Kolumne 27.10.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:12.

Nakon što je zabranio referendum, Ustavni sud može zabraniti i izbore!

PISMO IZ ZAGREBA

Zašto je pravosuđe jedan od temelja demokracije? Zato što su sudovi, ali i sve ostale pravosudne institucije, oaze prava i pravde. Sudu se obraćamo jer je on zaštitnik pravnoga poretka, on osigurava primjenu zakona, ravnopravnost i jednakost svih građana pred zakonom. Sud odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o pravima i obvezama države. Sud je, u biti, korektiv nepravde. On treba biti neovisan i nepristran te donositi odluke o pravima i obvezama građanina ili o sumnji, odnosno optužbi za kažnjivo djelo u razumnome roku. A kada iscrpimo sva druga pravna sredstva zaštite te u slučajevima u kojima je sudska odluka postala pravomoćna, a smatramo da su nam njome povrijeđena ljudska prava ili temeljne slobode zajamčene Ustavom, obraćamo se Ustavnome sudu. Lijepo zvuči, zar ne?! Ovo su, u našemu, hrvatskome slučaju doslovce mrtva slova na papiru. Stvarnost je drugačija. Surova prema građaninu, ili narodu kao tobožnjem suverenu. Sudove neovisnima, časnima i pravednima čine suci. Nepovodljivi, nepotkupljivi, moralni i stručni. Ljudi posebnog kova. Osobe vrijedne divljenja. Puritanci. Što su im veće nadležnosti, to bi suci trebali biti časniji, pošteniji, hrabriji, stručniji i, u konačnici, pravedniji. Suci bi trebali biti uzorne osobe, stupovi društva imuni na bolesti od kojih pobolijeva država i društvo.
Nećemo popustiti
Ovaj put se neću baviti sucima upravnih, trgovačkih, općinskih ili županijskih sudova poput, recimo, Lozine (Split) ili Milanovića (Gospić) koji svojim ponašanjem, znanjem, poštenjem, svjetonazorom, kompetentnošću te – najblaže rečeno – upitnim moralom dovode u pitanje bit postojanja hrvatskih sudova. Nakon još jedne njegove očekivane, na zakonima i Ustavu neutemeljene odluke, nije na odmet posvetiti dodatnu pozornost Ustavnome sudu. Točnije, sucima toga suda. O njima – naročito njenoj predsjednici Jasni Omejec – govore njihova (ne)djela. Prošloga je tjedna Ustavni sud odlučio da nema pretpostavki za raspisivanje referenduma o izmjenama Zakona o radu. Zašto? Zato što je Vlada odustala od spornog zakonskog prijedloga. Iz čista mira? Dok su sindikati najavljivali da će izmjene Zakona o radu zaustaviti ili, ako bude izglasan po hitnome postupku, osporiti referendumom, Jadranka Kosor im je uzvraćala: „Nećemo popustiti. Izmjene ćemo provesti!“ Nakon što su sindikati mobilizirali čitavu naciju te u vrlo kratkom vremenu skupili više od 700 tisuća potpisa, u vlasti je prevladao strah. Od čega? Strah da bi se referendum protiv izmjena Zakona o radu mogao pretvoriti u demonstraciju protiv neuspješne Vlade.
Izvanredni slušači
I zato je HDZ, koji u pravničkim podvalama zastupa Vladimir Šeks, prvi počeo proturati tezu - uz pomoć dobro plaćenih „stručnjaka“ - kako će referendum postati besmilen i nepotreban kad Vlada odustane od izmjene Zakona o radu. Ustavni sud i ovaj je put pokazao da su njegovi suci – izabrani po političkom, stranačkom, nepotističkom, a ne stručnome ključu - izvanredni slušači. Donijeli su odluku koju je vlast od njih i očekivala. Gazeći time i Ustav, i zakone, i dignitet Ustavnoga suda. Točno, hrvatski je Zakon o referendumu nedorečen i loš, nelogičan i, u biti, antidemokratski. Upravo Zakon o referendumu stvara pretpostavke za rušenje neposredne demokracije. Naime, Zakonom se propisuje da Sabor nakon održanog referenduma Ustavnome sudu šalje na provjeru je li referendumsko pitanje u skladu s Ustavom ili nije. Kakvoga to smisla ima?! Zar nije logičnije da prije skupljanja potpisa inicijativni odbor daje referendusmko pitanje Ustavnome sudu na provjeru ustavnosti? Ne samo da je logičnije, nego je i pravno utemeljenije. Evo i zašto. Neupućeni, pravno nepotkovani ili zlonamjerni organizatori prikupljanja potpisa za referendum mogu protuustavnim pitanjem manipulirati građanima koji se nakon dovoljno prikupljenih potpisa i odbijenice Ustavnoga suda mogu kivni s pravom pitati vlast: „A zašto ste dopustili skupljanje potpisa za neustavan referendum?!“
To će Šeks srediti
Vlast i za takvo ponašanje ima svoju logiku. Prvo se nada da nitko neće skupiti potrebnih 450 tisuća potpisa. Ako ih prikupi, naknadnom provjerom ustavnosti referendumskog pitanja Ustavni sud uvijek može referendumu reći NE i tako vlast zaštititi od neželjenih posljedica. A zbog čega je vlast sigurna da će Ustavni sud donijeti odluku koja njoj odgovara? Računa na vjernost ljudi koji su se u Ustavnome sudu našli zbog podobnosti, a ne stručnosti i poštenja. Pa, pobogu, ne trpi vlast nakon nakaradnih izbora sudaca bujicu napada iz čistoga altruizma, već zato što očekuje protuuslugu. I do sada su suci donosili zahvalničke odluke. Uostalom, i dojučerašnji potpredsjednik Vlade Damir Polančec svjedoči da mu je Ivo Sanader – dok su bili glavni igrači - potvrdio kako je Šeks zadužen da Ustavni sud sruši Zakon o neradnoj nedjelji. Čime će HDZ skinuti s leđa Crkvu te umiriti najvjernije koalicijske partnere – tajkune. Po sličnome su scenariju, pretpostavljam, vlast i Ustavni sud izigrali i sindikate i više od 700 tisuća punoljetnih građana, odnosno, glasača. Ali ova će im se igra obiti o glavu. Evo i zašto. U Ustavu Republike Hrvatske, članak 87., nedvojbeno piše da će Hrvatski sabor raspisati referendum u skladu sa zakonom ako to zatraži deset posto od ukupnog broja birača.
Prijetnja je dovoljna?!
Ne piše ni u Ustavu, a ni u Zakonu o referendumu, da se – i u kojim to slučajevima - nakon jasno izražene volje više od 10 posto građana može odustati od referenduma. Po tumačenju Vladimira Šeksa, a potom i Ustavnoga suda, referendum se - pa makar ga zatražili i svi punoljetni građani Hrvatske - ne treba održati ako se promijene OKOLNOSTI. Gdje to piše? Nigdje. Predsjednica Ustavnoga suda Jasna Omejec u politikantskom obrazloženju političke, a ne pravne odluke Ustavnoga suda o zabrani ili - kako to Sud između redaka šeretski tumači - besmislici održavanja referenduma pokušava se ne držati Zakona kao pijan plota: „Ostvarenje volje naroda u demokratskom društvu može se djelotvorno izraziti i ‘prijetnjom’ održavanja referenduma.“ Što to uopće znači? Tko ocjenjuje je li dovoljna prijetnja? Ustavni sud koji se u ovome slučaju pretvorio u tvrđu HDZ-ovu frakciju?! I izjava J. Omejec o „djelotvornosti prijetnje referendumom“ dovoljno govori o namjernoj nedorečenosti Zakona o referendumu u kojemu bi trebalo nedvojbeno pisati da, nakon što Ustavni sud potvrdi ustavnost pitanja te nakon što se počnu prikupljati potpisi, niti Vlada, niti Sabor više ne mogu – skupi li se dovoljan broj potpisa - izvesti niti jedan manevar kojim bi se referendum onemogućio.
Nije tu zbog stručnosti
S nevjerojatnom je količinom taštine Jasna Omejec u obrazloženju neustavne ZABRANE referenduma uzvraćala na napade sindikalnih šefova. Ne samo da se nedorasla funkciji predsjednice Ustavnoga suda politički obračunavala sa sindikalistima te svima onima koji misle drugačije (a takvih je, hvala Bogu, mnogo), nego je bjesomučno udarala ispod pojasa: „Kvalifikacije sindikalnih čelnika pokazuju stupanj njihove nevjerodostojnosti, nedostatak demokratičnosti i nedostatak kulture.“ Tko je Jasna Omejec da ocjenjuje nečiju (ne)kulturu? S druge strane, ako se želi baviti politikom, predsjednica Ustavnoga suda treba dati ostavku i potom se učlaniti u neku od stranaka. Uostalom, u Ustavnome sudu J. Omejec obrela se ne zbog stručnosti, iskustva i naročita pošetnja, već zahvaljujući političkoj trgovini. Zbog nje je čak promijenjen Zakon o izboru sudaca, ali ne da bi se povećali, već da bi se smanjili kriteriji. Do 1999. jedan od uvjeta za izbor sudaca bio je pravnički staž u trajanju najmanje 15 godina, a nakon toga, zbog J. Omejec – 12. Njezina kolegica Slavica Banić, koja je u 11 godina promijenila osam radnih mjesta te pravosudni ispit polagala sedam godina, postaje sutkinja Ustavnoga suda čak i bez uvjerljivoga dokaza o tom mizernom pravničkom stažu.
Sud je poput Komiteta
Odakle Jasni Omejec pravo sindikaliste proglašavati nekulturnima kada i ona sama nekulturnim, predsjednici Ustavnoga suda neprimjerenim, zadriglim te ekstremno ispolitiziranim istupom pokušava diskreditirati svoje – izgleda – političke protivnike?! Tako kako to radi J. Omejec, sa sindikatima se ne usude – ali i ne smiju – razračunavati ni najekstremniji političari. Šefica institucije koja bi trebala biti središte mudrosti, odmjerenosti, pravednosti i snošljivosti drznula se sindikaliste okvalificirati nedoraslima „jednoj demokratskoj proceduri“?! A po čemu je to Jasna Omejec dorasla demokratskim procedurama kada svoj posao odrađuje tako da će kobne posljedice osjećati nekoliko generacija hrvatskih građana?! J. Omejec i Ustavni sud nisu ocjenjivali je li referendumsko pitanje u skladu s Ustavom, što im je, zapravo, bila jedina zadaća i dužnost, već su procjenjivali političke i društvene okolnosti u kojima bi se referendum održao. A one su – jednoglasni su suci – nepovoljne. Za koga? Za vlast, naravno. U obrazloženju odluke Ustavnoga suda, među ostalim, piše: „Ustav zabranjuje ostvarenje političkih ciljeva po cijenu nereda i sukoba.“ Procjenjuje li to Ustavni sud, poput Centralnoga komiteta, sigurnosno-političku situaciju u zemlji?! Pa na taj način, sa sličnim obrazloženjem, nakon što je zabranio referendum, Ustavni sud može zabraniti i predstojeće parlamentarne izbore.
Po pravo na – ulicu!
Uostalom, građani se imaju pravo i demonstracijama, na ulici, boriti za svoja prava, za dostojanstven život i za više demokracije. Demonstracije su, gđo Omejec, legalan i legitiman demokratski čin, i nikakvi ih, pa ni rigidni hrvatski sudovi ne smiju, ne mogu ni neće spriječiti. Ako tako odluči narod, koji je u demokratskim, parlamentarnim državama suveren. J. Omejec je na tragikomičnoj pressici asistirao sudac Davor Krapac koji je ironično izvalio: „Želimo li reći: ‘Idemo, oktobar je, provedimo Oktobarsku revoluciju’. Ili ćemo reći: ‘Ne! Držimo se našega Ustava.“ E, pa, gospodine Krapče, revolucija je demokratski čin u državama čije se vlasti (izvršna, zakonodavna, sudska, ustavna – kao četvrta) ne drže svoga ustava i ne dopuštaju neposrednu demokraciju (referendum). Da, uz nesposobnu vlast i politikantske, vlasti priležne sudove ulica i narod na njima jedina su perspektiva. Ali, pazite, umjesto da ocijeni ustavnost referendumskog pitanja – što jest, ponavljam, u ovome slučaju njegova jedina zadaća – Ustavni sud zabranio je referendum zbog, po njemu, nepovoljnih društveno-političkih okolnosti te je smislio – protivno Zakonu o referendumu - odluku da Sabor godinu dana u zakonodavni postupak ne smije uputiti sličan ili isti prijedlog (izmjena) Zakona o radu. A koliko bi nakon, pretpostavimo, za sindikate uspješnog referenduma, vrijedila zabrana izmjene Zakona? Do novoga referenduma. Dakle, u tom grmu leži zec. Vlast, a potom i Ustavni sud, znaju da se odluke jednog referenduma mogu poništiti jedino drugim referendumom. I zato su pogazili Ustav, zakone te pravo građana da odlučuju. A kakva to vlast čini? Nedemokratska.

P.S. Za srozavanje svih kriterija, uz političare, najveći su krivci novinari, točnije – urednici. Oni ili ne razlikuju, ili su plaćeni da ne razlikuju važno od nevažnog, dobro od lošeg, vrijedno od nevrijednog. Stotine je novinskih stranica te tisuće radijskih i televizijskih minuta posvećeno cirkusu zvanom „Gdje će sjediti Ivo Sanader?“ Umjesto da sve te pozciji saborskoga zastupnika nedorasle likove ismiju zbog straha pred Ivom Sanaderom, mediji su satima i danima ponavljali neukusnu, praznu, nebitnu priču o Sanaderovoj stolici (jedino u ovome kontekstu rabim dvosmislen izraz stolica, a u svim ostalim – stolac). U toj lošoj, žalosnoj predstavi još jednom je demostrirana ograničenost političkoga uma. Oni koji su se devet godina Sanaderu uvlačili, nakon zakonski zajamčenog povratka u Sabor, nakanili su ga staviti u tzv. magareću klupu. Dakle, svog dojučerašnjeg velikog vođu i učitelja uvijek nečiji poslušnici nakanili su pretvoriti u magarca. Račune im je pomrsio Luka Bebić koji, istina, nije branio princip, nego, čini mi se, svog prijatelja. Evo što je o tome rekao Bebićev suparnik Linić: „Ljudski primitivizam i nečovječnost došli su danas do punog izražaja u sabornici. Sram me je bilo kada sam vidio kako se HDZ-ovci ponašaju prema čovjeku kojeg su do jučer kovali u zvijezde, a danas bi ga najradije zatukli. Sramota, jadno, nečovječno... Nikada se nisam slagao s Lukom Bebićem ni u čemu, ali danas sam ponosan što je on predsjednik Sabora. Postupio je korektno i ljudski.“ Je li vam sada jasno zašto je Hrvatska na dnu provalije?

Izvor: 2896