NEVJEROJATNA NEMARNOST OPĆINE SELNICA I ŽUPANIJE

Slika nekadašnje škole u Bukovcu (“Međimurje”, 8. veljače o.g.) više je nego potresna iako nismo doživjeli, “hvala Bogu”, potres u tom našem prostoru. Fotografija prikazuje, između ostalog, žalosno stanje urušenog krovišta iznad ulaznih vratiju u zgradu “zavidne pozicije i proporcije”, a što je očiti odraz nemara čelnih ljudi i članova tijela nadležnih jedinica lokalne samouprave od domicilne općine do županije.
Nije li to sramota za Međimurje koje mirne savjesti, hrabro i ponosno, prepušta takav objekt zubu vremena; kiši, snijegu, vjetru, nevremenu, atmosferilijama. Zar se u jeku, trendu, recesije,
neimaštine, neblagostanja, nitko ne zapita što košta jedno krovište ili strop koje tako olako, hladnokrvno, bez grižnje savjesti, moralne odgovornosti, da ne kažem uzorno, prepuštamo propadanju, a time stvaramo veće i nepotrebne troškove pri sanaciji. Možda pak takvim
odnosom do nešto našega, međimurskoga, ciljano omogućujemo majci prirodi da učini svoje. Razori, poruši i zbriše sa zemljom trud, a bome i financijska sredstva naših roditelja, braće i sestara koji su prije pola stoljeća, porezom na zemlju i doprinosom od plaće, dakle od dohodka, financirali izgradnju jednog od mnogobrojnih hramova za opismenjivanje Međimuraca. Naprosto čovjek ne može vjerovati da u nas Međimuraca kroz noć vrlina - dobra, uzorna, marljiva, majčinska
osobitost  postane nemar. Ili smo postali tako bogati ili oholi!? Možda smo postali neki novi Međimurci s nekulturom do Međimurja i Međimuraca? Je li to moguće? Na žalost po stvarnom stanju škole u Bukovcu, DA!
Stoga u ime iseljenih Međimuraca svih vremena i svih pripadnika vatrogasne službe, znanih od 1864. god. i neznanih od 1810. godine kada se spominje prvi oblik organiziranja obrane protiv požara u Međimurju, pozivam međimursko javnost na apel da se objekt bivše škole u Bukovcu dodijeli:
1. Vatrogasnoj organizaciji Međimurja koja će ga pretvoriti u Vatrogasni muzej Međimurske županije, a Antun Novak će ga dobrovoljno uređivati i prvi donirati kompletno vatrogasno baštinu međimurskog i hrvatskog vatrogastva koju prikuplja više od 40 godina ili da se u ovom objektu uredi pod
2. Muzej iseljenih i u ratovima poginulih i nestalih Međimuraca.
Glede Vatrogasnog muzeja Međimurja zamolio sam na promociji knjige “Osam desetljeća Vatrogasne zajednice u Međimurju 1925. - 2005.”, 2006.godine, tadašnjeg župana da dodjeli    neku od zgrada kompleksa vojarni u Čakovcu vatrogascima koji će o svom trošku urediti muzej.. Vapaj je vjetar odnio ili bolje reći nije naišao na razumijevanje. Međutim, na žalost, nikada nikoga nisam čuo da bi u razgovoru, ako već ne upitno, izgovorio koliko smo Međimurci izgubili svoje povijesti, a što po narodnoj izreki znači i budućnosti. U priloga toga samo jedan od mnogo i mnogo razloga, detalja, činjenica. Vatrogasni barjak iz vremena Austro-Ugarske nema ni jedno DVD, a iz vremena Kraljevine Jugoslavije samo jedno društvo. Za razdoblje mađarske okupacije 1941. - 1945. današnjost nezna da li je uopće koje vatrogasno društvo posjedovalo barjak. Nakon oslobođenja do 1990. godine  u Međimurju je oko 80 dobrovoljnih vatrogasnih društava imalo svoje barjake na čijim kopljima je ukucanu na tisuće povijesnih spomen čavlića s imenima darovatelja i na stotine darovatelja spomen traka. Gdje je ta baština, a gdje će sa ostalom sutra završiti? Ili još povjesnija činjenica. Ni jedno dobrovoljno vatrogasno društvo u Međimurju nema sve Matice koje su postojale u njegovu “životu” tj. Od kada je osnovano.
Antun Novak