PISMO IZ ZAGREBA

U neiskrenim odnosima najteže je reći istinu. I upravo zato političari vrlo često – a ne samo u deset posto slučajeva, kao što je to u Hrvatskome saboru priznao Andrija Hebrang – posežu za lažima. Lažu, dakako, i drugi, ali političari ne znaju mjeru. Prvo lažu da bi opstali i dobro živjeli, a potom žive da bi – lagali. Kada bi se na političarske laži plaćao porez, državna bi blagajna bila puna. A najviše bi se punila u predizborno vrijeme koje je u Hrvatskoj, očito, upravo nastupilo. Način na koji je pokušala kompromitirati u višestranačkoj Hrvatskoj do sada najveću sindikalnu akciju svjedoči da je Vlada izgubila i kriterije i orijentir. Javnost je već navikla da ministri i premijerka 813.000 građana tretiraju budalama koje ne znaju što su, zapravo, potpisale, ali prošli je tjedan vlast nadmašila samu sebe. Dezorijentirana i uplašena, nakanila je spriječiti referendum tvrdnjom da su većina od 813.000 potpisa građana – falsifikati. Potpisi su skupljeni, docirali su javnosti ministar uprave Davorin Mlakar te prvi hrvatski pendrek Tomislav Karamarko, protupravno. Kako znaju? Pa, za ovo kratko, prekratko vrijeme vlast je prekontrolirala, analizirala i uskladila više od 800.000 potpisa, ali ne može, vidi vraga, godinama srediti kriminalne biračke spiskove!?

Zna li Karamarko što govori?!

U samo četrdesetak dana Mlakarovi i Karamarkovi „stručnjaci“ provjerili su odgovara li više od 800 tisuća prezimena i imena njihovim JMBG-ovima, je li više od 800 tisuća građana potpise na zahtjev o referendumu dalo u svojoj izbornoj jedinici (ne objasnivši kakve to veze ima sa Zakonom o referendumu) ili u nekom drugom kutku Hrvatske te jesu li podatke ispisivali vlastoručno. Dakle, ovo je jedinstven slučaj u povijesti čovječanstva da je netko u samo četrdesetak dana napravio grafološku analizu 813.000 potpisa! I nakon te „analize“ Karamarko je slavodobitno ustvrdio da su podaci za više od 90.000 potpisnika ispisani ISTIM RUKOPISOM?! To znači da je jedna osoba ispisala više od 90 tisuća imena, prezimena i matičnih brojeva građana. Zna li Karamarko koliko je za to ispisavanje podataka potrebno vremena? Ako je riječ o vještom i brzom pisaču - više od 60 dana. I smatra li ministar policije da su sindikalisti, ili možda Hrvatski laburisti (koji su skupili desetinu potpisa), tolike budale da bi zadužile jednoga čovjeka da ispiše više od 90 tisuća podataka?! Ne smetaju vlasti samo čitko, uredno ispisani podaci, nego i oni nečitki. Karamarkovi i Mlakarovi „istraživači“ nisu, vjerujem, mogli pročitati niti moje podatke jer nisu ispisani školski. Ali to ne znači da su nepravovaljani, već da je nepravovaljana, subjektivno-interesna, politikantska kontrola.

Kakve to ima veze sa Zakonom?

Nije više od 90 tisuća potpisa ispisano istim rukopisom, nego sličnim - tiskanim slovima. Zašto? Zato što su na molbu potpisnika, naročito onih starijih, ili onih koji su zaboravili naočale, podatke ispisivali (pismeni) aktivisti. Što ili tko Karamarku i Mlakaru daje za pravo proglasiti 300 ili 350 tisuća potpisa nevaljalim samo zato što su potpisani izvan mjesta prebivališta ili, čak, izborne jedinice?! No, i kada ne bi bilo „krivotvorenih“ potpisa, i da nije boravak više od 300 tisuća na mjestu potpisa (po Karamarkovu mišljenju) upitan, svi su potpisi nepravovaljani. Zašto? Zato što se potpisnici nisu potpisivali u uvezene knjige! Da, da, i ta je u Zakonu nedorečena odreba (u takvim se slučajevima uvezenom knjigom smatra i fascikl, i registrator) vlasti koja se boji vlastitoga naroda poslužila za diskvalifikaciju legitimne volje 813.000 građana. Zapravo, Karamarko i Mlakar, a onda i Vlada, jer ministri u ovome slučaju predstavljaju Vladu, tim su insinuacijama optužili sindikate, Hrvatske laburiste te tisuće aktivista za jedno od najvećih lažiranja u povijesti ovih prostora. Pa i šire. No, hvala Bogu, ta se akcija i te kako snimala. I za potrebe medija, ali i za potrebe Karamarkovih službi. I na tim se snimkama vidi da su svo vrijeme pred štandovima bile gužve.

Kada se vlast drži zakona kao pijan plota?

A možda su aktivisti i njih krivotvorili! Kako? Platili su stotinama tisuća ljudi za statiranje. I dok je narod statirao, pokvareni su sindikalisti i laburisti krivotvorili. Može li to vlast dokazati? Može. Vlast kakvu imaju hrvatski građani može sve. Pa i nemoguće. Koja bi se vlast usudila negirati volju petine glasača? Niti jedna demokratska. Demokratske vlasti shvaćaju bit demokracije te je razlikuju od oligarhije. U demokratskim sustavima vlast pripada narodu, a u nedemokratskim sustavima oligarhiji, manjini koja sebi i vlastitim interesima podčinjava većinu. Na primjedbe pravnih stručnjaka i zgrožene javnosti da vlast zbog nebitnih, proceduralnih pogrešaka nastoji spriječiti referendum, Jadranka Kosor posprdno odgovara: „Neki očito misle da se ne treba držati zakona kao pijan plota, a mi mislimo da treba, to je naša obveza!“ A otkada se to ova vlast drži zakona kao pijan plota?! Kada za nju glasuju i mrtvi, tada se vlast ne drži zakona kao pijan plota. Kako to da se J. Kosor, HDZ i vladajuća koalicija (pa i ona SDP-ova, Račanova) ne drže zakona kao pijan plota kada je u pitanju broj birača u izbornim jedinicama?! Naime, Ustav propisuje da se izborne jedinice po broju glasača mogu razlikovati minus ili plus pet posto, a neke su veće, odnosno – manje i 15 posto. I tako desetljećima.

Sve su vlasti nelegitimne

To znači da su svi dosadašnji izbori protuustavni. A onda su i vlasti nelegitimne. Kada je na jednoj, čak i nepostojećoj adresi prijavljeno 500 i više glasača, uglavnom vlastima milih, tada se ni J. Kosor ne želi držati zakona kao pijan plota. Kada je u biračkim spiskovima više glasača nego stanovnika (a dobar dio stanovnika mlađi je od 18 godina), vlast se ne želi držati zakona kao pijan plota. Kada bi saborski zastupnici javno priznali da su ukrali glasove za Sanaderovu pobjedu na HDZ-ovu saboru, i time mu omogućili premijersku fotelju (a ministrima, među kojima je bila i J. Kosor, ministarske), tada se vlast ne želi drži zakona kao pijan plota. Za zakon se vlast hvata jedino kada treba negirati ili osporiti temeljna ljudska i demokratska prava većine ili zaštiti sebe i svoje fotelje. Malverzacije u popisu branitelja mogle bi se razotkriti jedino kada bi popis bio dostupan javnosti. Iako zna da su među pravim i deseci tisuća lažnih branitelja, vlast malverzacije opravdava zaštitom osobnih podataka branitelja. Ali to pravilo ne vrijedi kada su u pitanju građani kojima je puna kapa bahatosti oligarha i antiradničke histerije. Osjetivši gnjev i sindikata, i opozicije, ali i – što je najvažnije – građana, osjetivši da je odavno izgubila povjerenje čak i svojih glasača, Vlada je odlučila ne povući iz saborske procedure prijedlog izmjena Zakona o radu jer izmjene Zakona nisu nikada stavljene na dnevni red Sabora, već je odustala od svoga prijedloga.

Prof. Smerdl: „Vlada treba dati ostavku!“

I to preko noći. I to nakon što su premijerka i ministri izvrijeđali sindikate, opoziciju te verbalno ispljuskali petinu hrvatskih glasača. Prosječno pametan, prosječno informiran, prosječno (a)političan, prosječno (ne)naklonjen vlasti s pravom se pita: „A što to vlast radi?“ Zbog čega vlast mijenja mišljenje češće nego njezini ministri i ministrice donje rublje?! Kako vjerovati Vladi koja se ponaša poput slona u staklarni?! Zbog čega se vlast ujutro u nešto zaklinje, a popodne toj svetinji okreće leđa te javnost uvjerava kako je najbolje ono što su, primjerice, uspjehom prestrašeni sindikalisti predlagali prije dva mjeseca?! Kako to da Vlada odustaje od promjene Zakona o radu kada su one bile jedan od temelja izlaska iz gospodarske krize, kao što je to ustvrdio novopečeni HDZ-ovac Đuro Popijač?! Kako to da je premijerka ujutro tvrdila da će na temelju zakona o referendumu odlučiti Sabor, a popodne je – odustajanjem od izmjena Zakona o radu – svoje zastupnike ostavila na cjedilu?! I, konačno, kako vjerovati Vladi koja je rekorder u odustajanju od vlastitih odluka da neće za nekoliko mjeseci Saboru poslati neke druge, još rigidnije izmjene Zakona o radu?! Neće, kažu, jer je J. Kosor shvatila da reže granu na kojoj HDZ i koalicijski partneri sjede zbog vlastitih interesa. A svađa sa sindikatima mogla bi ih koštati vlasti. To znači da će – ako pobijedi – HDZ smanjiti radnička prava nakon izbora. Jedan od najvećih pravnih autoriteta, prof. Branko Smerdl smatra da je Vlada morala preuzeti odgovornost i predložiti Saboru odluku o referendumu umjesto da samo pere ruke. „Vlada je postupila licemjerno i zato bi trebala podnijeti ostavku“ – kategoričan je Smerdl. Profesor ima i odgovor na malo prije postavljeno pitanje o tome što ako Vlada izigra sindikate: „Sabor bi trebao odlučiti da će se raspisivanje referenduma opet aktivirati ako Vlada u budućnosti ponovo u proceduru uputi prijedlog za izmjenu ZOR-a. Ne postoji zakonski rok za raspisivanje referenduma, dakle - prikupljeni potpisi ne mogu zastarjeti.“ Sindikati moraju inzistirati na takvoj odluci Hrvatskoga sabora. Odbije li vlast dati takvo jamstvo, građanski neposluh bit će jedino efikasno rješenje.

P.S. Volim životinje, ali ne više od ljudi. Ne volim licemjere. Naročito one koji su slijepi i gluhi na ljudske patnje, a padaju u afan (nesvijest) zbog i najmanje neprimjerene geste prema životinji. Čitava se Amerika – čiji vojnici u Iraku strijeljaju povorke svatova kao glinene golubove na streljani – digla na noge kada je predsjednik Obama pred kamarema ubio muhu. Pa, kako je mogao – pišu licemjeri – pred kamerama, pred djecom i mladeži, pokazati takvu agresiju?! U Hrvatskoj su medijski linčovali te profesinalno diskreditirali znanstvenika koji je – kao i milijuni drugih znanstvenika u svijetu – obavljao pokuse na životinjama (za dobrobit ljudi). Tobožnji borci za zaštitu životinja bacaju boju na žene u bundama od životinjskoga krzna, ali ne protestiraju, primjerice, protiv lovačkih društava, lovaca i državnih institucija koje ozakonjuju ubijanje životinja. Svako malo komično patetični voditelji na Novoj TV (ali u tom komedijanju ne zaostaju ni druge televizije u Hrvatskoj) teatralno upozoravaju na šokantne scene zlostavljanja životinja. Ove bi vas scene, naročito ako ste slabijih živaca, mogle uznemiriti – glumljenom se brigom za čitav svemir (bez ljudi) prenemažu voditeljske namiguše. Ali se zato prema patnjama milijuna djece ne odnose ni kao prema muhi koju je „okrutno ubio“ američki predsjednik.