PISMO IZ ZAGREBA

Sunjam da su novopečeni hrvatski bogataši, oligarsi, kleptokrati, tajkuni, prišipetlje na čelu državnih tvrtki, politički poltroni neki umni, intelektualni tipovi privrženi dobroj ili, barem, stručnoj literaturi. Iako nisu – kladim se – čitali ništa osim obavezne školske te fakultetske literature (pod pretpostavkom da su škole završili regularno, bez pomoći baba, stričeva, zemljaka i ostalih bližih i daljnjih rodijaka), velika je većina ne samo uvažila, već je i oživotvorila misao nekonformističkog cinika, književnika Oscara Wildea: „Budući da je teško početi ni od čega, treba odmah uzeti – sve!“ I uzeli su sve. Odmah čim su došli na vlast. Bilo u Vladi, bilo u Saboru, bilo u tvornicama, bilo na fakultetima, bilo na poljoprivrednim dobrima... Kako su sve te štetočine došle do spoznaje da je – ako se već može – najbolje uzeti odmah i sve? Nagonski, poput životinja. Pljačkati su počeli iz nesvjesne pobude, bez razmišljanja i bez svijesti o posljedicama svoga postupka. Kada su namirisali plijen, djelovali su instinktivno. O načinu ostvarenja njihovoga nauma, pa ni posljedicama, nisu odveć razmišljali. Zato što su se našli u prilici, pomislili su da je otimanje plijena, o kojemu je među prvima najtočnije pisao njemački filozof i sociolog te profesor ekonomije Max Weber, njihovo prirodno pravo.
Ne znaju što je to poštenje
Nisu marili za poštenje, a još manje što o poštenju i vladavini misli jedan od najvećih političkih autoriteta (dva puta je izabran za predsjednika Sjedinjenih Država) svih vremena Thomas Jefferson koji u čuvenu Deklaraciju o nezavisnosti uvodi revolucionarne, do danas nenadmašene ideje. Jefferson je – zamislite – 1775. smatrao da aristokracija mora biti zasnovana na sposobnosti i umu, a ne na bogatstvu i podrijetlu. Usudio se pomisliti, potom napisati te unijeti u Deklaraciju tvrdnju da su svi ljudi stvoreni ravnopravni te da im pripadaju neotuđiva prava poput života, slobode i težnje za srećom. Je-fferson je uglađene diplomate i bahate političke moćnike zbunjivao jednostavnošću, ali je zato stekao veliku naklonost naroda. Shvatio je prije više od 200 godina ono što ne shvaća, ili ne želi shvatiti, hrvatska kleptokracija: „Bit vladavine jest u umijeću da se bude pošten“! Ako je točno to što tvrdi Jefferson, tada nije teško zaključiti da su hrvatske vlasti uglavnom nevješte, nesposobne. Zto što su, uglavnom, nepoštene. U prilici da podijele plijen, odnosno; narodnu imovinu, našli su se mnogi. I većina je – svjedoči mi inspektor s izvora informacija – otimala, pljačkala. Prilike su ih učinile lopovima? Nisu. Ne čine prilike čovjeka slabim, nego pokazuju kakav je.
Važno je bilo biti Sanaderov prijatelj
Kada ju je već imao, priliku je iskoristio i Mladen Barišić, sada već bivši šef Carine te HDZ-ov blagajnik ili – što je najvažnije u čitavoj priči – prijatelj Ive Sanadera. Barišić je bio čovjek zadatka. A zadatak mu je bio za stranku, i stranačke prvake, prvo novac skupiti, a potom ga podijeliti. Glavni operativac za solarno plaćanje (lovu na sunce!), odnosno - crne fondove, zaslužan je – pretpostavlja se – za dopremanje kutija novca u HDZ, o čemu istražiteljima svjedoče dojučerašnji jataci i ortaci. Barišić je – kažu – bio zadužen da se najprije ukradena, a potom oprana lova iz državnih te mnogih privatnih poduzeća preusmjeri u tajne sefove i na još tajnije račune. Nismo pali s kruške, pa da povjerujemo kako je tamo neka anonimna marketinška agencija još anonimnije marketinške „stručnjakinje“ toliko inventivna i originalna, a šefica sposobna i kreativna, da su joj sve najveće državne tvrtke, ali i – ispostavilo se – ministarstva (nekadašnji prvi pendrek Kirin isplatio je Fimi-Media 26 milijuna kuna), povjeravale poslove teške stotine milijuna kuna. Fimi-Media izvjesne Jurakice bila je, zapravo, servis za pranje love. Nakon što su od državnih tvrtki, po nalogu kleptokrata, za najjednostavniji posao na svijetu naplatile svote novca od kojih se ne samo običnim smrtnicima, već i ljudima od marketinškog zanata zavrti u glavi, privilegirane agencije (bilo ih je daleko više) su dio nelegalne zarade slale – u kutijama za cipele – stranačkim moćnicima.
Otkud vam, blagajniče, novac?
A oni sada ponavljaju magičnu formulu: „Mi nismo ništa znali!“ Ako je tako – a nije – zašto nisu pitali one za koje su pretpostavljali da znaju: „Otkuda, predsjedniče (ili glasnogovorniče) novac za moju (ili stranačku) kampanju?“?! Zašto ta nevinaščad nije na stranačkim seansama pitala svoga – od Isusa pametnijega (kao što tvrdi priležni premijerov suradnik Rošin) - vođu i učitelja: „Otkud Vama, predsjedniče, novac za vilu u centru Zagreba?“?! Ili: „Otkud Vama, blagajniče, novac za penthouse u Bužanovoj?“?! Svi su oni bili plaćeni za to da ne znaju! Srame li se danas zbog toga? Ne. Ponosni su što ništa ne znaju!? Ne znaju ništa ni ljudi koji su godinama bili zaduženi za skrivanje istine (o zlodjelima poput, recimo, veronske afere nakon koje je pala danas uništena Pliva) te obmanjivanje javnosti. Ne znaju ništa ni o, recimo, tome da je HDZ mnoge pjevače i zabavljače za nastupe na izbornim skupovima plaćao kešom?! Ako ne znaju oni koji su bili plaćeni da znaju, zar je teško pronaći zabavljače koji su primali novac na ruke umjesto na na žiroračun?! Uostalom, državno odvjetništvo trebalo je reagirati čim su mediji počeli izvještavati o tome da su troškovi izbornih kampanja daleko veći od prikazanih. Razni HDZ-ovi, ali i – da se razumijemo – SDP-ovi nominalni i zakulisni direktori kampanja znaju i koliko je crnoga novca potrošeno, i tko ga je pribavio, i od koga je pribavljen, i tko ga je oprao te kome je taj novac i zašto isplaćen.
Za antologiju besramlja
U antologiju najbesramnijih priča o bogatstvu stečenom na sumnjiv način spada, bez dvojbe, i ona o vili (te mnogim drugim daleko većim, skrivenim bogatstvima) Ive Sanadera. Početkom devedesetih Sanaderova supruga Mirjana i njen otac Ivo Šarić, zaposlen u brodogradilištu, kupili su tri stana u Kozarčevoj ulici. Dva stana po 113 metara četvornih i jedan 116 smještena su u vili kojoj pripada – u središtu Zagreba – vrt od gotovo tisuću četvornih metara. Uz ta tri velika stana, u suterenu je postojao još jedan od 49 metara četvornih. Taj stan i stanarka u njemu bili su za Sanaderove uljezi, ili, točnije - trn u oku. Izvađen na vrijeme i bezbolno. Za Sanadera. Grad 1996. briše iz evidencije stan, a stanarki dodjeljuje drugi, veći, na periferiji. No, vlasnik 49 metara četvornih, oduzetih nakon Drugog svjetskog rata, je Đuro Papac koji traži povrat stana. Kojega nema. Moćnici su ga jednostavno – izbrisali. Kako? Lako. Vlast je bila, i još uvijek je, iznad prava i pravde. Pa i iznad privatnoga vlasništva. Zašto su ga izbrisali? Zato što Sanaderi nisu htjeli dijeliti vilu s nekakvim „papcima“. Korumpirani političari, uz pomoć korumpirane birokracije, izbrisali su stan iz evidencije Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva jer je bio – tvrde – derutan.
Kakav zet, takav punac
Po toj bi logici iz evidencije trebalo izbrisati dvije trećine stanova u starome dijelu Zagreba. Prava je enigma kako je Sanader uspio objediniti vlasništvo nad vilom te pripadajućom okućnicom te, dakako, kako je „nestali“ stan postao vlasništvo njegove supruge i punca?! Od besramnog otimanja tuđeg te iskorištavanja gradskih i državnih institucija za privatne interese besramnije je pojašnjenje Sanaderovog punca Šarića gdje je to nestao (tuđi) stan od pedesetak kvadrata: „Pa taj stan ne postoji. To je bio vlažan prostor u koji smo uložili puste pare da ga uredimo. Radili su to još Ivo i moj sin Nenad, a danas je to lijep prostor za gimnastiku u kojemu Mirjana vježba.“ Pa, ljudi moji, je li to moguće? Ako je stanarka stanovala u tom stanu, stan je, dakle, postojao. Ma koliko vlažan i derutan bio. Da im ne smeta, Sanaderovi i Šarićevi su ga – jednostavno – zahvaljujući moći i utjecaju Ive Sanadera, izbrisali. Točnije - oteli. Može se Ivin punac spustiti još niže. Evo kako on tumači zahtjev vlasnika da mu se stan vrati: „Ljudi su nas tužili jer žele na lagodan način doći do nečega što im ne pripada!“?! Kakav zet, takav punac. Koji tupavoj javnosti pojašnjava zbog čega je Sanader zbrisao s premijerskoga položaja: „Imao je gornji tlak 240, a donji mu je bio 120. Sada se smirio. Imao je problema s probavom. Nije mu bilo lako.“
Dao nam je patent na – šlicu!
A kako je tek nama bilo s njim?! Zbog Sanaderove nesposobnosti i pretpostavljene kleptomanije, svima nama tlak skače na 300, a zbog njegovih problema s probavom osjećamo se – usrano. Pa i nakon što su sve državne institucije spoznale da su pod okriljem Ive Sanadera krali svi koji su mogli, protiv bivšega premijera ne vodi se niti jedna istraga. Iako i dalje putuje po svijetu (navodno je u New Yorku kupio stan) i troši novac, i dalje ga nitko ne pita: „Gospodine bivši, gdje ste vi to zaradili?“ U Austriji prije ‘90.?! Kao da je to teško provjeriti. Sanader je prije ‘90. bio jednako bogat kao i Ivica Mudrinić kojemu je država morala kupiti ogroman stan (u zamjenu za njegove patente, od kojih je javnosti poznat samo onaj na – šlicu, kao što to nekoć reče Tanja Torbarina), bio je jednako bogat kao i od hrvatske države kućom nagrađen Gojko Šušak koji se, poput Mudrinića, u jednom izlizanom kožnjaku vratio iz Kanade. Svi su oni dobili pozamašan imetak, a branitelji? Metak. Mnogi su Sanaderovi prijatelji, drugovi i rođaci spoznali da u Hrvatskoj novac može sve - pa i zbrisati stanove i ljude – i zato su za novac činili ma što bilo. Smatrajući vlastite slabosti strastima. Kada su policajci pretraživali Barišićev luksuzan stan, nisu se mogli načuditi bogatstvu u njemu. Samo su glazbeni uređaji i televizori vrijedni nekoliko desetaka tisuća eura. Vrijednost njegovih skupocjenih odijela i košulja nadmašuje višegodišnja primanja nekoliko radničkih obitelji. I dok je čašćavao po skupim restoranima, nitko Barišića nije pitao: „Odakle ti novac?“ Kako i bi kada je taj novi stanovnik Remetinca u Carini zapošljavao samo HDZ-ovce. Koji ga sada neće iskjučiti iz stranke kao što su, primjerice, isključili Polančeca. I mnoge druge. Nećemo ga isključiti, baja neuvjerljivo tajnik stranke, stanoviti Bačić, jer bi to bilo prejudiciranje krivice. Malo uvjerljivije muljajte, g. Bačiću. Nećete ga izbaciti iz stranke zato što se nadate da će štititi korumpirane moćnike. Čim progovori, kao što je progovorio Polančec, dobit će vritnjak.

P.S. Tko ne kažnjava zlo, taj zapovijeda da se ono čini – rekao je davno Leonardo da Vinci. Zlo se, dakle, čini – nečinjenjem. A zlo nisu kažnjavali, što znači - zapovijedali su da se ono čini, upravo oni koji danas tobože vode (natjerani od EU) oštru borbu protiv korupcije. Da su uistinu principijelni, uz tolike uhićene i osumnjičene, uz trag novca prema samom vrhu stranke i Vlade, iz moralnih bi razloga dali ostavku. Kao što bi se, nakon što je raskrinkan da je 49 dana besplatno ljetovao na Brijunima, SDP-ovac Nenad Stazić trebao pokriti ušima i reći: „Da, to što sam učinio, suprotno je predstavama koje izvodim u Saboru.“ Kao što bi se ušima trebao pokriti i za svagda ušutjeti Frano Matušić, koji kaže da je državna revizija poslovanje HDZ-a ocijenila besprijekornim. Zar je, Matušiću, revizija pregledavala i crne fondove?! I kako poslovanje stranke koja zbog afera puca po svim šavovima itko imalo moralan i normalan može tretirati uzornim?!