Nekad su svi imali posao, a danas...?

STJEPAN SMOLKOVIĆ, UMIROVLJEN MESAR IZ ŠTRIGOVE KAŽE:

Mjesta i život u njima obilježavaju ljudi. Svako mjesto ima poneku od svojih legendi. Postoje osobe koje svi poznaju, doživljavajući ih kao osebujne svjedoke vremena prostora na kojem žive. Tako je i sa Stjepanom Smolkovićem, umirovljenim mesarom iz Štrigove.
Uz kavu u kafeu Kult sreli smo se s vitalnim, brzohodajućim Stjepanom koji je u 97. godini života i saznali da je do 1972. godine držao vlastitu mesnicu u mjestu u kojem živi.
- Nekad su svi imali posao, a pogledajte danas - započinje priču i dodaje kako ga žalosti aktualan trenutak u Hrvatskoj.
- Nismo to željeli. U vrijeme u kojem sam ja radio praktično se nije smjelo dogoditi da netko ne radi. Jest da su ondašnja vremena imala svojih nedostataka, ali rad je taj koji nam daje sigurnost kakvu danas mladi nemaju - kaže Stjepan Smolković.
Na naše pitanje kako provodi dane u mirovini daje nam neočekivan odgovor. Neočekivan stoga što njegov jasan ton u govoru i brzo razmišljanje ne odaju osobu kojoj su dani starosti melankolični.
- Teško mi prolaze dani. Supruga Milka, kojoj je 81 godina, nema mirovinu, ali moja je dovoljno dobra da od nje možemo živjeti. Pa ipak, starost je starost iako često govorim da se sljedećih devet godina neću predati. Kad je lijepo vrijeme, prošećem do Kulta ili u centar na kavu, ali kad kiši ili sniježi, ne izlazim nikamo. Tako vam to dođe kad vam pozne godine ograniče kretanje i društveni život - kaže Stjepan i nadovezuje se na mladenačke dane.
Stjepan je, naime, bio jedna od onih žrtava sustava koje su posve nedužne završavale u zatvoru i bivale mučene zbog same činjenice da postoje.
Batine u najljepšim godinama
- Ja sam 1946. godine otvorio mesnicu u Svetom Martinu na Muri i kod mene su kupovali svi. Pa i oni koje je sustav smatrao nepodobnima. Jednog su mi dana ušli “križari” u mesnicu, kupili neke kobasice i ja sam narednog dana zbog toga bio zatvoren ovdje, u Štrigovi. U prostoriji u kojoj su me zatvorili sve je smrdjelo po krvi i mučenju - priča naš sugovornik.
Iz Štrigove je bio premješten u Čakovec, u prostorije koje su kasnije postale sjedište policije, potom Centra za socijalnu skrb, a danas uglavnom stoje prazne.
- Kad su nas slali na kamion, znali smo da nas planiraju strijeljati. Kapetan je mene izdvojio i pitao što sam napravio kad sam tu. Rekao sam: “Ništa.” Primio me za ovratnik i poslao na drugi kamion, u Čakovec, na UDBA-u. Bilo nas je puno tamo. Sjedili smo i spavali na ugljenu, a ja sam stalno kovao plan o bijegu. Nakon dva tjedna su nas premjestili u Varaždin i tamo sam bio mjesec dana. Saslušanje, batine, vješanje za noge, puštanje struje - sve smo mi to tamo prolazili, a mene su potom osudili na četiri godine zatvora. Ni za što! Sudac je rekao da mi sude “radi primjera drugima”. Odsjedio sam tri godine i onda su me pustili kao udarnika koji će ići graditi autocestu. Bio sam sedam puta na gradnji autoceste, a kad sam došao kući, u Štrigovu, otvorio sam mesnicu. Imao sam pet radnika, mesnica je radila od 1951. do 1972. godine i svi smo tada mogli solidno živjeti - zaključuje Stjepan Smolković ispijajući svoju kavu s mlijekom.
A. Ličanin