, nikome (tko je imalo etičan, dakle - pošten) neće pasti na pamet njegovo vladanje proglasiti demokratskim. Nakon što su izabrane slobodnom voljom građana, mnoge vlasti čine sve ne bi li onemogućile bilo kakav utjecaj građana na njihovu vladavinu. Čak im – poput svih dosadašnjih hrvatskih vlasti – priječe jedno od najdemokratskijih odlučivanja, referendum. Pa tako, umjesto da stvori sve preduvjete te potakne raspisivanje referenduma, vlast kupuje (što prijetnjama da će javnosti otkriti njihovo prljavo rublje, što klasičnom trgovinom; poslušnost i priležnost za osobni probitak) sindikalne vođe.
Vlast pod svaku cijenu
Demokreature, poput ove hrvatske, poduzet će sve sve da državne institucije podčine volji i interesima političkih i privrednih oligarha, klika, male grupe ljudi povezanih s dva najjača veziva. Prvo vezivo je moć, a drugo, koje, opet, izvire iz moći – novac. Mislite li da se političari bore za vlast pod svaku cijenu, pa i onda kada država pada u provaliju bez dna samo zato da bi služili narodu?! Nakon što su je australski laburisti postavili za premijerku Julia Gillard, prva žena na čelu Vlade, od Australaca je – bez izmotavanja – zatražila legitimitet. Jedan od temeljnih postulata demokracije i poštenog upravljanja državom je pobjeda na izborima. Dakle, legitimitet imaju samo oni političari koji su svoju upravljačku poziciju osvojili na izborima. Je li, nakon što je Sanader kukavički ispustio kormilo iz ruku, slično postupila i posada koja je, skupa s kapetanom, hrvatski brod usmjerila prema Bermudskom trokutu? Naravno, nije. U demokreaturi najviše uspijevaju nedemokrati koji su činili sve ne bi li ruglu izvrgli one koji su se zalagali da J. Kosor i ostaci Sanaderove Vlade zatraže legitimitet na izborima. Izborima bi se, traže alibi za svoju nedemokratsku vladavinu, usporio put u Europu te – glupe li, neprincipijelne izlike – izbori su u krizi preskupi. Ali su još uvijek jeftiniji od nelegitimne vladavine i bjesomučnog uništavanja Hrvatske.
Na cesti su završili radnici
Krizu privrede je, dakle, uzrokovala kriza morala. Nedostatak poštenja. U nemoralnoj i kriminalnoj privatizaciji mnogih su se hrvatskih tvrtki dokopali gramzivi i dobrim dijelom nesposobni ljudi koji su – nakon što su na sumnjiv način došli do vlasništva – na čelo poduzeća postavili nekompetentne, jednako nesposobne menadžere, o čemu svjedoče i neka svjetska istraživanja. Dakle, ako postoji, antipoduzetničku klimu stvorili su, prije svih, vlasti i hrvatski tajkuni, naučeni da sve svoje privatne i poslovne traume i sve svoje nesposobnosti prelamaju preko leđa radnika. Upravo je zato pojam antipoduzetnička klima velika floskula. Od svih antiklima, najveća je ona antiradnička. Da, točno - u Hrvatskoj je na djelu permanentna antiradnička, a ne antipoduzetnička klima. Tko je završio na cesti nakon pljačkaške privatizacije - tzv. poduzetnici, točnije stranački jataci te rodijaci političkih moćnika ili radnici? Tko kopa po kantama za smeće - tzv. poduzetnici ili radnici? Tko u Hrvatskoj gladuje - radnici ili poduzetnici? Čijim je novcem vlast amortizirala krizu - poduzetničkim ili radničkim? Čijim je novcem vlast sanirala banke (te ih prodala po tri puta nižoj cijeni) - novcem tzv. poduzetnika ili novcem poreznih obveznika? Tko su protagonisti svih korupcijskih afera - „poduzetni“ menadžeri i političari ili radnici? Tko je u toj izmišljenoj antipoduzetničkoj klimi fantastično profitirao - kapitalisti ili radnici?!
Tajkunima je sve bolje
Uostalom, da je antipoduzetnička klima čista izmišljotina prvo nesposobnih tzv. poduzetnika, a potom i jednako nesposobne vlasti svjedoče potezi Vlade, zakoni koje Vlada donosi te mjere kojima se kažnjava većina kako bi manjini bilo bolje. Vlast ne kani izglasati antipoduzetnički, već antiradnički Zakon o radu koji radnike nastoji pretvoriti u bića potlačenija čak i od robova (kojima su robovlasnici davali jelo, a mnogi tzv. poduzetnici tjeraju radnike da rade bez plaće i bez hrane). Iako se u demokratskim, uređenim, socijalnim državama teret javnih rashoda dijeli razmjerno bogatstvu – oni koji imaju više, plaćaju veći porez – u Hrvatskoj su bogatuni zaštićeniji od najzaštićenijih životinjskih vrsta na zamaljskoj kugli.
Kada prodaju tvrtku, tajkuni (koji nisu nikada s građanima dijelili sudbinu Hrvatske) državi od dobiti ne plaćaju niti kunu. Umjesto da onima koji imaju imovinu višestruko veću od prihoda oduzme nezarađeno te ih kazni razmjerno počinjenome zločinu, država lopove tretira kao stupove društva. Umjesto da bankama iporuči račun za profit (Britanci su uveli 28 posto poreza), vlast građane straši pričama da će banke – ako ih se pravedno oporezuje – otići... Ma, dajte, molim vas, kamo će to nesolidarni bankari otići? U Burkinu Faso?! Ili u neku europsku zemlju s tri puta nižim bankarskim kamatama?! Oporezuje li država ekstraprofit telekomunikacijskim tvrtkama hoće li one napustiti Hrvatsku?! Priče su to za malu i jako naivnu djecu. Hrvatska je za sve te visokoprofitne tvrtke obećana zemlja, pravi El Dorado. Oporezivanjem srednjega i najsiromašnijega sloja građana te neoporezivanjem bogatih i ekstrabogatih, hrvatska se vlast svrstala u vodeće podupiratelje krupnoga kapitala. Je li to legalno? Naravno da je, ali je nepošteno negirati svoju neoliberalnu (divljekapitalističku) orjentaciju te se lažno predstavljati zaštitnikom radnika.

P.S. Da je Hrvatska postavljena naglavačke dokazuje i činjenica - dok u uređenim, demokratskim državama zbog rebalansa proračuna ministre financija smjenjuju, naš se ministar Šuker rebalansima diči. I dok još bezuspješno pokušava opravdati ovaj, najvjerojatnije u ponedjeljak izglasan kozmetički, predizborni, trgovački rebalans, Šuker već najavljuje rebalans proračuna za 2011 godinu. Čime priznaje da će i dalje raditi – loše. Rebalans, odnosno - uravnoteženje ili ispravak poremećenoga stanja u državnoj blagajni dokazuje nekompetentnost i, s druge strane, rastrošnost Vlade te propadanje ekonimije, lošu monetarnu (novčanu) i fiskalnu (državno-blagajničku) politiku. Iako je Vlada u mjerama za oporavak najavljivala kresanje potrošnje, novim su rebalansom rashodi države povećani. A punjenje blagajne – smanjeno. Kada su ekonomski analitičari javno govorili da će deficit biti veći i od 8 milijardi kuna, ministar Šuker ih je ismijavao ili je govorio da napuhavanim, nerealnim deficitom žele zlo Hrvatskoj. Ministar koji krizu nije priznao tako dugo dok Hrvatska nije bačena na koljena i dalje dijeli lekcije o poslu koji, očito, ne zna raditi. Iako deficit državnoga proračuna nije nadmašio 8, već 14 milijardi kuna, Šuker se i dalje samodopadno smije. Čemu? Naivnosti građana i, valjda, činjenici da s tako malo znanja tako dugo šefuje državnim financijama.