ŽUPNIK ŽUPE SVETA MARIJA PAVAO MARKAČ:

Nedavnog, snježno čistog dana sugovornik nam je bio velečasni Pavao Markač, dobri svetomarski župnik koji se sa žarom pripremio za ovaj razgovor rekavši:
- Ove će novine ući u domove u koje ja neću doći.
Već je iz obiteljskog doma u Goričanu, u kojem je rođen 1948., ponio poruke ljubavi i obuzetosti ljudskom dušom.
- Moji pokojni roditelji Barbara i Pavel imali su dva para dvojki prije mog rođenja. No, djeca su umrla. Prvo sam njihovo dijete koje je preživjelo. Majka je strepila dok me nosila pod srcem i molila u crkvi. Rekla je: Isuse, ako ovo dijete koje nosim bude dječak, ako ga ti pozoveš, rado ću ga darovati za svećenika. Poslije mene su rođene moje sestre Barbara, Katarina i Marica te pokojni brat Stjepan. Djetinjstvo u Goričanu pamtim u radosnim uspomenama na igre s vršnjacima, na nestašluke zbog kojih smo znali ići i školskom ravnatelju na raport. No, djetinjstvo pamtim i po još nečem, za mene iznimno važnom. Sjećam se kako sam s majkom i ocem o Velikoj Gospi u procesiji odlazio u svetomarsku crkvu. Tu sam zavolio predivan lik Majke Božje na nebo uznesene i od tog se lika nisam mogao odvojiti. Životna mi je želja bila služiti u Župi Sveta Marija, a ta mi se želja ispunila 1998. To je župa mog djetinjstva i moje radosti - kaže vlč. P. Markač.
Godine 1963. odlazi u Zagreb gu kojem nakon 4 godine gimnazije diplomira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na Kaptolu. Tijekom studija morao je odslužiti i vojsku (u Banatu) koje se i danas sjeća kao vremena stjecanja novih prijateljstava. Nakon mlade mise 1974. godine, vlč. Markač je služio u Karlovcu i po Podravini - u Imbriovcu, Strugi, Legradu te u Svetom Đurđu. Potom se vraća u Međimurje i postaje župnik u Nedelišću:
- Danas sam siguran da bi nešto životno nedostajalo mojoj duši da nisam bio župnik u Nedelišću. Velika je to župa u kojoj je bilo oko 8.000 duša. Puno je to posla, pa mi se znala potkrasti i pogreška. Tako sam jednom uzeo imenik u školi i krenuo u razred. Rekao sam djeci kako se približava prva pričest i da moramo ponoviti gradivo. Što sam god pitao, nitko nije znao odgovor. Tada je jedna djevojčica podigla ručicu i rekla: ”Velečasni, ali mi smo tek pjvi jazjed.” Promašio sam i razred i kat i uzeo krivi imenik. Ali, i to je život - prisjeća se vlč. Markač svog Nedelišća. Danas živi sa sudbinama župljana u Svetoj Mariji i Donjem Mihaljevcu kojih ima oko 2.500. Dok prolazimo ispod svoda kasnobarokne crkve u Sv. Mariji, župnik nam pogled skreće prema oltaru na kojem dominira impozantan reljef Majke Božje, lik koji je obuzeo osjećaje dječaka iz Goričana i pokazao mu put usuda. Za ljude ovog kraja reljef je vezan uz legendu da je Majka Božja plovila Dravom i stala u Sv. Mariji. Stotinu se godina navršilo otkada je reljef Uznesenja Marijina u nebo došao u ovu crkvu zajedno s kipovima svetaca u nadnaravnoj veličini i lusterom. Negdašnji župnik Antaver svetomarskoj je crkvi ostavio i poznati oltar Muke Kristove za koji stručnjaci tvrde da sličnog nema do Vatikana. Župljani se okup-ljaju i u donjomihaljevečkoj crkvi posvećenoj sv. Antunu Padovanskom.
DJECA SU
OSMIŠLJENJE
I Općina Sv. Marija bilježi negativan prirast stanovništa. U 2009. godini rođeno je 23 djece, a umrlo 32 ljudi. Vlč. Markač kaže:
- Mentalitet mojih župljana mi je divan, ali ne i natalitet. Ove će godine biti kršteno 16-ak djece, ali od dvostruko više naših sumještana ćemo se oprostiti. Djeca su Božji dar i osmišljenje. Kome ćemo sve ovo ostaviti? Vratimo li se 40 ili 50 godina unazad, vidimo da je po tisuću ljudi manje u svakoj župi. U životu nije važno imati, nego biti. I zato, uz poštovanje, majkama treba dati više povlastica koje će im olakšati život i potaknuti odluku bračnih parova da podižu djecu.
Doseljavaju li mladi parovi u Vašu župu?
- Na žalost, ne. Sve više odlaze u Prelog ili Čakovec, a godišnje vjenčam maksimalno 12 parova.
Pred prijetnjama koje vrebaju mlade na prvom su mjestu ovisnosti. Nemoćna je obitelj, nemoćna škola, a Crkva?
- Nemoćne su i Crkva i država. No, hoćemo li istaknuti bijelu zastavu predaje? Ne. Obitelj je temelj i tu se mladi moraju osjećati zaštićenima. Škola je nemoćna jer su djeca, mladi i njihovi nastavnici opterećeni programom koji se mora odraditi. A meni mladi dolaze nedjeljom na misu te na pripreme za pričest i krizmu, što je, gotovo, sve. Djeca traže utjehu jer se boje i depresivna su. Ne znaju se radovati. Treba im pokazati put prema unutarnjoj radosti koja se ne mjeri materijalnim. Sve se više zatvaraju i zato im želim poručiti da se ne boje i ako su im sva vrata zatvorena, vrata ove crkve sigurno nisu. Molim za njih i za njihove roditelje koji su u jednakoj tjeskobi.
ŽULJEVI NA SRCU
Je li Vaš poziv stresan?
- Duboko sam emotivno vezan uz sudbinu svakog čovjeka. I svećenici doživljavaju krize. Da ne volim ovaj poziv, ne znam kako bih izdržao neke teške trenutke. Na sporovodima jako trpim. Ima teških slučajeva kad se opraštamo od čovjeka koji je dignuo ruku na sebe, od mlade osobe, od djeteta... bude tako bolno da me cijelog obuzme. Posebno mi je teško kad umre majka. Svaki put ponovo proživljavam odlazak vlastitih roditelja.
Što svećenik treba biti: prijatelj ili autoritet?
- Nekada su svećenik, liječnik i učitelj bili jedini obrazovani u zajednici. Danas to više nije tako. Svećenik prvenstveno mora biti prijatelj. To je jedini način da uspije u svom poslu. Dišem li sa svojim ljudima, radujem li se s njima i plačem li s njima, uspjet ću u svom pozivu. Postavim li se autoritativno, promašit ću. Naš je zadatak služiti. Ne služiti peneze, nego služiti ljudima! Zato, kad ulazim u kuće, govorim - nisam došao zbog vašeg, nego zbog vas. Što će mi materijalno? Što će mi, na primjer, dva automobila? Ne mogu ih istovremeno voziti.
Vraća li Vam zajednica poštovanjem ljubav koju dajete?
- Jedna žena mi je svojevremeno rekla: Velečasni, Vas je Majka Božja čakala kaj dojdete u Svetu Mariju. Drugom prigodom sam mijenjao župnika u Kotoribi i kad sam se opraštao od tamošnjih vjernika, crkvom se prolomio takav pljesak da mi još odzvanja u sjećanju. Te su uspomene primjeri onog što mi je najvažnije. Ljudi su izvrsni psiholozi. Oni prepoznaju kad ih njihov župnik iskreno voli i ne može ih se prevariti. Osjećaju da nisam materijalist i vraćaju mi to dubokom zahvalnošću. Znaju da je meni svaka ljudska sudbina nova drama i nova ljubav koju proživljavam. Znaju moji župljani i oprostiti jer svećenik nije anđeo i nije bezgrešan. Veliku su mi čast učinili i 2003. godine, kada su mi dodijelili općinsku plaketu. Ali kad se pogreška i dogodi, nehotična je. Sretan sam s njima. Uspjeli smo obnoviti krovište i zvonik na našoj župnoj crkvi te župni dvor. U Caritasovim prostorijama imamo i ortopedska pomagala koja su nam donirana i koja možemo dati bolesnima na korištenje. Moji su župljani nadvisili sami sebe u darivanju. U materijalnom smislu, ali i u duhovnom. U Svetoj Mariji njeguje se jedan lijep i rijedak običaj prema kojem na Badnjak, pred polnoćku, djeca idu od kuće do kuće i pjevaju Marija se majka trudi. U isto doba slavlju se pridružuju članovi KUD-a Ivan Mustač Kantor te pjevaju i sviraju božićne pjesme.
Kojim biste se pozivom bavili da niste postali svećenik?
- Možda bih bio psiholog ili pedagog. Zato što mi je čovjek zlato. Ali, bio bih jako nesretan da nisam svećenik.
NAJMEKŠI JASTUK
Dovodi li kriza veći broj ljudi (i) u Vašu crkvu? “Trguju” li ljudi s Bogom kad zagusti?
- Ponekad se čovjek jače moli kad se nađe u nevolji. Ljudski su obojene i situacije u kojima se Majci Božjoj obećava veeeelika svijeća, ako usliša. A kad usliša, onda dobije malu svijeću. Nije to ništa strašno jer su i Bog i ljudi bolji nego što mislimo. Ipak, s vjerom se ne može trgovati. Može se neko vrijeme glumiti, ali nas, prije ili kasnije, čeka glas savjesti koji svi imamo. Bez obzira jesmo li vjernici ili ne. A mirna savjest je najmekši jastuk.
Na duhovnoj sceni djeluje niz konfesija, ali izbavljenje od zla nude i skupine ljudi koje propovijedaju naslijeđe nama (pre)dalekih civilizacija. Kakav je Vaš stav prema vjerski drugačijem?
- Poštujmo svakog. Brat ti je mio, koje god vjere bio, govorila je moja pokojna majka. Po ovom pitanju se trudim ne komplicirati. U prvoj župi koju sam vodio imao sam evangelike. Izvrsno smo surađivali. Došao sam u Sv. Đurđ, a tamo su djelovali Jehovini svjedoci. Bio sam prvi župnik koji je u njihove kuće ušao s križecom - jer su me zvali. Kad sam bio u nedelišćanskoj župi, nikada nisam propustio čestitati Božić i Uskrs baptistima. Pravoslavna crkva nam je sestrinska. U svemu nam je najbliža. I doći će jednog dana do sjedinjenja. Proučavamo li istočnjačku, duhovnu crtu, vidjet ćemo da pravoslavci Bogorodicu štuju i više nego mi katolici. Nemojmo se dijeliti. Čovjek si. Imaš besmrtnu dušu. I zato svakom prilazim s istom rečenicom: Prijatelju, kako si?
S KRIŽECOM
Dolazi vrijeme u kojem će i vlč. Pavao Markač krenuti s križecom po domovima svojih vjernika. Pod svakim krovom poželjet će se zagledati u oči sugovornika, rukovati se i osjetiti kako otkucava bilo njihovih života.
- Svi već dobro znaju da kod mene to traje. Dok moji kolege obiđu po 100 kuća, ja stignem jedva 30-ak. Zato me, u šali, i pitaju: Pavel, buš obavil križeca do Vuzma? Ne mogu doći u kuću ko inkasator. Želim vidjeti duše tih ljudi. Gdje se dijete rodi, ne mogu se odvojiti od radosti. Zbog toga me neki i dugo, strpljivo čekaju. Još pamtim dobrog čovjeka imenom Šimun koji mi je, nakon dugih sati čekanja na moj dolazak, rekao: Jezušek se narodil i već je prohodil, a vi nas još niste pohodil. Te su riječi srž ljubavi i vjere. Kad uđem u siromaštvo, ne mogu uzeti, već samo dati. Svaki put kad učinimo i najmanje dobro djelo, mi mijenjamo svijet. Za mijenjanje svijeta nisu potrebna velebna djela. Katkad je dovoljan zdrav osmijeh koji provjetrava dušu.
Željka Drljić
Foto Dubravko Lesar

Dosegnimo nadsmisao

Lijepo je, dušo draga, draga čitateljice i čitatelju, što postojiš. Zašto? Zato što Bog ne stvara smeće, nego cvijeće. I hajdemo činiti dobro! Bonum facere! Pjesma kaže: Međimurje, kak si lepo zeleno, cvetićem si ti meni ograjeno. Tu me moja mila majka rodila, tu me ona prva v cirkvu vodila. Boga molit, bližnjeg ljubit vučila, Boga molit, bližnjeg ljubit nafčila. U tim je stihovima sadržano ono što nas drži. Tu dobri su ljudi, kaže druga pjesma, a tih se dobrih ljudi sjetim i kad razgovaram s mladima.
U očima im vidim strah i depresiju. Boje se i zbog tog padaju u potištenost. Stalno slušaju da je kriza i recesija. A kriza plus recesija jednako je - depresija. Moramo im dati nadu, krila. Zato i mladima ponavljam - lijepo je što postojite!
Božić je najljepši obiteljski blagdan. Zato molim za majke i očeve. Kinezi kažu - žene čine polovicu neba. Bez njih nema života. Djeco, poštujte svoje roditelje! Nije im lijepo govoriti “stari i stara”. Nisu to mama i japa zaslužili. Molim za trudnice i rodilje koje posebnu pažnju zaslužuju. Iskazivanjem poštovanja svakoj ženi; djevojci ili ženi - majci, iskazujete poštovanje i vlastitoj majci.
Treba nam povjerenje, a ono je najljepši cvijet ljubavi. Molim za stare, nemoćne, bolesne, za bolesnu dječicu. Molim za neizlječive bolesnike kojima je svećenik potrebniji od liječnika. Oni nam poručuju: Ostani uz mene ako si čovjek.
Povjerenje i ohrabrenje treba i novinarima da bi lakše širili dobrotu i lijepu riječ donijeli u domove.
Što znači staviti adventski vijenac na vrata, a kad ih otvoriš unutra, nemir, svađa? Tada je vijenac samo ukras, ali ne i simbol. Mi, kršćani - katolici, moramo i životom potvrditi ono u što vjerujemo. Zašto se Isus rodio? Zbog tebe i mene. Rekao je: “Daj mi svoje brige, grijehe, krize i poteškoće.” Grijeh mnogo obećava, malo daje, a sve uzima. Ako netko nekog mrzi - više pati onaj koji mrzi od onog koji je mržen.
Kriza je, kažu. A ja se kao svećenik pitam - zašto onda trgovački centri niču kao gljive poslije kiše, a ljudi im hrle i kupuju? Kupujemo stvari koje ne trebamo, novcem koji nemamo, da napravimo utisak na ljude koje ne volimo.
Djeca u pubertetu se pitaju čemu život i u čemu je njegov smisao? To se pitamo i mi odrasli pa se, katkad, i razočaramo. Treba uvijek podići glavu i ne dopustiti, dragi prijatelji, da nas išta slomi. Otvorimo životni prozor i životna vrata i nemojmo se zatvarati u četiri zida. Izađimo van! Tamo uvijek ima dobrih ljudi. Ako ne možemo riješiti problem, postavimo se tako kao da smo ga riješili. Nama kršćanima treba molitva, ali i nadsmisao gdje znanost staje i ne može dalje. Tu jedino pomaže vjera. Treba nam osmišljenje jer je neosmišljeno “Ja” zaista bolesno “Ja”. Optimizam nam svima treba SADA, a ne na drugom svijetu. Sad mi treba povjerenje u ljude i vjera da ću sve izdržati. A iza zida na nas, poput lava, vreba - stres. Prijeti svima, bez obzira čime se bavili. Kad pošteno radimo svoj posao, mi se posvećujemo. Zato recimo: Bože, daj mi snagu.
Borove lijepo okitite, ali ne kičasto da se ni jaslice ne vide. Tada će se izgubiti smisao ovog obiteljskog blagdana.
Pred snažnim porivom sadržanim u riječima ŽELIM ŽIVJETI u sjenu pada svaki drugi smisao.
Ciceron je rekao: “Dokle god dišem, nadam se.” Čovjek je biće koje se nada. Nada je prijeko potrebna ne samo u slučajevima kad nam je ugrožena opstojnost, nego u svagdanjem životu. Uz vjeru i ljubav, jedna je od triju bogoslovnih kreposti.
Darujmo ovih svetih dana jedni drugima mir, dobrotu, pažnju i praštanje. Posjetimo one koji su zaboravljeni, one koji su na rubu, one koje su drugi odbacili. I ponesimo sa sobom - osmijeh.
Sretan i blagoslovljen Božić i 2011. godinu svim čitateljima i djelatnicima Međimurja, našim ljudima u tuđini i bolesnima!
Vaš župnik Pavao Markač,
Župa Sveta Marija u Međimurju