SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Prethodnu „Sitnicu“ pod gornjim naslovom napisao sam potaknut činjenicom da ni u najavi dolaska „Rudolf Steiner – Expressa“ izravno iz Kölna u Donji Kraljevec 25. pr. mj. ni u izvještajima o tom izuzetno rijetkom – dosad prvom i jedinom – događaju takve vrste u Međimurju nisam našao dovoljno podataka za stvaranje kakve-takve slike o onome tko je ili što je pravi uzrok i povod za taj događaj. A napisao sam je uistinu na brzinu i dobrim dijelom po sjećanju na ono što sam saznao prije podosta desetljeća, još u vrijeme kad su s „truloga kapitalističkoga Zapada“ u „socijalistički“ Donji Kraljevec namjeravali doći prvi steinerovci-antropozofi sa željom da – ako se ne varam – uoči pedesete godišnjice smrti njihova osnivača dr. Rudolfa Steinera, koju su namjeravali proslaviti ili obilježiti ili nešto takvo, nađu i vide mjesto njegova rođenja. Razumije se, vrijeme je polako činilo svoje – to nije spriječilo u međuvremenu davanje Steinerova imena jednoj ulici u Čakovcu – pa se dogodilo da je iz mojega teksta izostalo nekoliko i važnih i nevažnih podataka i dvojbi. Nekih sam se ubrzo ali prekasno sjetio, na neke su me dobronamjerno i ljubazno podsjetili drugi kojima za to iskreno zahvaljujem. Pokušat ću, dakle, to dopuniti i ispraviti redom:
U Matici vjenčanih župe svetoga Roka u Draškovcu za godine od 1858. do 1882. na 4. listu pod brojem 9. za 1860. godinu tadašnji kapelan Gabrijel Meštrić upisao je latinskim jezikom da je 14. svibnja pred svjedocima Josipom Meditzom i Lukom Kožnjakom (možda kakvim rođakom Leonarda Kožnjaka, učitelja u Kraljevcu?) vjenčao mladence Ivana Steinera, telegrafista (a gdje drugdje tada nego na željezničkom kolodvoru), i Francisku Blir (?), „ledične“ rimokatolike, stare 30 i 25 godina, njega iz Slavine u Donjoj Austriji (netko je olovkom precrtao Nieder Öst. i dopisao Krain što bi trebalo značiti da je bio iz Kranjske!?!) i nju iz Horna u Donjoj Austriji, oboje s „domicilom“ u Kraljevcu. (Ne znam zašto mi je još uvijek u pameti Steinz u Štajerskoj; možda sam ga zamijenio s mjestom u koje je obitelj Steiner otišla zbog telegrafistova službenog premještaja?!)
Isti kapelan Gabrijel Meštrić – kasnije če naslijediti župnika Nikolu Ivanovića – zapisao je u usporednu Maticu krštenih (ne „rođenih“, kako se još uvijek pogrješno govori) na 16. listu pod brojem 25. za 1861. godinu, također latinskim jezikom, da je 27. veljače krstio istoga dana rođeno dijete Adolfa Josipa Lovru, prvorođenoga i zakonitoga sina telegrafista Ivana Steinera i Franciske Blir, rimokatolika iz Kraljevca 14., a kumovi su mu bili Lovro Diem (?) i Josipa Jakl. Ne može biti sumnje: Adolf Josip Lovro očito je stranac, jer nema domaćega djeteta s dva, a kamoli s tri imena! Nije nevažno reći i to da činjenica što je bio kršten istoga dana kad i rođen ne mora značiti da je kao novorođenče zbog slabosti bio u smrtnoj opasnosti pa nije uopće bio nošen u crkvu na krst. Protiv takvoga mišljenja u ovome slučaju postojala bi najmanje tri razloga: prvi je opći običaj, pa i pravilo, da kuma bude kod rodilje spremna i, pošto se dijete prvi put okupa, ona odmah „juri“ s njim u crkvu; drugi je što je svih dvadesetak i više djece upisane na istoj stranici matice bilo kršteno na dan rođenja, a nisu valjda baš svi bili „gingavci“ u smrtnoj opasnosti?!, i treći je što su u slučajevima smrtne opasnosti „babice“ same krstile novorođenče pa ako je preživjelo, svećenik je naknadno samo dopunio propisani obred krštenja, ali je kao krstitelja priznao i upisao „babicu“, ako pak nije preživjelo, opet je svećenik priznao „babičino“ krštenje upisom u matice i krštenih i umrlih. Sve se to lijepo vidi i u draškovskim župnim knjigama, na primjer, kod Marije Labazan, rođene 29. ožujka 1861., koju je krstila „Obstetrix“ (babica) a “obrede dopunio“ već imenovani kapelan, ili kod Luke Poturića iz Čukovca, rođenoga i umrloga 8. listopada 1860., kojega je krstila „Terezija Totta, babica“, a ukopao kapelan. Ništa od toga nije zabilježeno za maloga troimenoga Steinera, kojemu je vjerojatno ista Terezija Tota pomogla doći na svijet.
Godinu i pol potom mali Adolf-Josip-Lovro otišao je (odveli su ga ili odnijeli) iz Kraljevca i Međimurja – zauvijek. Što je bilo s njim u (nama) stranome svijetu, zna se samo po tome što se piše i govori o – Rudolfu Steineru. Gdje i kada, kako i zašto je bivši mali Kraljevčanin svoja tri imena promijenio – ili su mu to drugi učinili, ako se uopće to dogodilo?! – u jedno, doduše slično, ali i bitno različito, pa je on u svijet svakovrsnih znanosti, mistike i ezoterije ušao kao Rudolf kojega nema u temeljnom dokumentu kojim se dokazuje da je netko uopće došao na svijet i da postoji – zasad je tajna pod velikim pečatom. Utoliko više što se svaka promjena takve vrste – danas se to zove „promjena identiteta“ – morala i još se uvijek mora upisati u maticu rođenih jednako kao i podatak o smrti dotičnoga novorođenčeta, bez obzira kad se ona gdje i kako dogodi.
I sad smo došli do kraja „priče“, do onoga „Zucker kommt zu letzt!“.
Naime: u svoj mogućoj literaturi i u svim biografskim podacima o Rudolfu Steineru zabilježeno je da je rođen u Donjem Kraljevcu – jedna enciklopedija piše „Kraljevec kraj Varaždina“!! – i da je umro 30. ožujka 1925. u Dornachu u Švicarskoj. Svagdje, osim tamo gdje je bio zabilježen njegov početak – u Matici krštenih/rođenih župe sv. Roka u Draškovcu! Jasno, postoji za to „tisuću i jedan“ svakodnevni razlog koji je teško tražiti i nepotrebno utvrđivati, ali … ali – tko je i zašto sedam mjeseci kasnije tražio pa mu je bio „izdan krsni list 24. 10. 1925. u Bad Sulza [?] (Thüringen)“ što je u Draškovcu uredno zabilježeno za Adolfa itd. Steinera?!?!
A gdje je u svemu – Rudolf Steiner???

P.S. Moram uz neke svoje napomene, koje nisu bile istaknute, ali nisu ni ostale nezapažene ostale nezapažene, još nešto napomenuti. Bilo bi dobro da se medijski izvjestitelji o takvim događajima kao što je bio „Rudolf Steiner-Express“, bez obzira na međusobnu konkurenciju, barem savjetuju ako ne i dogovore o takvim stvarima kao što je npr. broj sudionika, a ne da slušamo, čitamo i gledamo, npr., četiristo, šesto, sto pedeset itd. i pritom – „svoje si mislimo.
Moj podatak o 1.000 „waldorfskih škola i još više vrtića“ objavljen je 2007. godine. Ako ih je 2011. samo 800, kako se čita, je li to napredak? A bez njihova postotka u općem broju škola, nema nikakve, najmanje pak prave slike o prodoru te metode ili sustava u opće školstvo.
A što se tiče napomene o koncertu „poslije mise u kapeli“, bila je retoričko pitanje s unaprijed poznatim niječnim odgovorom. Naime, osobno – a kako bih drugačije mogao nego „osobno“? – poznajem propise i praksu Katoličke crkve toliko da mi ne pada na pamet povezivati antropozofiju i „obred mise sličan katoličkoj misi ali bez katoličkoga Boga“ s pravom misom, s pravim Bogom, makar u istoj prostoriji jedno iza drugoga. Ali što će reći čitatelj koji to ne zna, a pročita: “… odjednom je nakon mise u crkvi Marije Magdalene održan koncert svjetski poznatog violinista…“ u okviru tvrdnje da se sada, uz ovo i ovakvo slavlje, moglo i ono što se inače nije moglo? A istina je da je biskup (izuzetno i dobrohotno!) dopustio upotrebu kapele za taj događaj, ali u vrijeme koje ne kolidira s uobičajenim redom u njoj. Župnik se toga reda držao, ali … i to onda nije bilo tako da se drugda nije moglo, a „sada“ se moglo i to!