MAĐARICA NORA NEMEC PREKO GRAZA DOŠLA ŽIVJETI U ŠTRIGOVU

Mađarica iz Szombatelyja Nora Nemec, rođena Deàky, od 2007. sebe zove Štrigovčankom. U austrijskom Grazu 1998. godine upoznala je svog supruga Srećka, a vrijeme do danas lijepa je priča kojoj su ljubav i želja za skladnim obiteljskim životom obrisali baš sve granice.
Za susreta s našom sugovornicom Norom pridružili su nam se nakratko i njezini “dečki”. Suprug Srećko, sinovi Aron Luka (10) i Daniel Maksim (1). Obiteljsko druženje prvenstveno je poliglotsko. Nora s Aronom razgovara na mađarskom, a sa Srećkom na njemačkom. Malom Danijelu se svi, zasad, obraćaju na hrvatskom. Tako je i s djevojkama okupljenim u simpatičnom kvintetu Stridonne koji Nora vodi i u njemu pjeva kad se netko zaželi ugodnih ženskih glasova.
Nora je u Graz došla nakon završene Glazbene akademije u Budimpešti gdje je diplomirala dirigiranje i klavir. Studij je zapravo započela u Peći, no nakon prvog semestra je odustala jer izazov nije bio dovoljno velik.
- Roditelji su mi oboje glazbeni pedagozi i otac mi je, nakon što sam napustila fakultet u Peći, pomogao da se usavršim kako bih na prijemnom u Budimpešti bila što bolja. Naime, nakon završene Srednje glazbene škole, tamo nisam prošla prijemni, a jako sam željela studirati upravo u Budimpešti. Od 60 primljenih studenata, bila sam četvrta na rang-listi, što je dekan pohvalio rekavši da mnogi pokušaju više puta proći prijemni, ali neuspješno jer ne uspiju podići razinu znanja i kvalitetu izvedbe na instrumentu - priča nam Nora.
Kako Vas je put odveo iz Budimpešte u Graz?
- Vrijeme studija je najljepši period mog života. Doživjela sam samostalnost na najljepši način. Stipendija mi je bila dovoljna za život i putovanja, a samo studiranje vrlo izazovno. No, moj san uvijek je bilo pjevanje. Otac je poznavao profesora iz Graza i tako sam otišla k njemu učiti pjevanje. Selekcija je bila velika, no mislim da za mene taj dio školovanja ipak nije bio dobar. Tehnika pjevanja koju sam s profesorom radila nije mi odgovarala, no on je kao čovjek bio sjajan i usprkos svemu, ja sam željela ostati kod njega. Tako sam došla do diplome glazbenog pedagoga, no želim reći da je kod istog profesora bio i Međimurac Miljenko Turk koji se proslavio s razlogom, jer je prirodni talent. Ja sam morala otići logopedu kako bih promijenila tehniku. U tome sam i uspjela i mogu reći da zbog toga sada lakše učim druge, bolje čujem što je dobro, a što treba popravljati u tehnici.
Moj Srećko
Gdje je tu Srećko?
- Moj Srećko radio je u jednom restoranu koji je putem novina tražio osoblje za rad na šanku. Kako u Grazu morate nešto raditi da biste preživjeli kao student, ja sam očajnički tražila posao. Kako Mađarska tada nije bila članica EU, mogla sam raditi samo na crno i to mi je pričinjavalo ogroman problem jer me nitko nije želio uzeti. Već sam bila očajna kad sam nazvala za posao i uvjeravala Srećka da odlično govorim njemački. Čuo je on da to baš i nije tako, ali je ipak rekao da dođem na razgovor. Za prvog susreta razgovarali smo gotovo dva sata, a potom je stalno pronalazio razlog da se vidimo. Trudio se pomoći mi u pronalaženju posla i ubrzo smo počeli zajedno živjeti. Mislili smo da bismo mogli dobro funkcionirati (osmijeh) iako smo prilično različiti.
Što mislite pod ovim posljednjim?
- Ja sam glazbenica, nisam realna, uvijek nekako iznad Zemlje, a Srećko je krajnje realna osoba. Zna planirati, zna s novcem, a ja se tu gubim i nemam potrebu imati pregled nad time. Doduše, obitelj vas na to prisili, pa se malo potrudim, ali on je tu daleko spretniji. Vjenčali smo se 1999. godine i mogu reći da receptura stoji.
Devet poslova
Nakon očajničkih pokušaja da se zaposlite u vrijeme školovanja, jeste li bili bolje sreće nakon diplome?
- Oh da, počela sam raditi odmah. Vodila sam i još uvijek vodim Mješoviti zbor u Grazu. Od toga se ne može živjeti, pa sam, naravno, našla još posla. Predajem i na fakultetu, vodim jedan dječji zbor, a od 2007. predajem i u srednjim školama. Kad sam bila trudna s drugim sinom, radila sam u pet takvih škola. To je ukupno devet poslova, no sve mi je to jako lijepo i ispunjava me. Atmosfera u mom poslu je općenito lijepa.
Kad ste došli živjeti u Štrigovu?
- Doselili smo 2007. godine jer je Srećko promijenio posao i počeo raditi u Zagrebu, a ja sam i dalje angažirana u Grazu. Dugo nisam htjela doći ovamo jer smo u Austriji imali sve. Aron je išao u vrtić, ja sam radila, mogućnosti su nam bile izuzetne. Međutim, vidjela sam da Srećko tamo nikada neće biti sretan. Doista. Osim toga, obiteljski bi nam život bio poremećen, loše posložen.
Kako Vam se sviđa život ovdje?
- Živimo u kući Srećkove obitelji. Dogradili smo svoj dio, no sve je to jedno zajedničko domaćinstvo i moram priznati da mi je takav način življenja neobičan. Vidim da je to ovdje gotovo pravilo, no u Mađarskoj je takvo nešto posve neuobičajeno. Ljudi se u principu brzo osamostaljuju, a tako je i u Austriji. Počeli smo s dogradnjom kuće i kupnjom psa. Aronu je bilo jako teško, u početku je dosta plakao. Žalio se zašto njega nismo pitali za selidbu i on je zapravo još uvijek tužan što smo doselili u Štrigovu. Najvažnije je, međutim, to što smo ovdje obitelj u pravom smislu riječi. Razdovjenim životom to ne bismo bili. Barem ne u punom smislu te riječi. Na koncu, u Austriji bi naša djeca uvijek bila Hrvati i Mađari, dakle stranci. Ovdje mogu reći da su kod kuće.
Kažete da Vam se najviše dopada to što se ovdje svi međusobno poznaju.
- Fascinira me to poznanstvo i činjenica da su ljudi oslonjeni jedni na druge. Ovdje svi imaju puno više vremena za sebe i jedni za druge. Kad sam bila trudna s drugim sinom, čuvala sam trudnoću. To je znalo otprilike cijelo selo i vjerujte da praktično nijednom nisam iznijela vrećicu iz trgovine, već su mi je ponijeli sumještani i pomogli u svakoj prilici. Graz i Štrigova su, naravno, dva posve različita svijeta, no pitanje je što čovjeku primarno treba i što od mjesta u kojem živi “želi uzeti”. Ovdje imamo mir, brzo smo u Čakovcu za sve što nam zatreba, a brzo smo i u Grazu i Zagrebu na svojim radnim mjestima.
Stridonne
Odakle Stridonne?
- Okupile smo se spontano. Bila sam pune dvije godine ovdje i nisam imala s kim pjevati. Kako sam s Danijelom Brežnjak Pucko dobra prijateljica, odvažile smo se pjevati zajedno s njezinom sestrom Dejanom na Božić, uoči Nove godine 2009. Tad su nas počeli poživati sumještani da im pjevamo uz rođenje djece, na rođendanima, priredbama, pjevale smo nedavno i na Urbanovom. Pridružile su nam se i Marija Jahn i Jasmina Rep.
Organizirane ste u vježbanju ili tome pristupate ležerno?
- Ma, ne vježbamo mi (osmijeh). Kad nas netko pozove da nastupimo, onda se malo sastanemo i upjevavamo repertoar.
Aleksandra Ličanin

Stridonne su naše zadovoljstvo
Nora Nemec: U Stridonnama pjevamo iz vlastitog zadovoljstva i za društvo. Sve cure imaju lijep glas, no nismo ambiciozne. Nas pet se naprosto volimo družiti uz pjesmu. Pokušavamo pjevati i troglasno i četveroglasno, nešto sam aranžirala za nas, pa eksperimentiramo. No, sve je to na razini vlastitog zadovoljstva. Lijepo nam je to što nas ljudi vole čuti, pa nas pozovu da im dođemo u goste. (l)

Dvoje rogatih, jedan ubojit i jedan “opak”
Nora Nemec: Srećko je horoskpski bik, ja jarac, Aron je škorpion, a Maksim lav. Mi smo svi odreda opasni, pogotovo nas dvoje rogatih (osmijeh). (l)

Poučavati u Štrigovi
I dalje ćete živjeti na relaciji Graz - Štrigova?
- Želim održati kontakte u Grazu. Zbog zbora posebno. Ne bih jedino željela tamo raditi više od dva, tri dana tjedno. Dosad sam radila tri dana u tjednu, ove ću godine dva, a najbolje bi bilo kad bih tamo bila jedan dan (osmijeh). Od svega bi me najviše veselilo da uspijem dobiti posao u Štrigovi. Ovdje ljudi jako lijepo pjevaju, izrazito su muzikalni i voljela bih da imam priliku poučavati pjevanje. Počela bih s dječjim zborom i onda ga gradila, rasla s njima do seniorskog sastava. (l)