Milan Ignac - Rom koji je pobjegao od Roma

Kako žive Romi koji su se odlučili na napuštanje romskih naselja u Međimurju te bolju budućnost potražili u pravoj integraciji s ostalim stanovništvom, prikazat ćemo reportažama u kojima će nam sugovornici biti međimurski Romi koji su - pobjegli od sunarodnjaka.
Pedesetdvogodišnji Milan Ignac do prije godinu dana živio je u romskom naselju Parag u kojem je godinama bio i predsjednik tamošnjeg mjesnog odbora.
Od studenoga 2009. godine stanovnik je Novog Sela na Dravi u kojem živi sa suprugom Ljubicom te sinom Alenom i njegovom obitelji. Preostale šestero djece također imaju svoje obitelji, no svi žive u romskim naseljima. U ovo mjesto proteklih je godina doselilo 5 romskih obitelji.
JEDINO RJEŠENJE
- Moja najveća pogreška u životu je bila što sam svojevremeno podržavao legalizaciju romskih naselja. Sad znam da je iseljavanja iz geta jedino rješenje romskog problema. Prije nego što se počelo s legalizacijom, trebalo je kvalitetnim programima povući novac iz europskih fondova te po naseljima pitati: Štef, Joška, Đura, evo novca! Hoćete li izaći iz naselja? Sada se golema sredstva slijevaju u naselja, a napretka u integraciji gotovo da i nema - kaže Milan Ignac.
Na pitanje zašto je otišao iz Paraga, odgovara:
- Neka mi moji sunarodnjaci ne zamjere, ali iz romskog naselja otišao sam zbog bolje budućnosti svojih unuka!
Ipak, djedova želja još se nije posve ostvarila: od 30 Milanovih unuka, 28-ero ih živi u romskim naseljima, kamo su mu se kćerke udale. - Kod većine Roma svih životnih dobi prisutna je želja da napuste geto. Ali nemaju mogućnosti. Zato ponovo apeliram na županijske vlasti da razmotre ponudu koju već dulje vrijeme predlažem: treba formirati tim stručnjaka među kojima mora biti jedan Rom koji će biti na stalnom raspolaganju svojim sunarodnjacima i koji će biti koordinator pri rješavanju problema. Nudim se za takvog suradnika i ne tražim ured u Županiji, nego mogućnost da pomognem. U Međimurju živi oko 9.000 Roma i svakim ih je danom sve više, a i problema. U Županiji bi trebali biti sretni da netko ovaj vrući krumpir uopće hoće uzeti u svoje ruke - dodaje Ignac.
DOK MOGU MICATI RUKAMA, RADIT ĆU!
Naš je sugovornik prije 4 godine otišao u invalidsku mirovinu zbog oštećenja kralježnice nakon 32 godine radnog staža provedenog u Metalcu, Građevinskom kombinatu, Općini Nedelišće te Čakomu. I u penziji - radi. Otvorio je obrt i bavi se prikupljanjem sekundarnih sirovina. Sve račune podmiruje redovno jer ne želi propovijedati ono što ne primjenjuje u životu.
- Dok Milan može hodati i micati rukama, Milan će raditi! I to ne samo da bih osigurao pristojan život svojoj obitelji, nego ću raditi i na romskom problemu u Međimurju. Obećan mi je skori prijem u vodstvu SDP-a u Zagrebu, stranki čiji sam dugogodišnji član, te kod predsjednika Josipovića, a prijeme sam tražio iz samo jednog razloga. Da objasnim da ulaganje novca u romska geta nije rješenje! - odlučno kaže Milan.
Željka Drljić

Suseda, hodite na kavicu
Milan je, zahvaljujući svojoj komunikativnosti i elokventnosti, brzo stekao povjerenje novih susjeda.
- Ispočetka, ljudi su me gledali s oprezom, što sam i očekivao. U susjedstvo im je doselio Cigan! Međutim, nova prijateljstva i poznanstva smo vrlo brzo sklopili. Moja su vrata širom otvorena svim dobronajmernicima i nije rijetka situacija da moj susjed i ja zajedno popijemo po čašicu žganice - priča Milan koji je niz godina aktivan romski vođa koji je stekao poklonike i među lokalnim političarima. Integracija u Novom Selu na Dravi za njega i njegovu obitelj bila je - šala.
Na kavicu, između ostalih, svrati i Martina Mulac koja s roditeljima i vlastitom obitelji živi u neposrednoj blizini Ignacovih:
- Kad smo čuli da će nam u susjedstvo stići Romi, nadali smo se da ćemo imati sreće da doseli poštena i fina obitelj. I imali smo sreće: s Milanom i njegovima odmah smo se sprijateljili. Milan je vrlo jednostavan, komunikativan i drag čovjek koji rado pomaže svakome i, ono što je jako važno, savršeno vlada hrvatskim jezikom. Imala sam prilike boraviti u SAD-u te na vlastite oči vidjeti kako se zajednica odnosi prema španjolskim doseljenicima. Bilo je tu i otvorene netrpeljivosti, međutim, meni su upravo Španjolci bili najsimpatičniji i s njima sam se družila. U mojoj obitelji nema predrasuda, stoga smo lako i prihvatili Ignacove kao nove prijatelje. Ljude dijelimo na dobre i loše, a ne na “bijele” i “crne” - rekla nam je susjeda Martina Mulac.