Čet, 30/09/2010

Nevjerojatna svjedočanstva ljudi probuđenih iz kome

Slika kolumnista
Željka Drljić
 

U lipnju 1984. godine tada 32-godišnji Ivan Gradečak Joc iz Preloga srušio se u svom domu. Kolapsu su prethodile glavobolje, a potom i visoka temperatura.
- Ubrzo je prebačen u zagrebačku kliniku Rebro, a potom u Kliniku za infektivne bolesti Fran Mihaljević. Liječnici su nakon obavljenih pretraga rekli kako je riječ o meningoencefalitisu, a uzročnika je u organizam mogao prenijeti krpelj. Priopćili su mi, bez ikakvog ublažavanja, da je Ivan u komi te da ne znaju hoće li preživjeti. Bio je u iznimno teškom stanju. Vitalni organi su otkazivali, nije mogao samostalno disati i imao je konvulzije. Liječnici u Zagrebu davali su sve od sebe, međutim, poboljšanje dugo vremena nije bilo na vidiku. U komi je bio 43 dana! Nisam gubila nadu nijednog trenutka. Djeca su nam tada imala 11 i 12 godina i nisam se predavala očaju. Kad se vratim u te dane, čini mi se da mi je najteže bilo kad sam dolazila u posjete i svaki put primijetila da jedan od pacijenata koje sam ranije znala viđati nedostaje. Pitala sam medicinske sestre: Gdje je pacijent koji je ovdje ležao? I svaki put dobivala isti odgovor: Umro je - ispričala nam je Katarina Gradečak, Ivanova supruga.
PARANORMALNO
ISKUSTVO
Za to vrijeme Ivan Gradečak Joc “putovao” je vrlo daleko, u predjele gu koje suvremena znanost još nije stigla:
- I danas se jasno sjećam nekih slika koje sam proživljavao u komi. Moja veza s vanjskim svijetom prestaje onog trenutka kad sam se srušio u svojoj kući, no poslije toga počinje “putovanje”. Imao sam neprekidan osjećaj neobjašnjivog, bestjelesnog kretanja. Stalno sam nekamo “putovao”. S vremena na vrijeme to su prekidali strahoviti bolovi. A onda se pojavila slika bijelog okruženja, snažno obasjanog nekom svjetlošću. I sjećam se glazbe... predivne glazbe te osjećaja smirenosti. U toj bjelini bilo je puno ljudi koji su mi bili zamagljeni, tako da im nisam mogao vidjeti lica i uporno sam im pokušavao obznaniti da sam tu. Odjednom, pored sebe sam jasno ugledao ženu koju sam poznavao iz viđenja, iz Preloga. Znao sam joj i ime. Mjesecima kasnije, kad sam se vratio s rehabilitacije, opisao sam supruzi tu sliku, a ona me u čudu pogledala i rekla mi kako je ta žena tada smrtno stradala. Noge su mi se odrezale. Nisam mogao vjerovati što mi govori! Kasnije smo rekonstruirali događaje iz vremena u kojem sam ležao bez svijesti, no u doba kad je ta žena stradala nitko od mojih nije bio pored moje postelje na odjelu intenzivne njege u Zagrebu niti je itko o tom slučaju govorio u mojoj blizini - dodaje Joc koji se nakon dugotrajne kome oporavio bez posljedica.
CRNAC
Buđenje je bilo polagano i mučno:
- Ponovna uspostava veze s “ovim” svijetom predstavljala je dugotrajan put učenja i prisjećanja. Nakon buđenja nisam znao ništa. Nisam znao tko sam, odakle sam, kako mi je ime... Ništa. Govorio sam štokavski “sa zagrebačkim naglaskom” jer je to bio jezik koji sam slušao oko sebe. Zato danas znam reći da sam se kojim slučajem probudio u Francuskoj, progovorio bih francuski. Jednog dana liječnici su u sobu uveli moju suprugu (koje se tada nisam sjećao), a ja nisam mogao skinuti oči s nje. Tad se liječnik okrenuo prema Katarini i rekao joj: “Gospođo, ništa ne brinite, sjetit će se svega. Samo mu treba vremena.” Drugom prilikom su na krevet do mene smjestili crnca. Toliko sam se uplašio da nisam smio ništa ni pitati. Jednostavno sam zaboravio da postoje ljudi drugih rasa. Plašio me njegov izgled i njegova boja kože, pa sam se bojao zaspati. Sjećam se da sam kasnije od medicinskih sestara tražio ogledalo da vidim kako izgledam. Potom su polako počele asocijacije i buđenje sjećanja. Jednom je sestra donijela crnu kavu, a miris napitka me, kao pušača, sjetio na cigaretu. U razgovoru sa suprugom sjetio sam se lica naše djece, rodbine, prijatelja, događaja iz života... No, sve je to išlo polako - priča Joc.
PROZOR
Rehabilitacija je bila novo, šestomjesečno putovanje koje ga je čekalo. Tu nije bilo ni svjetlosti ni glazbe. Samo trnje.
- Prvo je trebalo uspostaviti samostalno disanje, tako da sam u početku s okolinom komunicirao pišući im poruke na papirićima. Često su te poruke bile posve nesuvisle. Kad sam prodisao, trebalo je ojačati mišiće, ponovo naučiti sjediti, hodati... i najmanji korak mi je predstavljao strahovitu muku. Klonuo sam duhom i pomislio da sve to zapravo vodi mom kraju, sve dok jednog dana nisam uspio doći do bolničkog prozora. Ugledao sam drveće, nebo... u tom sam se trenutku zapravo vratio jer sam osjetio da postojim, da sam dio tog svijeta. Tek od tog trenutka počinjem se grčevito boriti za život i povratak zdravlja - sjeća se Joc.
DVA DESETLJEĆA TIŠINE
U donjem Međimurju ljudi još pamte slučaj tada mlade djevojke koja se zagrcnula hranom. Pala je u komu u kojoj je i danas - dvadestak godina nakon nesretnog događaja!
Godine 2007., 28. srpnja, 27-godišnji Čakovčanin Dario Legin srušio se u kupaonici. Hropce kojima se borio za zrak čula je ukućanka i pozvala pomoć. Zbog mladosti, liječnici Hitne pomoći provjeravali su je li pijan il’ drogiran, no Dario je doživio moždani udar! Oko mjesec dana borio se za život u jedinici intenzivnog liječenja u čakovečkoj Bolnici. Bio je u induciranoj komi, stanju koje izazivaju (i kontroliraju) liječnici. Iako nije bio komatozni pacijent u pravom smislu riječi, svjedočenje je zanimljivo jer su mu izazvanim snom prolazili događaji i ljudi oko njega. No, sjećanja su konfuzna te ni danas Dario pouzdano ne može utvrditi granicu stvarnosti i obmane koju je ranjeni mozak stvarao.
- Bolove sam osjećao vrlo jasno i za njih znam da su bili stvarni jer sam ih osjećao i nakon buđenja. Sjećam se da sam jednom oko sebe osjetio i čuo veliku strku liječnika te sam pomislio: Valjda nije zbog mene. No, bilo je zbog mene. Čuo sam i osjećao, ali nisam mogao otvoriti oči i nisam mogao govoriti - ispričao je Dario, a njegova supruga Saša Legin dodaje:
- Nisam gubila nadu. Škakljala sam ga dok je bio u komi u želji da izazovem reakciju i jednom je pokrenuo noge. Tad sam pomislila: Hodat će! - kaže Saša. Zahvaljujući iznimnoj upornosti, Dario je zaista prohodao i progovorio nakon dugotrajne, iscrpljujuće rehabilitacije koja na mnoge načine traje i danas. Nakon naknadnog prolaska mnogim zagrebačkim bolnicama, Dario se osovio na noge te otišao pozdraviti ljude koji su ga njegovali u Čakovcu kad mu je život visio o niti. Rekao im je: Tu sam. Niste se uzalud mučili oko mene.
Željka Drljić

Buđenja ne izgledaju kao u filmu

- Koma je stanje u kojem iz funkcije ispada jedan dio centralnog živčanog sustava, a centralni živčani sustav dirigira svim funkcijama u tijelu. Zato u tom stanju neki pacijenti samostalno dišu, neki ne. Imate pacijente koji u komi opušteno leže, a ima onih koji su u stanju određenog nesuvislog nemira. Postoje i tzv. vigilne kome u kojima pacijenti otvaraju oči, ali ne vide, miču usnama, no to su nekontrolirani, nesuvisli pokreti. Prateći različitost simptoma, mi prepoznajemo različite dubine kome ili međustanja. Prvenstveno liječenje usmjeravamo sprečavanju daljnjeg oštećenja mozga koji je vrlo osjetljiv. Trajanje kome također za nas ima značenje koje nas usmjerava odgovarajućem liječenju, odnosno njezi. Uzroci kome su vrlo različiti (od poremećaja metaboličkih funkcija u organizmu, preko tumora, sepsi, trovanja i slično, do fizičkih oštećenja mozga). Mozak je splet živčanih puteva koji su još uvijek velika nepoznanica. Katkad promatram komatoznog pacijenta i pitam se što se događa u njegovom mozgu. Mi s komatoznim pacijentima komuniciramo kao da nas čuju. Znam promatrati djelatnike našeg odjela kad njeguju takve pacijente: obraćaju im se, govore im što će učiniti, da ih moraju bocnuti iglom ili promijeniti posteljinu, izmjeriti temperaturu itd. Na to potičemo i članove obitelji jer se događa da jednostavno ne znaju što bi s osobom u komi - pojašnjava Dubravka Kapun, dr. med., specijalist anesteziolog s više od 20 godina profesionalnog iskustva.
O čemu pričaju sretnici koji su izašli iz kome?
- Imali smo iskustava da su nam pacijenti govorili o određenim senzacijama, nekim “snovima” za koje se ispostavilo da su se odigrali. Spominjali su liječnike koji su zaista skrbili za njih i slično.
Sjećate li se sretnog ishoda kod pacijenta koji je bio u dugotrajnoj komi?
- Vjerojatno se dio vaših čitatelja sjeća slučaja kada su u Međimurju stradali dubrovački maturanti. Jedan je mladić iz te skupine kod nas ležao 3 mjeseca u komi. Imao je vrlo teške ozljede mozga i mislili smo da se nikad neće probuditi. Danas taj mladić hoda i - gotovo se potpuno oporavio.
Mogu li pacijenti proživjeti životni vijek u komi?
- Hipotetski, da. Uz odgovarajuću njegu.
Koliko komatoznih pacijenta u prosjeku godišnje zbrinete? Gdje se smještaju pacijenti za koje pretpostavljate da bi u komi mogli ostati godinama?
- Godišnje bilježimo jedan do dva slučaja. Kod nas zbrinjavamo komatozne pacijente koji ne trebaju operativno liječenje, a one koji trebaju kirurški zahvat transportiramo u Zagreb. No, naša bolnica u principu zbrinjava akutna stanja te pacijente u dugotrajnoj komi smještamo u marofsku bolnicu ili po drugim ustanovama koje imaju specijalizirane stacionare. U Hrvatskoj je smještaj takvih pacijenata još uvijek problem te kolege u marofskoj bolnici razmišljaju o formiranju centra za komatozne pacijente koji su ovisni o aparatima za disanje.
Vraćaju li se sjećanja nakon buđenja iz kome?
- Sjećanja se obično brzo vraćaju kod metaboličkih koma. No, kad je koma uzrokovana fizičkim oštećenjem mozga, jedan period života najčešće biva izbrisan. Takvi pacijenti moraju nanovo učiti mnoge stvari te u proces rehabilitacije biva uključen niz stručnjaka.
Anesteziolozi su nerijetko u poziciji da obitelji pacijenta moraju priopćavati vrlo teške vijesti. Postaje li se “imun” na očaj drugih ljudi?
- Nemoguće se potpuno odvojiti od osjećaja koji i nas pogađaju. Kad govorimo o pacijentima u komi, bilježimo slučajeve stradavanja vrlo mladih ljudi zbog gluposti, zbog brzine na cesti i sl., a to čovjeka zna ispuniti tugom, čak bijesom jer se to nije moralo dogoditi. Rađa se i strepnja za vlastitu djecu tih godina koju imate kući. Nije lako ljudima govoriti loše vijesti. To je težak dio ovog posla. Mi anesteziolozi nismo baš nježni u komunikaciji s obiteljima jer nastojimo biti jasni u iznošenju činjenica s kojima se obitelj mora suočiti. Priopćite li osobi u stresu vrlo sentimentalno tešku vijest, može je posve krivo protumačiti. Osim toga, koma je hitno stanje i naš je prioritet zbrinjavanje pacijenta na najbolji mogući način.
Je li buđenje iz kome dramatično kao i padanje u to stanje?
- Buđenje najčešće nije kao u filmu. Izlaženje iz kome ide sporo (osim ako nije riječ o nekim oblicima metaboličkih koma). Pacijenti se nakratko bude, pa ponovo utonu. To se događa danima... malo-pomalo se osoba orijentira, što zahtijeva jako puno energije od organizma - a mi pomažemo.