Zrinski i Međimurje

Nedavno smo u Čakovcu imali mogućnost prisustvovati znanstvenom skupu o Zrinskima. Rijetke su prilike nazočiti takvim događajima, a osobito uz takve kvalitetne izlagače i organizaciju. Čestitajući svima koji su sudjelovali, posebno treba istaknuti važnu ulogu prof. dr. Jurja Kolarića, predsjednika Organizacijskog odbora, koji je nedavno otvorio i vlastitu etnografsku zbirku u Donjem Hrašćanu. Očito se dr. Kolarić, ponešto rasterećen obavezama u Zagrebu, konačno odlučio više posvetiti svojoj „prvoj ljubavi“-povijesti Međimurja.
Slušajući na skupu izlaganja o ulozi Zrinskih od njihovog sve do našeg vremena, mogli smo biti zadovoljni i sasvim lijepim brojem onih koji su se odnosili na samo Međimurje. Još nas je više obradovala najava da će sva ta predavanja biti konkretizirana u tiskanom zborniku radova, a da će, štoviše, za dvije godine, sam skup imati i svoj nastavak.
Očito, zajedno sa nekim drugim skupovima zadnjih godina, u Međimurju je postignuta određena kvantiteta znanstvenog rada, ali sada se postavlja pitanje kako postići i kvalitetu. Osobito je važno transferirati rezultate znanstvenog rada do šire javnosti, ugraditi ih u opće obrazovanje, kao u kulturnu i turističku ponudu županije, koja će u budućnosti biti sve važnija sastavnica gospodarstva.
Da bi uočili određene mogućnosti, komparirati ću skup u Čakovcu sa promocijom knjige koje se upravo ovih dana održava u Zalaegerszegu. Knjiga nosi naziv „Gospodarstvo i društvo međimurskog vlastelinstva u 17-18. stoljeću-Izabrani povijesni izvori.“
U knjizi, između ostalog, možemo saznati i brojne podatke o vremenu Zrinskih, npr. kako su Petar i Nikola Zrinski podijelili vlastelinstvo i čakovečku utvrdu, kako je izgledao inventar konfisciranih pokretnina i dobara Petra Zrinskog, možemo proučiti popise međimurskih selišta i posjeda iz raznih godišta, izvješća o ubranim porezima, popis općina međimurskog kotara u vrijeme uređivanja vlastelinstva, kao i brojne druge izvore.
Osim toga, možemo pročitati i zasebna poglavlja o stručnoj literaturi potrebnoj za proučavanje Međimurja, o povijesti vlastelinstva, geografskom i općem upravnom položaju, o društvenom ustroju i gospodarstvu itd. Sve je to popraćeno znanstvenim aparatom, uključujući indeks u knjizi od 500 stranica tiskanoj na tri jezika- njemačkom, mađarskom i hrvatskom.
Netko bi mogao reći: „Lako je Mađarima, oni čuvaju našu povijest u svojim arhivima“, ali ne, ova knjiga je nastala temeljem istraživanja u bečkim arhivima! I zamislite sada činjenicu da jedan (uza svo poštovanje) mali arhiv u Mađarskoj tiska knjigu o povijesti Međimurja, pisanu i hrvatskim jezikom, utemeljenu u bečkim arhivima i pod daleko težim tehničkim uvjetima nego u Hrvatskoj, jer je Mađarska još jače pogođena recesijom od naše zemlje.
Mogli bi sada zajaukati i optužiti sve i svakoga za još jedan poraz hrvatske historiografije, ali bolje bi bilo ovakvu situaciju prihvatiti kao izazov. Moramo uočiti da glavnu snagu u obradi lokalne povijesti moraju predstavljati lokalne institucije, a ne udruge građana, kako god ugledne bile. Kod nas je stanje takvo da nekoliko institucija koje bi trebale, pa su već odavno i mogle, nisu učinile dovoljno čak ni na prezentaciji vlastite građe, a kamoli da su se interesirale o bilo čemu što bi se o povijesti Međimurja čuvalo u Beču. Istovremeno, bilo gdje, a osobito kod nas, za potporu znanstvenih istraživanja je potrebna politička volja, a situacija je takva da se upravo znanost tretira kao nekakvo slijepo crijevo, koje prvo treba odsjeći kod bilo kakvih proračunskih problema. Čak i u vremena kad se nešto daje, onda se to čini na ponižavajući način i isključivo za kratkoročne projekte koji su mogu iskoristiti za vlastitu promociju političara, umjesto da se ulaže u trajne vrijednosti na dobrobit svih.
Zato apeliram da se izradi dugoročna strategija znanstvenih istraživanja o povijesti Međimurja, čiji nositelj će biti lokalne institucije i tijela vlasti uz sudjelovanje svih zainteresiranih udruga građana i pojedinaca.
Mi u Povijesnom društvu već duže vrijeme vršimo arhivska istraživanja u mnogim zemljama, a kako se financiramo, radije nemojte ni pitati! Pokušali smo se svojedobno obratiti Ministarstvu kulture i Međimurskoj županiji za podršku po tom pitanju, ali kao što možete pretpostaviti, njih to nije zanimalo. Na žalost, nema drugog ni boljeg puta da se sazna nešto više o povijesti Međimurja, osim znanstvenog rada. Kakva je kod nas trenutno situacija, možda ni sljedećih 100 godina nitko neće tiskati knjigu sličnu onoj koja se upravo promovira u Zalaegersegu. Stoga nam neće biti druge, nego knjige o neistraženoj povijesti Međimurja kupovati u Mađarskoj. Na sreću, barem su tiskane na hrvatskom jeziku!
Branimir Bunjac,
Povijesno društvo
Međimurske županije