Tko i s kojim pravom smije ugrožavati tuđi život?

Dakle, moja majka, Bernarda Sović iz Banfija (Štrigova), rođena 1940. godine sa zdravstvenim i dopunskim osiguranjem kojeg je plaćala čitav život, bila je hospitalizirana jednom radi prijeloma ruke, a sada drugi put, u dobi od 70 godina radi teške povrede mozga izazvane padom 18. prosinca.
Bila je operirana 19. prosinca u bolnici „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu. Na razgovoru sa prim. Božićem, koji ju je i operirao, rečeno mi je da je operacija bila upitna i rizična, ali se unatoč tome odvijala bez komplikacija. Prim. je istaknuo i to da njezin oporavak ovisi samo o njoj. Hvala prim. na ljudskom razgovoru na kojeg bi se mnogi trebali ugledati.Stanje nakon operacije bilo je stabilno. Trinaesti dan nakon operacije majka se probudila iz kome. Rečeno mi je da će se sa intenzivne njege premjestiti na postintenzivni odjel. Majka se činila dobro,ako uzmemo u obzir njezino stanje. Micala je nogama, na naš govor odvraćala je uzdasima, pokretima obrva i konačno – suzama. Pokušavala je i govoriti u čemu smo je spriječili kako se ne bi previše iscrpila. Četvrti dan nakon buđenja obavijestili su me da će majku premjestiti u matičnu bolnicu u Čakovec (za koju nemam riječi pohvale) uz obrazloženje kako HZZO ne plaća troškove liječenja u drugoj županiji.
Nakon tako teško operacije i teškog stanja ona je prevezena stotinjak i više kilometara. Zamislite samo kako biste bili nezadovoljni da vas netko vozi dvadesetak kilometara nakon što se operirali slijepo crijevo. Uostalom, rekli su da se njega u Zagrebu ni po čemu neće razlikovati od njege u Čakovcu jer će biti na intenzivnom ili neurokirurškom odjelu, što je svakom čovjeku zdrave pameti - logično. Međutim, kada sam došla u Čakovec saznala sam da je majka na kirurgiji 1 , odnosno vaskularnoj kirurgiji. Prilično prigodan odjel za pacijenta čija je glava tako ozlijeđena, zar ne?
Liječnici su govorili kako nemaju izolaciju na odjelima kakve njezino liječenje zahtijeva radi meningitisa i mrse čiji je nalaz bio negativan već nakon nekoliko dana provedenih u Čakovcu.
U Zagrebu je također imala meningitis zbog kojeg nije bila potrebna izolacija. Zašto je nisu premjestili u jedinice intenzivne njege nakon što su bili sigurni da nema mrsu i da neće zaraziti druge pacijente? Što se tiče njege od strane med. sestara nisam nimalo zadovoljna. Devet dana, koliko je majka bila u bolnici, svakodnevno sam nailazila na različite situacije. Morala sam tražiti i moliti sestre da joj počiste sekret iz kanile kako ne bi curio iza vrata ili još gore – natrag u pluća, kako se i događalo. Da bi meni, na moju pristojnu molbu sestra odbrusila kako ona radi 8 sati dnevno i da ima doma studenta i nepokretnu osobu koja čeka na nju.
Ukoliko osoblje nije sposobno posvetiti se svojem poslu i obavljati ga kvalitetno neka napusti svoje radno mjesto pa se posveti svojoj obitelji. Druga primjedba na bolnicu je ta da je majka bila na deseti dan otpremljena u bolnicu u Novi Marof, iako su je pripadala još 4 dana bolničkog liječenja u Čakovcu.
Zašto su joj ta četiri dana uskraćena? Zato što je morala primati terapiju koja je skupa pa da u Novom Marofu država lakše štedi na njoj? Ja bi je platila sve što bi bilo potrebno! Zar takvo zdravstvo zaslužuju stanovnici Lijepe Naše? Osim toga, u Novi Marof dovezena je u kolicima Hitne pomoći bez pratnje. Zar je bio problem reći da ne prakticiraju transport pacijenata uz pratnju ili da nemaju na raspolaganju nikoga tko bi ju mogao pratiti, što li već?
U ime svih pacijenata, kako naše, tako i drugih županija molim ravnatelje bolnica i ministra zdravstva da odstupe ako nisu sposobni uvesti reformu kojom bi većina bila zadovoljna i učiniti zdravstvo kvalitetnim.E da, da sam ja kojim slučajem toliko pokrala u državi sada bi i moja majka ležala u ponajboljoj klinici u Švicarskoj, a ne u ovim našim, nazovimo ih tako, zdravstvenim ustanovama u koje nema ni sam bivši ministar povjerenja pa je stoga otišao na operaciju u inozemstvo!
Verica Košti, kći