UPIREMO PRSTOM: Nemojte o tome pisati!

Međimurjem i njegovim glavnim gradom godinama kolaju priče o profesoru iz jedne srednje škole koji jako voli svoje učenice. Ne zlostavlja ih. Ni seksualno ni na koji drugi protupravan način. Naprotiv! Uči ih ljubavi i osnovama svog predmeta, a za vječnu se uspomenu fotografira s njima. Da zapamte da je od kolijevke pa do groba najljepše - đačko doba. Sličice, s (zakonskog gledišta) premladim djevojkama, u neprimjerenim pozama za čovjeka koji je prevalio 40. godinu života i prosvjetni je djelatnik kruže svijetom moćnim internetom. I to ne od jučer. Međutim, od “jučer” je pukla frka jer je na sličicu svog djeteta i profesora naletio jedan budan roditelj. U srednjoj školi je opsadno stanje. Zovem ravnateljicu škole i pitam želi li razgovarati i dati službenu izjavu za javnost, na što žena doslovce izgubi kontrolu... jer su stvari izmakle kontroli. Ne želi dati izjavu jer, kaže “nemaju novine što raditi u tom problemu koji je osjetljiv: puno se radi i dugo “sastanči” sa svima iz kompetentnih službi, a odluka (o profesorovoj sudbini, valjda?) će biti uskoro donesena”, ispali ravnateljica, a potom nastavi s vlastitom argumentacijom zašto problem koji ima(ju) ne treba biti eksponiran u javnosti. Velik dio njezinih arugumentacija je potpuno razumljiv. Žena prvenstveno štiti svoje carstvo, kaže da štiti i dijete, a zapravo je izluđena jer ne zna što će s kolegom koji joj je zadao glavobolju, protiv kojeg, zasada, nema prijava, što smo kod nadležnih i provjerili.
SJAJNA ORGANIZATORICA
No, ravnateljica u nevolji pokazala se izvrsnom organizatoricom. Ni deset minuta od našeg telefonskog razgovora nije proteklo kad su se simultano počeli grijati mobiteli - urednikov i moj. Zovu nas naši prijatelji. Dragi ljudi mole: - Ma, znaš nije to baš tako, daj da ti objasnim. Nemoj, ako Boga znaš, išta pisati!... i tome slično. Rekosmo da se ne petljaju u ka-
ljužu koju mora očistiti ravnateljica. Zato što joj je (i) to posao. Zvonjava je utihnula. S interneta, kao čudom, nesta pola čudnih profesorovih sličica, od kojih je dio na društvene mreže nalijepio sam.
GREŠKA U MENTALITETU
Greška nam je u mentalitetu. I ravnateljica iz ovog slučaja je dokaz. Više je energije potrošila na to kako da dođe do nekog - tko zna nekog - kako bi zataškala nešto, nego na suočavanje s prijetećom društvenom pojavom. To je ista stvar ko i s aktualnom nam korupcijom. Lakše je dati doktoru pare, nego ga prijaviti. Lakše je ravnateljici optužiti da smo mi krivi što kopamo i “slušamo tračeve iza kojih nema ničega”. I kakav su to dokaz čudesne sličice s društvenih mreža, pita se ljuta ravnateljica?
Kad nema ničega, zašto je onda cijela strka u školi i zašto su na noge dignute ustanove i službe? Odgovor glasi:
KRIVI SU NOVINARI!
Kad sam ravnateljici pokušala objasniti da nisu krivi novinari što joj profesor i djeca iz škole odašilju u svijet neprikladne fotografije i prepiske, nije shvatila. Iako sam joj to potkrijepila činjenicom da njezinih fotografija na kojima na krilu ljuljuška mlađahnog srednjoškolca - nema. Ne postoje - zato što poštuje svoju profesiju i vlada postavljenjem zdravih granica. Peče je što joj nije pošlo sakriti furtutmu koju su joj, ni krivoj ni dužnoj, priuštili. A onako ljuta, traži krivca. Mi joj dođosmo ko naručeni: Odlično! Kako se toga nisam prije sjetila?! Krivi su novinari! - kliknu ravnateljica!
Krivi smo što pati obitelj uhićenog mito-ginekologa, krivi smo što “pate” njegove kolege zbog blaćenja bijele odore, krivi smo što je ravnateljica stala na ježa zbog društvenih mreža.

P.S. Kriva sam i ja što pokušah otvoriti temu o opasnom oruđu koje mladi imaju u rukama. I samo su naizgled sofisticirani u baratanju njime. Ovo je primjer da ni šesnaestogodišnjaci, sedamnaestogodišnjaci nisu kadri shvatiti kakve razmjere i posljedice može imati njihova “sofisticirana” računalna komunikacija. Trebalo je dati i odgovor na pitanje što učiniti kada vrlo odrasli (u ovom slučaju nastavnici) nisu kadri voditi mlade tim opasnim svijetom. Ravnateljici sam htjela postaviti pitanja o tome. No, nije mogla čuti jer je slušala samo svoj glas. Nije nas zanimalo čije je dijete, kako mu je ime i kako je ime profesoru. Nije ključno ni to stoji li iza sličica ljubavna priča, nesmotrenost ili glupost. Nastavnik i dijete su posao obitelji i škole. No, pojava u društvu koja prijeti - naš je posao. Na ovom (bezimenom) primjeru dužnost nam je uprijeti prstom u taj problem uz pomoć suvislog (su)govornika. U ovoj ga školi nismo pronašli.