Rukom pod ruku

Knjižnica Nikola Zrinski Čakovec i Matica hrvatska ogranka u Čakovcu u suradnji s Udrugom gluhih i nagluhih Međimurske županije, u srijedu, 27. listopada, upriličili su također jedno ugodno druženje u večernjim satima u Scheierovoj zgradi. I ovaj put povod je mjesec knjige koji je veoma obogaćen mnogim zbivanjima.
Ove večeri promociju knjige “Rukom pod ruku” upriličila je Ružica Juras, Varaždinka ali međimurska snaha kako je s ponosom istaknula na samom početku. Promociju je vodila veoma uspješno Ljiljana Bogojević. Tumač za gestovni govor bila je Zlatica Bahun. Bilo je red govora, red pjesme, sve savršeno usklađeno. Profesor i skladatelj Ivan Meznarić bio je klavirska pratnja u pjesmama Valentine Geci, Ivanke Lakatoš i Dragice Trstenjak. Bilo je više uzvanika iz Zagreba, Varaždina te predstavnici Međimurske županije. Na samom početku obratio nam se Ernest Fišer osvrnuvši se na samu knjigu, autoricu a najviše riječi posvetio je Zvonku Zvonimiru Juras kome je ova knjiga i posvećena. Gospođa Ružica opisuje mnoge detalje iz njihova zajedničkog života, opisuje njihovo putovanje kroz život i nastavak putovanja bez životnog partnera. Zajedno, u braku proveli su 57 godina. Bio je sveučilišni profesor, doktor znanosti, psiholog a ponajprije čovjek. Svoj život uvelike je posvetio osobama oštećena sluha zalažući se njihovo usavršavanje i daljnje napredovanje. Kao dokaz tim činjenicama bilo je prisustvo njegovih bivših studenata, sada profesora. Svjedočili su oni o njegovom sebedarju, ljubavi i brizi za druge a ponajprije za svoju obitelj. Bio je iznimna osoba složili su se svi. A u životu on i gospođa Ružica išli su zaista rukom pod ruku, međusobno se nadopunjavali, poticali jedno drugo. Ni u njihovom životu nisu uvijek samo ruže cvale. Bilo je i tvrdnja. Oni su sebe davali drugima i tu beskrajnu ljubav i dobrotu dijelili. I zato ne čudi njihova konstatacija da se isplatilo živjeti. Život može biti lijep samo ako mi to stvarno želimo i ako je Bog naš put, naša svjetlost i putokaz. Imati vjeru, Bogu dati mjesto u svome srcu i onda se zaista isplati živjeti.
Ja osobno gospođu Ružicu nisam poznavala ali čuvši sve te riječi osjećala sam kao da je oduvijek poznajem. Na kratkom domjenku našle smo se oči u oči i naše upoznavanje bilo je neizbježno. Nekoliko riječi i otvoreno srce i otkrile smo ono nešto. Ima ona mnogo godina a veoma je vitalna, zdravog razuma i dobrog srca. A sve to jer je vjerovala, ljubila i prihvaćala. U jednom trenutku poklonila mi je i svoju knjigu s posvetom. Bila sam neizmjerno radosna i sretna a ona je znala da je napravila dobro djelo. Dobro je činiti dobro, a njezin lanac dobrote i dalje se širi i s ponosom će moći reći da se isplatilo živjeti.
Marija Sklepić