Glas javnosti 27.10.2010. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:12.

Premali interes za učenje slovenskog jezika (2.)

U broju od 5. listopada, pod naslovom “Premali interes za učenje slovenskog jezika”, Stanko Rebernik u izjavi vašoj novinarki Ličanin tvrdi poluistine, nešto što se ne smije politizirati u državi koja se (ako) priprema za ulazak u EU. Jednom sam i osobno hvalio i podržavao Rebernika kao prvog ravnatelja domaćeg (autohtonog) Štrigovčana. Pogotovo pak, jer je uspio smjeniti “tvrdoglavog diktatora”. Olakšanje se osjećalo na više načina, jedno od tih su bili lokalni izbori 2009. na kojima sam i ja agitirao za pobjedu Rebernika na položaj općinskog načelnika.
U povijesti štrigovskog školstva bilo je boljih i lošijih ravnatelja škole, pedagoga ali i divljaka. A i takvih koji su bili sve u jednome za potrebe prljave politike, uglavnom okupatorske. Od 1945. (po oslobođenju) kontinuitet loših ravnatelja se nastavlja (nakon pokolja 1947.) ali s drugim politikim predznakom. Dozvoljavalo se tući djecu, maltretirati izgovorom. Tako na primjer za “štiri” umjesto četiri zaradila se sočna pljuska, nepodobni pa “krušku” po glavi. Djeca su pišala od straha (nešto je bilo objavljeno i u vašme listu!), padala u nesvijest. O ocjenama da ne govorim. Danas je situacija sofisticiranija. Mobing nad djecom od strane pojedinih učitelja, djece nad djecom gori je od starih batina. U novije doba Štrigovom su prodefilirale sve moguće kombinacije učitelja iz RH i Bosne. U većini djece prevladao je duh “domaćeg”, pa se u općoj upotrebi i dalje govori “štiri”, dedek i babica itd. Zašto taj kontroverzni pristup odgoju naše djece? Želite uništiti kajkavski jezik? Štrigovsku kulturu i identitet? Na to nemate pravo!! Jednako kao što nemate pravo na bezočnu pljačku, krađu državne privilegije onima koji to rade u ime ideologije (Vukšić o tome piše upravo na istoj strani vašeg lista od 5.10.).
Gospodine ravnatelju, anonimnu anketu sam ja zatražio od vas još zbog i nakon vaših konzultacija dogovorena je da se izvede u tišini bez politikanstva. Trebalo vam je 2 godine da se na pritisak ministarstva o njoj izjasnite ispred vijeća roditelja. Od ukupnog broja anketiranih (55% roditelja), njih 20% izjasnilo se za slovenski jezik kao vannastavni neobavezni predmet. Ostali roditelji nikada nisu bili anketirani jer nisu došli na roditeljske sastanke! (Da nisu željeli anketu, dakle je laž!) Pokrenuta je lavina pritisaka na mnoge anonimne roditelje. Na kraju tek 9 (devet) je objavilo imena svoje djece. U toj fazi sami ste se žalili na mnogobrojne pritiske. Od koga? Razotkrijte te ksenofobe, kojima se upalila crvena lampica. Jer ako od polovice roditelja 26 želi nastavu od 100% se može očekivati bar 50 đaka. A to je mnogo previše. Bez obzira što su desetljećima skoro pa sva djeca 8. razreda odlazila na srednješkolsko obrazovanje u Sloveniju. Što ste vi, učiteljsko vijeće, školski odbor učinili? Dva školska sata nastave slovenskog jezika ostavili ste utorkom kao nastavu za nepodobne (njih 9, kasnije 7) izvan školskog vremena. Dakle kad su sva djeca već bila razvožena kućama, a nepodobni su morali kući pješke po snijegu, blatu. Hvala vam lepa za takvu uslugu.
Danas moj sin pohađa osnovno šolo v Stročji Vasi, nakon što sam ga upoznao s programom i ljubaznim učiteljima u Raskrižju i Stročjoj Vasi. Izabrao je “evropsko šolo” v Stročji Vasi i do danas mu nije žao. Prije dva dana u 9. razredu (naime 7. je preskočio) po prvi je puta slovenskog jezika dobio 5 (peticu). Ljubazni učitelji i tamošnja ravnateljica toliko su ljubazni da oboje imamo osjećaj da hodamo po “crvenom tepihu”. Ti ljudi su vas zamolili ravnatelju za “prijateljski stik”, ali vi se niste odazvali. Štrigovska (čitaj čakovska) politika mora prestati držati “fige u džepu”. Svi dečki i puce iz Štrigove svakog dana, srdačno ga pozdravljaju kad mimo škole u Štrigovi odlazimo prek “meje”. Na graničnom prelazu Banfi, djelatnici su vrlo ljubazni, naročito na slovenskoj strani. Dakle Europa je tu. Prve lastavice probijaju led, sutrašnjem vremenu u kojem će djeca i roditelji konačno slobodno odlučivati gdje se žele školovati, govoriti slobodno svoj govor kao vjesnik prijateljstva. A ne mržnje. A sve za razliku od 1993./94. kad su ravnatelji u Štrigovi progonili roditelje čija su djeca tradicionalno pohađala spomenute škole s druge strane tzv. meje.
Radenko Krauthaker, Prekopa

Izvor: 2896