NEMA VIŠE VELIKIH SOCIJALISTIČKIH RESTORANA DRU ŠTVENE PREHRANE

Posljednjih 15-ak godina i u Međimurju nestaje društvena prehrana u punom smislu te riječi, smislu koji podrazumijeva topli obrok za radnike u poduzećima. Jedno od poduzeća u kojima je radnicima omogućen topli obrok je čakoveka Modna industrija konfekcije. Nekada, kad se spomenuto poduzeće zvalo Jedinstvo, hrana se dovozila iz tadašnje čakovečke gradske kavane i vladao je velik interes za taj oblik prehrane. S vremenom, interes radnika za topli obrok smanjio se te ih se ovom mogućnošću danas u MIK-u koristi manje od jedne trećine, tj. samo 40-ak radnika.
- Od ožujka hranu dopremamo iz Hotela Park i radnici kažu da su vrlo zadovoljni količinom i kvalitetom. Cijena toplog obroka iznosi 17 kuna, od čega polovicu plaća poduzeće, a preostalo radnici. Kad se uzmu u obzir cijene suhomesnatih i pekarskih proizvoda, ne vidim računicu onih djelatnika kojima je topli obrok preskup, no činjenica je da je posljednjih godina interes radnika znatno opao - kaže direktor MIK-a Vjekoslav Kraljek.
TOPLA HRANA BEZ MANA
U MIK-ovom restoranu Ružica Križaić iz Palovca kaže:
- Odlučila sam se za topli obrok koji sufinanciram s 8,50 kn. To nije puno, a jela su jako ukusna i raznovrsna.
Ružičina kolegica Sanja Jeđud iz Palinovca u restoran je došla sa sendvičem koji je ponijela od kuće:
- Nedavno sam zaposlena, pa se nisam odmah prijavila za topli obrok, no vidim da je povoljno te ću ja početi uzimati hranu koju nam dovoze. Za cijenu od 8,50 kn u svakom je slučaju zdravije pojesti nešto toplo.
Ivanovčanki Ivani Dobranić i Murskosredišćanki Mojci Podgorelec topli obrok također je jeftinija, a bolja opcija, dok njihove kolegice iz Nedelišća Darinka Boj i Karmela Horvat radije ostaju pri obrocima koje donesu od kuće.
U tiskari Zrinski u Čakovcu već destljećima se održava model kantine:
- U Zrinskom nikada nismo imali restoran u pravom smislu riječi u kojem bi se pripremala hrana. Destljećima imamo kantinu u kojoj radnici mogu kupiti suhomesnati obrok i koja je ujedno mjesto u kojem radnici užinuju kako se hrana ne bi nosila u pogon, a tako je i sada. U današnje vrijeme je vrlo teško imati restorane društvene prehrane u tvtkama te ishoditi sve dozvole koje novi propisi zahtijevaju - rekao nam je direktor Vladimir Halić.
U Čateksu nam je financijski direktor Antun Erent ispričao kako je odumirala društvena prehrana u ovom poduzeću:
- U Čateksu radim gotovo tri i pol desetljeća i dobro se sjećam najboljih godina našeg poduzeća, kad je bilo zaposleno oko 1.200 radnika. Tada smo uložili sredstva i opremili kuhinju, međutim, hranu nikada nismo pripremali u našim prostorima, već smo je dovozili iz drugih restorana. Prije 15 do 20 godina troškove toplog obroka za radnike je snosila tvrtka i velika većina ljudi se hranila. Opadanje interesa počinje u vrijeme u kojem su topli obrok radnici morali financirati. To dokazuje i naše iskustvo otprije 8 godina, kad smo pokušali obnoviti taj model društvene prehrane u poduzeću i u prvom mjesecu imali 80-ak radnika koji su bili zainteresirani. No, kad su na platnoj listi vidjeli iznos umanjenja, polovica je odmah odustala od toplog obroka. Otada imamo kantinu u kojoj se našim djelatnicima nude suhomesnati proizvodi, konzerve, paštete i slično, po nešto nižim cijenama te ih većina ovdje i kupuje užinu. Negdašnji restoran smo smanjili te je sada značajan dio tog prostora prenamijenjen za našu trgovinu s pripadajućim skladištem. Smatram da bi drugačiji propisi vezani uz oporezivanje ovog oblika prehrane mogli vratiti dobar, stari model prehrane radnika - kaže Antun Erent.
ČAROBNJAKINJA
U Čateksovoj kantini razgovaram s voditeljicom Biserkom Medved koja u ovoj tvrtki radi 35 godina:
- U vrijeme u kojem smo pokušali obnoviti uvođenje toplih obroka za naše radnike interes je drastično opao zbog toga što su ljudi morali sami plaćati prehranu. Broj od 80 zainteresiranih radnika u narednom se mjesecu prepolovio, a ubrzo pao i na 10 ljudi, što više nije bilo isplativo. Sada u kantini pokušavamo radnicima ponuditi suhi obrok po popularnim cijenama - kaže Biserka Medved koja je prava čarobnjakinja jer joj je pošlo za rukom “stvoriti” sendvič za 2,15 kn!
- To je sendvič s 5 dag planinske salame koji s kruhom košta doslovce 2,15 kn i u šali ga zovemo “ženski sendvič”. “Muška verzija” ovog sendviča košta oko 7 kuna, ali sadrži čak 20 dag salame.
SLUČAJNI POŠTAR
Kad se govori o negdašnjoj društvenoj prehrani, legenda na ovim prostorima je kuhar Zvonko Sršan (53) iz Čakovca koji za sebe kaže da je zbog odumiranja radničke prehrane postao - “slučajni poštar”. Zvonko je tijekom kuharskog dijela karijere radio u većim međimurskim restoranima i ustanovama - Hotel Park, dom umirovljenika, Riblji restoran, Međimurska hiža, čakovečka kasarna te u velikom restoranu Pošte u koji su nekada uložena velika sredstva, no danas - skuplja prašinu.
200 KILOGRAMA JETRE
- Krajem sedamdesetih godina društvena prehrana po međimurskim poduzećima bila je na vrhuncu. U kuhinjama restorana, odakle se odvozila hrana radnicima, znao sam pripremati obroke i za 1.500 ljudi (u jednoj tvrtki). Kuhao sam za radnike MTČ-a, Građevinskog kombinata itd. Znalo se narezati i po 200 kilograma jetrice! U to doba pripremali su se topli obroci u pravom smislu te riječi. Kuhala su se variva, gulaši, grah i sl., a šnicle uz prilog bile su obično jednom tjedno. Danas je šnicla s prilogom najčešći oblik toplog obroka na mjestima na kojima taj oblik prehrane za radnike još postoji. Opadanje interesa radnika počinje već 80-ih godina prošlog stoljeća, a od 90-ih društvena prehrana u pravom smislu prestaje postojati - kaže Zvonko Sršan.
U ŽUPANIJI - 15 KUNA
Djelatnicima Međimurske županije na raspolaganju je restoran u kojem mogu kupiti topli obrok za 15 kuna. Obroci se pripremaju u tamošnjoj kuhinji koja pripada Državnoj upravi.
TUĐE JE SLAĐE?
Svi se naši sugovornici, bez obzira je li riječ o poslodavcima ili njihovim radnicima, slažu da je društvena prehrana oblik skrbi za djelatnike koji nije trebao izumrijeti, već ga je i država trebala prepoznati kao dobro, vlastito naslijeđe te ga potaknuti stimulativnim propisima. S obzirom da nije, sudbina joj je, kao i svemu našem što odbacujemo, a divimo se uvoznim “fenomenima”, poput primjera iz tvrtke Haix obuća u Maloj Subotici. Tamo su se njemački šefovi prilikom nedavnog otvorenja pogona pohvalili da njihovi radnici “imaju na raspolaganju besplatnog voća i flaširane vode koliko god im treba”. Voda i voće su zdravi i neophodni organizimu, ali u kombinaciji i bez dobre podloge, mogu izazvati “WC nevolju” - za koju radnici na normi nemaju vremena.
Željka Drljić