SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

(Nakon ulaska hrvatske vojske u Međimurje 24. prosinca 1918. Narodno vijeće za Međimurje sazvalo je narodnu skupštinu za 27. istoga mjeseca na kojoj se, usprkos roku od svega dva dana, skupilo toliko ljudi da je morala biti održana na otvorenome: u jednome školskome dvorištu.)
Tolik odaziv ljudi pokazao je Narodnom vijeću da se može dobiti još „reprezentativniji uzorak“ naroda, i to ga je ponukalo da sazove novu skupštinu za četvrtak, 9. siječnja 1919., što znači s dovoljno vremena da obavijest o njoj dođe do svakoga kutka Međimurja. Učinkovitomu obavještavanju pridonijele su i „Međimurske Novine“ – počeo ih je 5. siječnja 1919. izdavati i uređivati franjevac o. Kapistran Geci. Takvo ponavljanje skupštine nije bilo bez pozitivnog rezultata: usprkos pravom zimskom vremenu i „štimungu“, ispred franjevačke crkve u Čakovcu skupilo se oko deset tisuća ljudi – to je bilo više od deset posto tadašnjega međimurskoga pučanstva! – iz svakoga međimurskoga mjesta barem netko. Bili su to dobrim dijelom stariji ljudi i žene jer se mnogi od onih u najmuževnijoj dobi još nisu vratili iz vojske, a naročito ne iz zarobljeništva, odakle su se još godinama pojavljivali i oni koji su već bili proglašeni mrtvima, imovina ima bila podijeljena među nasljednike i žene im ušle u druge zakonite brakove. A o samoj skupštini samo ono najvažnije:
Sve je počelo svečanom službom Božjom odnosno misom koju je na otvorenome služio starina župnik Sv. Jurja na Bregu Zvonimir Jurak – zbog svojega hrvatstva „lepo je odsedel svoje“ u poznatoj segedinskoj kaznionici – uz asistenciju franjevaca Međimurca o. Franje Šafarića i Prekmurca o. Fulgencija Forjana, a bila je praćena božićnim pjesmama koje je započinjao poznati pjevački zbor iz Macinca pod vodstvom tamošnjega župnika Ignacija Lipnjaka a narod oduševljeno prihvaćao tako da se sviranje Vinka Žganca na harmoniju zapravo nije niti čulo. Potom je skupštinu otvorio spomenuti o. Kapistran, jedan od članova Narodnoga vijeća za Međimurje, i na njegov prijedlog bili su izabrani za predsjednika župnik u Sv. Jurju u Trnju Andrija Fišer te za „bilježnike“ (zapisničare) Pavao Lisjak, rodom iz Pribislavca a tada ravnatelj gimnazije u Zagrebu, i župnik u Kotoribi Juraj Lajtman, rodom iz Vratišinca. Nakon tih „formalnosti“, zaredali su se govornici: pokretač i organizator vojničkog oslobođenja Međimurja te pravnik i dotad novinar u Zagrebu dr. Ivan Novak iz Macinca, župnik u Dekanovcu Vinko Žganec, seljak iz Donjega Kraljevca Stanko Štefok, natporučnik i pravnik Franjo Glogovec iz Macinca te kapelan dr. Stjepan Vidušić. Njihovi govori nisu bili zabilježeni, pa nisu ni sačuvani, ali i bez toga nije teško pogoditi o čemu su i kako govorili. Svi su bili često prekidani burnim klicanjem i odobravanjem naroda. Govorni i politički dio završio je čitanjem i jednoglasnim prihvaćanjem „Naše rezolucije“, kako su je nazvale novine. Evo najvažnijih naglasaka u njoj:
„U hrvatskom narodu u Međimurju … živjela je od uvijek živa želja, da se politički sjedini sa svojim suplemenicima iste krvi i jezika. … Usprkos najvećeg nasilja i najžešće mađarizacije ipak je narod hrvatski u Međimurju uščuvao svoj jezik i živu želju za oslobođenje ispod tuđinskog jarma. … No nadošao je čas oslobođenja … i danas Hrvati iz cijelog Međimurja, sakupljeni na javnoj općoj skupštini u glavnom mjestu Čakovcu, održanoj 9. januara 1919. pred cijelim svijetom otvoreno, odlučno, jednodušno i samosvijesno izjavljuju:
1. Za uvijek se otcijepljujemo od mađarske države , kojoj smo i dosada pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje.
2. Sjedinjujemo se s jedinstvenom državom Srba, Hrvata i Slovenaca pod moćnim žezlom prvog jugoslovenskog kralja slavnog Petra I. Karađorđevića i izjavljujemo da nas više nikada nikakva sila od naše nove države razdružiti ne će, pak, bude li potrebno, vlastitom ćemo krvlju zasvjedočiti ovu svoju odluku.“
(U čakovečkom franjevačkom samostanu pronađen je tekst te rezolucije pisan rukom o. Kapistrana Gecija. Budući da je to jedini poznat takav zapis bez ikakve sumnje upravo iz onoga vremena, ne bi bilo čudno kad bi se utvrdilo da je taj, za čitavu tu stvar prezaslužan fratar i njezin autor.)
Na sve je bio udaren pečat oduševljenim pjevanjem zahvalnice „Tebe Boga hvalimo“ i himnom hrvatskoga naroda „Lijepa naša domovino“ koja tada još nije bila degradirana na „plemensku“ himnu i uklopljena između „Bože pravde, Ti što spase“ i „Naprej, zastava Slave“; taj je sklop literarno i glazbeno pa i povijesno sasvim različitih umotvora tek nešto kasnije bio proglašen himnom novostvorene države, što tada, vjerojatno još nitko nije ni slutio.
Tako i toliko rezolucija naroda koju treba staviti u kontekst onih, tadašnjih okolnosti i mjeriti mjerilom onoga vremena, pa će biti jasno zašto je završila poklicima „našem jugoslavenskom kraljevstvu“, „kralju našem“ Petru I. Karađorđeviću te njegovu sinu i „našem osloboditelju regentu Aleksandru“. No, to ni najmanje ne mijenja, još manje osporava bit i smisao svega, a to je: skupština i rezolucija bile su snažna potvrda čitavog međimurskog naroda da dolazak hrvatske vojske u Međimurje prihvaća kao svoju akciju i ujedno odbija svaku pomisao da bi to bila strana agresija ili tuđinska okupacija. Po tome, a još više po posljedicama koje su slijedile i koje već više od devedeset godina traju, skupština i rezolucija smiju se smatrati međimurskim događajem XX. stoljeća.
(Završetak slijedi.)

P.S. Takvomu ishodu stvari „kumovali“su najviše svećenici Zagrebačke (nad)biskupije svojim zalaganjem da kod hrvatskoga naroda u Međimurju očuvaju – ne nametnu, jer Hrvatima to valjda nije trebalo – svijest o narodnosnoj ili, ako je ljepše, nacionalnoj pripadnosti svomu narodu. A tko je to drugi osim svećenika mogao ili trebao – pa i uspio! – kad je u Međimurju učitelj bio Mađar, bilježnik Mađar, poštar Mađar, željezničar Mađar, trgovac Mađar, poreznik Mađar, doktor Mađar, sudac Mađar, fiškal Mađar, pa i cestar Mađar, samo je seljak, sitan i neuk čovjek „buta horvát“?! I je li spominjanje toga „crkvena pohvala etničkom čišćenju“ – od koga ili čega?? – u kraju za koji je zapisano: „Za posljednjega popisa (31/1 1921) Međumurje je imalo 98.945 stanovnika … Narodnosne su prilike u M. vrlo povoljne. Ono je od naših najčistijih narodnih krajeva: ima 94.000 Hrvata i 617 Slovenaca t.j. 97,6 %, a samo 2,4 % su druge narodnosti (najviše Madžari 1800, pa Nijemci 310 i dr.). I u pogledu vjere M. daje jednoliku sliku: katolika ima 94.534 t.j. 97,5 %, dalje ima 1.127 pravoslavnih, 736 izraelićana, 474 protestanta i dr., t.j.samo 2,5%.“ Zapisano nigdje drugdje nego u „Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj“ koju je pripremio i izdao – srpski profesor!!