PISMO IZ ZAGREBA

Ništa se, zapravo, bitnog u ljudskom ponašanju nije promijenilo od vremena Ch’iu Chung-ni K’unga, kineskog filozofa i društvenog reformatora na jednoj te, recimo Sokrata, uz Platona i Aristotela najvećeg antičkog filozofa, na drugoj strani svijeta. Ch’iu Chung-ni K’ung, (nama) poznatiji kao Konfucije, ministar pravosuđa koji se zbog neslaganja s politikom lakoumnih dvorjana vrlo brzo odriče privilegija te počinje lutati rascjepkanom Kinom uzalud nudeći vladarima znanje, mudrost i iskustvo, došao je (prije dva i pol tisućljeća) do univerzalne spoznaje: „Kad u zemlji postoji red, bijeda i poniženje su sramota. Kad u zemlji vlada nered, onda su bogatstvo i ugled – sramota.“ Za razliku od sofista, grčkih filozofa, tumača i učitelja koji su sebe smatrali učenim i mudrim osobama (duhovni vođa sofistike je Protagora iz Abdere), Sokrat se smatrao jedino filozofom, osobom koja – istražujući istinu - teži mudrosti. Sokrat je znao samo jedno, a to je da ništa ne zna te je smatrao da se sposobnost razlikovanja dobra od zla nalazi u razumu, a ne u društvu. Zašto? Zato što u ljudskom razumu temelj spoznaje. Kao ideolog duhovne aristokracije, Sokrat se sukobljava s vladajućima koji ga zbog bezbožništva i kvarenja mladeži 399. godine prije Krista osuđuju na smrt.
Neinteligentan cvijet hrvatske politike
Želeći ga spasiti, prijatelji mu omogućuju bijeg. No, Sokrat iz poštovanja prema zakonima odbija bježati. Ostaje u zatvoru i ispija otrov. Jesu li tvrdnja iz prve rečenice i tragična, u samoj biti herojska Sokratova odluka, u suprotnosti s današnjom praksom? Jesu, ali iz – uglavnom - naše, hrvatske perspektive. U Hrvatskoj zakone ne poštuju niti generali, niti premijeri, niti lječnici, niti kapitalisti koji na velika zvona traže red i slijepo poštivanje zakona.
Osim kada oni sami trebaju poštivati zakone. Ako je i sama sumnja u sebe prvi znak inteligencije, tada je evidentno da je „cvijet hrvatske politike“ uglavnom neinteligentan. Za razliku od Sokrata, koji ništa nije znao osim same činjenice vlastita neznanja, Ivo Sanader se predstavljao svemoćnom sveznalicom. U tome ga oponaša i njegova nasljednica: „kud Ivo, tud i ja“ - Jadranka Kosor. Malog rasta i debeo, izbuljenih očiju i prćastog nosa, Sokrat je, gdje god se pojavio, skromno postavljao pitanja, pa i onima koji nisu bili svjesni vlastitoga neznanja. Stasit i nadmen Andrija Hebrang nikad ne pita, nikad ne sumnja, već uvijek tvrdi. On sve zna. I u zemlji u kojoj vlada sveopći nered smatra se, jasno, uglednikom bez premca. Sve zna i sve može i trenutačna premijerka Kosor.
J. Kosor je bolja od svih zajedno?!
Donijela sam – prozborila je nedavno pred HDZ-ovim oldtajmerima – više teških odluka nego svi hrvatski premijeri zajedno. Prevedeno - bolja sam, uspješnija, hrabrija i mudrija od zbrojenih uspjeha, hrabrosti i mudrosti Mesića, Manolića, Gregurića, Šarinića, Valentića, Mateše, Račana i Sanadera. Ali nije to prvi put da J. Kosor ističe osjećaj vlastite superlativnosti. Ona bi, bez dvojbe, i skromnom Sokratu solila pamet, a kamoli neće stavljati sebe iznad Gregurića, Valentića i Račana. Znajući sve, J. Kosor trebala bi znati zbog čega su bogovi Tantala osudili na vječne i najteže muke u Hadu. Zbog oholosti, uobraženosti, umišljenosti. Oholost je, uostalom, najveći neprijatelj političara. Zato što oholost razdvaja, a poniznost spaja ljude. Mogu li domaći politički uglednici poput Hebranga, J. Kosor, Milanovića, V. Pusić, Šeksa, Milinovića ili Bandića štogod naučiti od Voltairea koji kaže: „Oholost malih sastoji se u tome da neprestano govore o sebi, oholost velikih pak u tome da o sebi ne govore nikad.“?! Ako su u zemljama u kojima vlada nered - a u Hrvatskoj nikad nije bilo više nereda – bogatstvo i ugled, ili uvaženost, sramota, zašto onda predsjedavajući u Hrvatskome saboru uz ime prozvanog zastupnika stavljaju i pridjev: uvaženi?!
Tajkuni se hvale svojim
bogatstvom
Zato što političari i kapitalisti prednjače u besramlju. Kao što se u zemlji političkoga kukavičluka i gluposti političari hvale hrabrošću i pameću, tajkuni se u zemlji na rubu gladi, u zemlji u kojoj mnogi moraju kopati po kantama za smeće, hvale svojim bogatstvom. A to je bogatstvo, zbog stotina tisuća gladnih, njihova, tajkunska sramota. Kao što je, naravno, još veća sramota kada se političari (i njihove vjerne sluge - direktori javnih poduzeća, državni tajnici, šefovi fondova, glasnogovornici, tzv. menadžeri, priležni urednici i novinari...) s dvije ili tri tisuće eura mjesečne plaće gizdaju s vilama, velikim, više milijuna vrijednim stanovima, skupocjenim automobilima, jahtama, satovima vrednijim i od zagrebačkih garsonijera. Sramota je, za sve nas, a kamoli ne za one koji su mu bespogovorno služili i činili sve da od njegovih mana za što kraće vrijeme izgrade što nevjerojatniji kult ličnosti, što je dojučerašnji u zvijezde kovan premijer kukavički zbrisao iz zemlje kojom je upravljao. Sramota je, za sve nas, a kamoli ne za njegove najbliže suradnike, što su našeg bivšeg premijera Austrijanci hapsili na cesti kao lupeža te ga u lisičinama odveli u zatvorski sobičak s čučavcem.
To je vrh vrha
Svima je - pa i predsjedniku Josipoviću – neugodno što je naš dojučerašnji premijer bjegunac osumnjičen za teško lupeštvo. Neugodno je gotovo svima. Jadranki Kosor nije. Niti zbog toga što je Sanader pobjegao, niti zato što ga i u Austrijanci sumnjiče za pranje novca, niti zato što je njezinome bivšemu šefu HDZ-ov blagajnik iz državnih tvrtki donosio torbe opljačkanog novca, niti zato što je kukavici i bjeguncu služila gotovo devet godina, uvjeravajući narod da je Sanader velikan hrvatske politike. Nije joj neugodna čak ni činjenica da je njezina predsjednička kampanja fincirana novcem iz crnoga fonda. Nije sve to neugodno ni, naravno, Andriji Hebrangu koji se kune da o crnome fondu pojma nije imao. Ni on ni itko drugi iz vrha HDZ-a. Vjeruje li narod Hebrangu, J. Kosor i Šeksu? Samo jedan posto građana vjeruje da je Sanader sve radio sam, a da oni ništa nisu znali. Uostalom, ako su i mediji, i predsjednik Mesić, i nevladine udruge tvrdili da je predsjednička kampanja koštala dva i pol puta više nego što je to HDZ prikazao, predsjednička kandidatkinja J. Kosor morala je provjeriti tko govori istinu a tko laže. I tvrdnja da vrh HDZ-a nije ništa znao o prljavome novcu stoji na klimavim nogama. Uostalom, ako su ili osuđeni, ili uhićeni, ili pritvoreni, ili se sumnjiče za kriminal dojučerašnji predsjednik Vlade i predsjednik stranke, potpredsjednik Vlade, stranački blagajnik i šef moćne carine, ministar obrane, a kasnije policije, državni tajnici i bulumanta od HDZ-a postavljenih direktora državnih tvrtki, zar to nije vrh vrha?!
Stidjeti se trebaju i novinari
Stidjeti bi se zbog Sanadera, ali i zbog svih korupcijskih afera trebali i (neki) vlasnici medija, direktori, (glavni) urednici i (mnogi) novinari. Zašto? Zato što su bili upregnuti u Sanaderova kola zakotrljana u provaliju. EPH i HTV prednjačili su u stvaranju kulta ličnosti, u relativiziranju korupcije i kriminala te glorificiranju najneuspješnije hrvatske Vlade. Mnogi bi se vlasnici, direktori i urednici medija trebali stidjeti zbog toga što su priležno surađivali s Ratkom Mačekom u gušenju medijskih sloboda te šikaniranju Sanaderu i Mačeku nenaklonjenih ili – jednostavno – nesimpatičnih novinara. Trebali bi se stidjeti što im je trećerazredni novinar diktirao tko smije, a tko ne smije biti na ekranu, što se smije, a što se ne smije objaviti te kako ugoditi hodajućem spomeniku Sanaderu. Kao (kratko vrijeme) direktor i glavni urednik Zagrebačke televizije Z1 - a nakon zahtjeva da otpuštanjem 50 ljudi uništim dobar i gledan program koji smo mukotrpno stvarali - „tek“ urednik i voditelj dviju gledanih emisija (Vježbanje demokracije, Knjiga žalbi), znam ponešto što se tamo događalo. Iako sam za Vježbanje demokracije, talk show koji je bio gledaniji od mnogih političkih emisija HTV-a, dobio prestižnu nagradu publike (Večernjakov ekran), u ljeto 2007. rečeno mi je da moram otići.
Doista, nismo svi isti
Kada sam glasnika loše vijesti pitao: „Zašto?“ – odgovorio mi je da smetam Sanaderu. Na pitanje: „Je li ti to Sanader rekao?“ – glasnik je odgovorio: „Nije Sanader, već njegov čovjek za medije.“ Bio je to, naravno, Maček. Koji je činio sve da spriječi gostovanje HDZ-ovaca u Vježbanju demokracije. Do većine sam došao izravno, bez Mačekova znanja. Ne znam koliko ima istine da je Maček kupovao lokalne medije te da je, priča se, suvlasnik mnogih radiopostaja, ali sam na svojim leđima osjetio da ima i te kako zlu ćud.
Osim što je za gazdu obavljao prljave poslove, Maček je mnogo toga radio na svoju ruku služeći se, dakako, Sanaderovim imenom. Danas se Maček odriče svoga dobrotvora Sanadera kao što će se, ako mu to zatreba, sutra odreći J. Kosor. Na glasine da ga Barišić tereti za suučesništvo u korupciji, Maček kaže: „To Barišiću neće uspjeti jer nismo svi isti!“ Točno. Nismo svi isti. Novinari se bore za utjecaj, a Maček za moć. A moć je stjecao širenjem straha od Sanaderove ruke. Nje se sada odriče iako ga je dobro nahranila. Pošto u novinarstvu nije nikad ništa postigao, Maček se odlučio proslaviti, pa makar i medijskim beščašćem. Koje je, tek formalno odlazeći od Sanadera, i sam priznao.

P.S. Čim su Sanaderu uspješno omogućili da zbriše iz Hrvatske, sadašnjim je vlastodršcima laknulo. Bilo bi im još lakše da Sanader u Austriji, i još k tome na slobodi, ostane do izbora. Zato što, pretpostavljaju, (privremeno) slobodan neće prozivati one koji su mu pomagali u širenju korupcijske zaraze. I SDP-u je Sanader draži na austrijskoj slobodi nego u hrvatskome zatvoru. Zašto? Pa, da je htio, SDP je mogao i te kako rovariti po Sanaderovom bogatstvu koje bi i zabludjelim europskim moćnicima otvorilo oči. SDP je – tisuću je dokaza za tu tvrdnju – bio tek operetna opozicija koja je 2005. minirala Lesarovu inicijativu za ispitivanje porijekla Sanaderove imovine. Velik novac na Sanaderovim inozemnim računima jednim je dijelom i grijeh većeg dijela opozicije zaokupljene ispraznim brbljanjem. No, nije Sanader jedini koji je na sigurno sklonio nebrojene milijune eura. Učinili su to i mnogi drugi. Milijun i 200 tisuća eura navodno pronađenih na dva Sanaderova računa tek je vrh sante leda. Koja će dokazati da uistinu nismo svi jednaki - jedni su krali ili krađu podupirali, a drugi su, uz debele batine, u kradljivce prstom upirali. Razlika je drastična.