PISMO IZ ZAGREBA

Francuz Andre Maurois (pravim imenom Émile Herzog), pisac osrednjih romana koji je popularnost stekao ogledima o Englezima i Engleskoj te romansiranim biografijama (o Byronu, Voltaireu, Turgenjevu, Balzacu...), pokazivao je velik respekt prema riječima. „Kad bi ljudi bolje shvaćali kakva se opasnost krije u upotrebi nekih riječi, rječnici bi u izlozima knjižara imali crvenu vrpcu s natpisom: ‘Eksploziv! Oprezno rukujte!’“ – stoji u jednom Mauroisovom eseju. A kako se prema riječima odnose u javnosti poznati Hrvati? Razornim eksplozivom tretiraju samo njima upućene riječi, dok vlastitu retoriku, ma koliko bila oštra i netaktična, smatraju pravednom i jedino mogućom. Uvjereni da protivnik ne zaslužuje ništa drugo osim verbalnoga pogubljenja, trude se da njihov jezik siječe gore nego mač. Kad im se uzvrati istom mjerom, spravni su podići veliku graju. Na eksplozivne odgovore čak i najoštriji i najneobzirniji protagonisti književnih polemika reagiraju kao uvrijeđene mlade. Nakon što je književni kritičar i enciklopedist Velimir Visković u Miljenka Jergovića odapeo otrovnu strelicu, Jergovićeva je bratija (Boris Dežulović, Vlaho Bogišić, Zlatko Gall, Nenad Rizvanović, Ante Tomić) uglas zatražila prvo Viskovićevu ispriku, a onda i ostavku na mjesto predsjednika Hrvatskog društva pisaca ili će oni, zbog neopreznog rukovanja riječima, napustiti Društvo.

Jergović nije žrtva

Zbog čega je Visković riječima pucao u Jergovića? Ovaj put ga je zasmetala Jergovićeva konstatacija da je „Draža Mihailović trodimenzionalna ličnost koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju“. Visković se na (literarnu) naklonost četničkome vođi ovako referirao: „Nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji.“ U spomenutim riječima Jergovićevi branitelji prepoznaju poticanje i sudjelovanje u medijskom linču kojem je očit cilj simbolička, ali i moguća stvarna Jergovićeva eliminacija iz javnoga života. I sam Jergović legitimno pravo na drukčiju percepciju njegova odnosa prema Draži Mihailoviću tumači kao prijetnju: „HRT (jer je dao prostora Viskoviću, op. B.Vu.), Velimir Visković i Hrvatsko društvo pisaca protiv mene vode hajku s jednim osnovnim ciljem, a to je da me se potjera iz Hrvatske ili da odem sam.“ Da se oštrim riječima i eksplozivnim sudovima iz Hrvatske uistinu protjeruju ljudi, tada bi u izgnanstvu čamila čitava vojska Jergovićevih „žrtava“. A stvar je, zapravo, vrlo jednostavna - Jergović ne želi da mu rade ono što on radi drugima. Ova nimalo književnička, a još manje književna polemika na „književničkoj ljevici“ poslužila mi je kao uvod u analizu verbalnoga rata na hrvatskoj političkoj sceni (i bez prave ljevice, i bez prave desnice).

Bebić – sam protiv svih

Posljednjih tjedana političari biranim, što znači - izuzetno oštrim, ubojitim, eksplozivnim riječima nastoje iz ravnoteže izbaciti svoje protivnike. S tim da je ponekad teško dokučiti tko je kome politički prijatelj a tko neprijatelj. Oni koji se sjećaju ne tako davnih i ne tako rijetkih svađa te javno iskazane netrpeljivosti Luke Bebića prema Nenadu Staziću i Slavku Liniću danas se čude nekim novim, promijenjenim odnosima. Prošloga tjedna malobrojno je lijevo parlamentarno krilo Bebiću čak i zapljeskalo. To što je kod SDP-ovaca izazvalo oduševljenje, HDZ-ovce je nagnalo da Bebiću, predsjedniku Sabora kojeg su oni izabrali, počnu javno prijetiti. Trojica veterana - Šeks, Jarnjak i Hebrang, četvrtome rade o (političkoj) glavi. Zašto? Odgovara – a tko bi drugi?! – Hebrang: „Predsjednik Bebić raspravu u Saboru spustio je na nedopustivo nisku razinu. On tolerira vrijeđanje, omalovažavanje osobe, on tolerira laži, neistine i klevete!“ Čime je, zapravo, Bebić ražestio svoje partijske drugove? Tolerancijom. Je li napokon shvatio da ne smije biti policajac koji će apotekarskom vagom vagati što jest, a što nije za uši javnosti, što jest, a što nije milo uhu vladarice Jadranke Kosor te što jest, a što nije u interesu HDZ-a? Bebić je shvatio da desetak mjeseci prije izbora ne mora baš on gušiti slobodu govora u parlamentu koji je, u demokratskim državama, sveto mjesto demokracije.

Nećeš mi ti naređivati!

Zato što se nakon neuspjela puča nije želio odreći svoga prijatelja Ive Sanadera, Bebić je većini HDZ-ovaca postao neprihvatljiv. Zato što im je održao lekciju o tome kako ostati vjeran stranci i prijatelju. Bebić im je trn u oku jer nije, poput velike većine, odmah nakon Sanaderove abdikacije počeo slaviti Jadranku Kosor te joj – poput Jandrokovića – ponizno služiti. Kada je već toliko nepoželjan i kada ga već trpe samo zato što se plaše gubitka većine u Saboru, Bebić je odlučio posljednju četvrtinu šefovanja Saborom odraditi časno, nepoltronski, demokratski. U HDZ-ovcima, prvo Jarnjaku i Šeksu, a potom – gastropodskom reakcijom slijepih sljedbenika – svih ostalih, proključao je bijes u trenutku u kojem, je Bebić benevolentno, uz tek jednu opomenu, pustio prema HDZ-ovcima otrovnog i neumjerenog Dinka Burića da poimence prozove krivce za – najblaže rečeno – upravljačku anarhiju, političku odmazdu te privredni i financijski kolaps. Jarnjak je prišao Bebiću i zatražio da ih zaštiti od Burićevih uvreda: „Trebao si Buriću oduzeti riječ!“ Na to mu je Bebić odgovorio: „Krajnje što ću ja poduzimati je da nekome oduzmem riječ.“ Jarnjak se ne miri s Bebićevim stavom: „Svakoga moraš zaštititi!“ Bebić ne popušta: „Kad si ti u pitanju, onda to treba, je li? A zašto mu Šeks nije oduzeo riječ jučer kad je bilo još gore?! Nećeš mi ni ti ni itko drugi naređivati kako ću ja voditi Sabor...“

Nisam ja za tebe Šeks!

Dok je Bebić javno osuđivao Jarnjakovo i Šeksovo dociranje o tome kako treba voditi sjednice, a to mu je činila, sjetite se („Luka, molim te, zaštiti me...“) i J. Kosor, Šeks je ustao te dobacio dojučerašnjem prijatelju: „Nisam ja za tebe Šeks!“ i „Nećeš još dugo.“ Istoga dana, samo s druge strane Markova trga, veterani HDZ-a, uz Šukera i Bačića, s Jadrankom Kosor raspravljali su što s Bebićem. Treba li ga smijeniti? Treba, prije nego što postane demokrat. Prije nego što se prema opoziciji počne odnositi onako kako se većina u svim demokratskim parlamentima odnosi prema manjini - s uvažavanjem. Bebić je došao do zaključka da je upravo parlament mjesto na kojemu se može izreći sve, pa i teške riječi. Pravo na govor je najsvetije pravo upravo u parlamentu i velik je grijeh cenzurirati ga po vlastitoj, u pravilu, skučenoj mjeri ili prema interesima stranke te njenih vođa. Kao što to čini Šeks, sve više policajac i sudac u kvazi parlamentu. Pod izlikom da sabornica nije Hyde park, Šeks se pretvara u cenzora, gušitelja slobode govora, koji je, ruku na srce, često začinjen grubostima, glupostima, uvredama, tračevima te, kao što kaže Hebrang, lažima i neistinama. Ali gluposti govore i jedni i drugi, vrijeđaju jedni i drugi, tračaju i jedni i drugi, lažu i jedni i drugi... Šeks je postao slijep i gluh na uvrede, gluposti i laži iz vlastitih redova, ali, vidi vraga, kod opozicije prepoznaje glupost, laž i uvredu čak i kada je nema.

Burićeve strelice

Nakon verbalnoga rata s opozicijom i još jedne (izgubljene) bitke s Bebićem te – kao što to duhovito reče Hebrang – HDZ-ove mirovne konferencije, javila se i šefica Kosor. Što je rekla? Teško je to ponoviti. Zašto? Zato što ju je sve teže shvatiti. Kako shvatiti premijerku koja kani državu strmoglavljenu u ponor izvući na površinu uštedom na klamericama i vodi (ukida se ona s okusom voća)?! Kako shvatiti premijerku koja u XXI. stoljeću, u zemlji koja se još do jučer busala znanjem, nezaposlenost kani smanjiti čuvanjem ovaca?! „Na govor mržnje treba odmah reagirati“ – prokomentirala je J. Kosor svađu Jarnjaka i Šeksa s Bebićem. Tko treba reagirati odmah i tko se to služi govorom mržnje? E, to nije rekla. Ali, zna se na koga je mislila. Na HDSSB-ovca Dinka Burića, Glavaševog jurišnika koji gađa HDZ-ovce tamo gdje ih najviše boli. Na Željka Jovanovića koji biranim, dakle - bolnim riječima optužuje vrh HDZ-a za udruženi kriminalni pothvat, tj. plansko pljačkanje države i njenih građana. Vidi li J. Kosor govor mržnje i na onoj drugoj, svojoj stran(c)i? Ne. Uvjeren sam da ga ni ne razaznaje. Ono što govore, primjerice, Hebrang ili Duje Marasović godi joj uhu. Da nije tako, reagirala bi odmah. Šef splitskog HDZ-a Marasović ovako potpiruje: „Željko Jovanović je mali Jovan Rašković. Sutra možemo očekivati balvane kod Rijeke! Jovanović ruši ustavni poredak kad kaže da predsjednica Vlade nije legalna.“

Balvani u Marasovićevoj glavi

Jedini balvani koje moja malenkost vidi su oni u Marasovićevoj glavi. Šuma balvana, mržnje i ulizivanja J. Kosor. Marasović ne zna niti što je ustavni poredak, niti tko ga, kada i kako može (s)rušiti. Na Marasovićevo prebrojavanje krvnih zrnaca, što je oblik mržnje s najtežim posljedicama, J. Kosor nije reagirala. Nikad. I Hebrang je vičan udarati ispod nacionalnog pojasa, pa tako Jovanovića – iz kojeg kipti neobuzdana netrpeljivost prema HDZ-ovcima – proglašava ljubiteljem Jugoslavije, Miloševićeva lika i djela te dezerterom. Iako za to nema dokaza. Je li na taj govor mržnje reagirala J. Kosor? Nije. I neće. Retorikom koja nas vraća na početak devedesetih misli graditi predizbornu kampanju, o čemu svjedoče Karamarkove najave procesa protiv komunističkih zločina. Ponovo će se, izgleda, Hrvatska pokušati podijeliti na ustaše i partizane, na izdajice i junake, na naše i vaše, crvene i crne, Jasenovac i Križni put. Da, zločine počinjene u vrijeme Drugog svjetskog rata i zločine počinjene nakon 2. svjetskog rata treba istražiti, a počinitelje i nalogodavce kazniti. Treba otkopati jame i žrtve dostojno sahraniti. Treba utvrditi koliko je jugoslavenska, Titova vlast ubila ljudi, bez suđenja, nasumičnim rafalima po gomili, a potom metkom u potiljak.
Ali jednako tako treba prestati licitirati brojkama. Sve dok se ne utvrde prave, na istraživanju utemeljene. A svi oni koji misle da će HDZ imati koristi od predizbornog iskapanja žrtava, debelo se varaju. U 20 godina višestranačja samo je 4 godine na vlasti bio SDP (s partnerima). Od navodno četiri osumnjičenika za počinjene zločine u vrijeme Jugoslavije, dva su iz (nekadašnjeg) vrha HDZ-a (Manolić, Boljkovac). Onima koji bi suđenje za tzv. komunističke zločine zbrzali prije izbora nije do pravde i istine, već do jeftinih političkih poena. No, glasači će, vjerujem, prozreti jeftine političke trikove ambicioznih frikova koji su kadri i kostima nesretnih ljudi jurišati na vlast.

P.S. Još jedna sramota hrvatskoga sudstva koje, kao i svi ostali pokvareni sustavi, nastoji javnosti onemogućiti bilo kakvu kontrolu. Elvis Šopić brutalno je ubio taksista Igora Čustića i za to nepravomoćno fasovao 30 godina zatvora. Kazna mu je smanjena upola, a nedavno je, zbog jednog od brojnih sudskih propusta, pušten na slobodu. On i njegov odvjetnik održali su pressicu te javnost povlačili za nos nebuloznim pričama o tome kako je ubojičina obitelj ogorčena... Čekajte, tko je tu lud?! Ponovo se raspreda o ubojičinim, a ne pravima žrtve?! Tko je kriv što je ubojica pušten iz pritvora?! Ne zna se?! Zna se. Ali suci štite sebe. Fućka im se za pravo i pravdu. Mnogi bi zbog slučaja Šopić trebali ostati bez posla, a mnogi i kažnjeni. Hoće li se to dogoditi? Neće. Hrvatska je El Dorado za kriminalce, ubojice, ugnjetavače, pljačkaše, nasilnike, manijake u automobilima, a maćeha žrtvama, nemoćnima, obespravljenima i svima onima koji nisu u sprezi s vlašću, bogatunima i mafijom. Otac ubijenog Igora Čustića kratko je komentirao ovu novu pravosudnu blamažu: „Sramota me što živim u takvoj državi.“ Teško je ne složiti se s gospodinom Čustićem.