Em dêjtê najte!

Dràgi moj Gorčenec, em dêjtê najte! Najrajši bi, na priliku, z Vami vu našem sêli, na Vaš imendan posljušav kak nam bandisti ili pak naši HKUD-ovci igrajó ili popevajó «Na Ivanje v Gorčeni proščenje», ali kak precednik čakovečke Matice horvacke móram rêči šteru réč potli Vašega pisma vu zadnjem «Međimurju». Nikak zàto kaj bi vas «etiketirav» ili pak bràniv mêga urednika – ozbiljni ste ljudi i povedali ste jen drugomu kaj i kak več jeste. Jà imam nakanu objasniti neštere stvàri štere se vlečeju z broja v broj a mislim da se krivo ili napól krivo tolmačijò.
1.Naš godišnjak zove se «Hrvatski kajkavski kolendar». To znamenuje da je i kajkavski (prazaprav: horvacki) i hrvatski, daklem, da ima i naše, domàče teme ali i širje, z cele zemlje. E, vêzda, segurno je da se moči spominati kuljko je čega več ili menje. O tem smo se na Precedništvu Ogranka spominjali i dogovorili, med drugem, da budu od vezda književne stranice SAMO kajkavske.
2. O našim Horvatima s préka (pomurskim Horvatima) trebalo bi, a to i kànimo, čudaj več od jenoga spominka z profesorjicom Erikom Rac, mojom pajdašicom. I to ne samo Matica: to Vam néje poznàto, ali od ovoga leta presmotra «Međimurske popevke» se bode priredila i pri njima, z njivim popevàčima (najvekša fala za to ide našem novinarju Francu Preložnjaku; jà pak sam precednik stručnoga povjerenstva). Ali, ak je več o tomu reč, rekev bi Vam ovo: prešev sam celi té kraj, od Kerestura (prafzapraf: Murskih Križevci) do Sumartona (prazapraf: Svetoga Martina) i morem, na našu veljku žalost reči da je njihov kaj (oni ga zoveju: horvacki) na vumoru! To zgledi v jenoj familiji ovak: pokojni japa Štef govorili só trdo po domàčem («veto», «prle», «kepenjek»…), njihov sin, a moj pajdàš Feri mi znà vu govoru rêči – Štef, kak se ono veli, njegov sinek veli(na mađerskom) da nekaj razme a za njegvu decu je to potpunoma stràni govor. Naravski, si móramo ( ne samo Matica ili «Kolendar») pomoči delati kaj se bar nekaj očuvle, makar samo zbog radi naše mirne savjesti.
3. Uplitati u tekst Vašega prezimenjaka, književnika Jožu, sa sugestijom da se s njim razgovara kao s «organizatorom otpora» 41. pa dalje, čini mi se neumjesnim. Objasniti bih stav mogao osobnim primjerom: tema moje disertacije ( a odlučio sam se, jasno, uz Jožinu suglasnost i njegovu suradnju) bila je «Književno djelo Jože Horvata» ne «partizansko djelo J.H.». Za mene je, dakle, on hrvatski ugledni književnik iz Međimurja. U prvom redu književnik! Moji studenti ne trebaju znati (mogu, dakako, no ne inzistiram) da je naš Joža krenuo 41. na Kalnik, ali moraju znati da je on velik po nizu dječjih djela i «Bese» ponajprije. I to moraju dokazati na tekstu a ne životopisom. Tako i Nazor, Goran, Kaštelan…Nije Jure, moj dragi profesor i pjesnik, bio velik u današnjoj našoj percepciji zato što je bio u partizanima! Napokon, dragi moj Gorčenec, u ovom trenutku u kojem s Vama skupa živim, u slobodnom hrvatskom trenutku – kakav god da jest - puno mi je draža i važnija 91/92. godina nego 41.! O toj godini valja zapisati, dakle i u Kolendaru, što ne znači da ne bi mjesta mogao naći i prigodni tekst o 1941. godini. Jer, ne želim osporavati bilo čije drukčije uvjerenje; jedino se, uzgred pitam koja bi godina bila draža spomenutim hrvatskim pjesnicima da su danas živi?!
4. Nitko razuman danas ne smije osporavati antifašizam, za to ne treba mahati Ustavom! Ali je činjenica da se taj antifašizam nakon 2. rata ubrzo prometnuo u jedan drugi –izam, koji nam je ostavio, među ostalim, niz «hudih jama». Ovo je važno: jesu li pripadnici antifašizma jedni ljudi a nositelji i ideolozi –izma, što je netom uslijedio, bili posve drugi ljudi? Buturčev tekst u «Kolendaru» o dramatičnim (ne)prilikama u Varaždinu 1945. uvrstismo SAMO zato što su žrtve, koje god one bile i kome pripadale, likvidirane BEZ SUDA! Uvrštavanje, dakle, nije bilo motivirano ideološkim («desničarskim») svjetonazorom nego moralnim, civilizacijskim. Ako se već ne znaju izvršitelji (hoće li se ikad?), bar da ostaju zapisane njihove žrtve… A da se –izam postojano lišavao (ako i ne fizički) svojih neistomišljenika, potvrđujete i Vi, dragi moj Gorčenec, vlastitim primjerom, navodom u Vašoj knjizi vrlo znakovita naslova, «Osuđeni na šutnju», kad Vas je predstavio sugovornik i «Nedjeljnog Vjesnika»: «Do 1971. bio je urednik na Radio-Zagrebu, a poslije te godine smijenjen je i bačen u anonimnost. Praktički su mu oduzeta sva građanska prava, među njima i pravo na rad, pa i na vlastiti identitet. Kao i mnogim bezbrojnim žrtvama obračuna s kraja 71., zabranjeno mu je da javno djeluje». Tko Vam je to «napakovao»? Antifašisti?
Ali, ostavimo se toga. Ja vas kao predsjednik Matice iskreno pozivam na nastavak suradnje. Ne ovakve; naš kratak život trebamo drukčije iskoristiti i sadržajnije osmisliti.
Prof. dr. sc.
Stjepan Hranjec,
predsjednik Ogranka
Matice hrvatske u
Čakovcu