S takvim taštim čovjekom nema normalnog razgovora

Pročitavši u listu MEĐIMURJE od 25. siječnja odgovor Ivana Pranjića na moju kritiku sadržaja “Hrvatskog kajkavskog kolendara” za 2011., opet sam u dvojbi: ima li uopće smisla reagirati na sve ono što Pranjić iznosi?
Za njega ja sam “dokoni gospodin”, “samozvani arbitar”, “obmanjivač čitateljstva lista »Međimurje«“, “budan i sveprisutni pravednik”, “ksenofobičan”, onaj koji “licemjerno hvali kvalitete prof. Bartolića”, “jezikoslovni diletant”, “amater arbitar iz Zagreba” itd., sve etiketa do etikete. Kako razložno polemizirati s takvim čovjekom kad ne uvažava argumente koje sam iznio? Da ponovno doživim vrijeđanja?
A moj osvrt na HKK bio je, kao što se čitatelji sjećaju, dobronamjeran: pohvalio sam veći dio uvrštenih tekstova, ponešto zamjerio što nije tematski prihvatljivo, kritički se osvrnuo na jedan politički tekst, savjetovao što da se objavi u narednom broju. Ali, čini se, da sam povrijedio uredničku taštinu gospona Pranjića: što da se tamo neki Horvat kritički osvrće na HKK?! Ili bilo tko. Jer on sebe ocjenjuje najvišom ocjenom pa kaže da ga je Predsjedništvo Ogranka Matice hrvatske Čakovec izabralo za glavnog urednika HKK “pa valjda zato što nakon smrti profesora Bartolića za taj posao u Ogranku nije bilo kvalificiranijeg čovjeka”. Bilo ih je, samo ih je trebalo pozvati.
Uvodnik i dalje na standardu
Na moju zamjerku što je uvodnik u HKK napisao na štokavskom standardu a ne na kajkavskom jeziku što bi bilo normalno za takvo izdanje, Pranjić prkosno izjavljuje: “Ono što nikako sebi nisam htio dopustiti, to je ulagivačko pisanje kajkavskoga uvodnika koji bi zvučao poput govora robota, poput Horvatovih kajkavskih rečenica”. I navješćuje da će i onda kada u Kolendaru bude 250 stranica kajkavskog teksta, pisati uvodnike na standardnom književnom jeziku “upravo iz poštovanja prema kajkavštini”. Tko zna kakva je to naopaka logika gospona Pranjića?
A što se pak tiče moga odnosa prema dr. Bartoliću, čime se - kako veli Pranjić - licemjerno hvalim, što on zna o tome? Prvu polemiku s Bartolićem imao sam 1993. u Vjesniku u povodu istupa nekih intelektualaca u Hrvatskom saboru. To navodim i u svojoj knjizi “U hrvatskoj areni”, treba samo čitati. Surađivali smo godinama, sudjelovali, preko Vjesnika, u sukobu sa Stipom Šuvarom u povodu njegovih prijedloga da se promijeni ustavni naziv hrvatskog jezika. Bartolić mi je redovno objavljivao tekstove u “Hrvatskom sjeveru”. Nisam pristajao na nagovor nekih pojedinaca iz Čakovca da se od njega ogradim, premda se nisam slagao s nekim Bartolićevim istupima. I što je u tome “licemjerno”?
Ja Pranjiću zamjeram što ništa ne objavljuje o kulturnom životu pomurskih Hrvata, onih desetak tisuća naših ljudi s mađarske strane Mure u okolici Velike Kanjiže, pa savjetujem da se objavi razgovor s dr. Erikom Rátz, vrijednom skupljačicom leksičkog blaga u hrvatskim selima uz Muru. A urednik HKK mi odgovara da se varam jer je u Kolendaru objavljen tekst o djelovanju Hrvatskog kulturnog društva Pomurje u Lendavi. Čini se da urednik nema pojma što su i gdje su pomurski Hrvati.
Ni govora o
antifašističkom otporu
Savjetovao sam Pranjiću da u Kolendaru za 2012. objavi tekstove o 70. jubileju početka antifašističkog otpora u Hrvatskoj, pogotovo u Međimurju te da organizira razgovor s Jožom Horvatom, jednim od organizatora otpora i osnivača međimurske jedinice na Kalniku. Međutim o hrvatskom antifašizmu i organiziranom otporu nacifašističkim okupatorima, pa i o otporu mađarskoj okupaciji Međimurja, urednik Pranjić ima najgore mišljenje. Za njega su antifašisti ubojice nevinih žrtava iz 1945., “o kojima se nije smjelo ni govoriti ni pisati pola stoljeća... Pola stoljeća ti ‘antifašisti’ držali su u pokornosti hrvatski narod. I sada bi Hrvatski kajkavski kolendar, koji je i sam bio zabranjen, trebao tim teroristima i ubojicama slaviti nekakve obljetnice. Nikad.”
Treba to pročitati u cjelini i pokušati ostati miran. Ne znam je li Pranjić svjestan svojih riječi. Je li svjestan da tako govore pripadnici hrvatske krajnje desnice. Istina, iako malobrojni, i oni u demokratskoj Hrvatskoj imaju svoja glasila, i oni izdaju svoje zbornike (tobože “čistopravaške”), oni dočekuju predsjednika Ivu Josipovića u Mainzu ultraškim povicima, i oni se oglašuju na stadionima ustaškim uzvicima “Za dom - spremni”, i oni, dakle, truju hrvatsku mladež. Kao demokratska zemlja i, prema tome, antifašistička zemlja poput ostale antifašističke Europe, moramo se zapitati: kamo bi nas moglo odvesti to ultradesničarsko sljepilo?
Što piše u Ustavu Republike Hrvatske
Generaliziranje ekscesnih, osvetničkih zločina na kraju rata (što se s pravom oštro osuđuje) kao opću značajku narodnooslobodilačkog pokreta (samo u Hrvatskoj formirano je bilo 5 partizanskih korpusa u kojima su Hrvati činili pretežnu većinu), vodi u rasulo pameti, vodi u negiranje velikih političkih stečevina: oslobođenja Istre, Zadra i otoka, pa i Međimurja, te stvaranja pravno političkih temelja za osamostaljenje Hrvatske 1990-ih godina.
Uostalom u Ustavu RH piše da su izvorišne osnove stvaranja Republike Hrvatske i “u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.)”.
Zar da se to mijenja? Ima ih koji bi to htjeli. Malobrojni su ali glasni. Hrvatska demokratska javnost odupire im se i odupirat će se sukladno želji da se hrvatsko društvo temelji i na velikim stečevinama antifašističke borbe.
Završit ću s dva-tri pitanja.
Predsjednik ZAVNOH-a bio je Vladimir Nazor. Pitam se da li Ivan Pranjić kad kao profesor u razredu govori o Nazoru ističe i tu Nazorovu povijesnu antifašističku ulogu? Ili se i tom prigodom drži svoje odluke: “Nikad”? Jednako tako kad predaje o Goranu Kovačiću, Juri Kaštelanu i našem Međimurcu književniku Joži Horvatu? Pitam se i to je li u njegovom razredu i u njegovoj školi bilo 27. siječnja uz Dan sjećanja na holokaust govora i o stradanju međimurskih Židova koji su 1944. odvedeni u nacističke logore, a vratilo ih se, od njih 600, tek nekoliko desetaka? Nije li i ta tema poticajna da se govori o povijesnoj nužnosti pojave hrvatskog antifašizma već 1941.?
Ivo Horvat, Zagreb